Najnoviji rezultati Crobarometra pokazuju da većina građana podržava povećanje plaća u javnom sektoru. Na prvu, to zvuči kao izraz solidarnosti i brige za standard zaposlenih u ključnim službama poput zdravstva, obrazovanja ili sigurnosti. No iz liberalne perspektive, taj stav otvara jedno neugodno, ali ključno pitanje: podržavaju li građani politiku koja dugoročno radi protiv njih samih?

Jer povećanje plaća samo po sebi nije problem. Problem je kada ono dolazi bez pokrića, bez rasta produktivnosti, bez strukturnih reformi i bez stvaranja nove vrijednosti. U tom slučaju, više plaće nisu rezultat zdravog ekonomskog rasta, nego političke odluke o preraspodjeli postojećih resursa. A takve odluke imaju cijenu.

Kada država povećava plaće u javnom sektoru bez realnog ekonomskog temelja, ona to može učiniti na tri načina: većim porezima, većim zaduživanjem ili povećanjem novčane mase. Svaki od tih puteva završava istim ishodom, dodatnim inflacijskim pritiskom. Drugim riječima, ono što građani danas dobiju kroz veće plaće, sutra gube kroz više cijene.

Upravo tu nastaje paradoks koji istraživanje razotkriva. S jedne strane, građani su zabrinuti zbog rasta cijena i jasno pokazuju spremnost na odricanja, od izlazaka i putovanja do potrošnje općenito. S druge strane, istovremeno podržavaju politike koje taj rast cijena mogu dodatno potaknuti. To nije nužno znak neznanja, ali jest znak nedosljednosti u razumijevanju ekonomskih posljedica.

Liberalna kritika ovdje nije usmjerena protiv većih plaća, nego protiv iluzije da se standard može povećati dekretom. U zdravoj ekonomiji, rast plaća dolazi kao posljedica rasta produktivnosti, kada radnici stvaraju više vrijednosti, poslodavci (bilo privatni ili javni) mogu im platiti više bez destabilizacije sustava. Bez toga, povećanje plaća postaje nulta igra: jedni dobivaju, ali svi zajedno gube kroz inflaciju.

Dodatni problem leži u izostanku reformi. Javne službe u Hrvatskoj već godinama funkcioniraju bez ozbiljnog pritiska na učinkovitost. Povećanje plaća bez istovremenog povećanja odgovornosti i mjerljivih rezultata samo cementira postojeće slabosti sustava. Građani tako ne dobivaju bolju uslugu, nego skuplji sustav.

U konačnici, politički je mnogo lakše povećati plaće nego provesti reforme. Povećanje plaća donosi kratkoročne političke bodove, dok reforme nose rizik i otpor. No cijenu tog izbora ne plaćaju političari, nego građani, kroz sporiji rast, veću inflaciju i dugoročno slabiju ekonomiju.

Zato je ključno pitanje koje bi građani trebali postaviti nije "jesu li veće plaće poželjne", nego "odakle dolazi novac za njih". Bez jasnog odgovora na to pitanje, svako povećanje plaća riskira postati samo još jedan korak u začaranom krugu: više plaće danas, više cijene sutra.

A to nije put prema većem standardu, nego prema njegovoj eroziji.