U emisiji "Otvoreno" HRT-a na temu gospodarskog rasta Hrvatske i iseljavanja stanovništva objavljen je prilog u kojem je dr.sc. Drago Jakovčević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu predložio Vladi da odmah povisi minimalac na 5.000 kuna.

"Moji studenti, odnosno bivši studenti, a danas diplomirani ekonomisti, magistri - odlaze isključivo zbog plaće. Prema tome, na Vladi je da poveća odmah minimalnu plaću. U Hrvatskoj je po zakonu minimalna plaća najniža osim u Bugarskoj...Ja sam izračunao. Ako bi se minimalna plaća s 3.100 kuna podigla na 5.000 kuna, mi bismo na neki način sanirali zdravstveni sustav jer bi se godišnje u njega slijevalo 1,8 milijardi kuna više nego dosad."

Ispravak dezinformacija

Prvo, treba reći da je profesor Jakovčević u dvije rečenice iznio dvije neistine. Minimalna plaća u Hrvatskoj ne iznosi 3.100 kuna kao što tvrdi, nego 3.276 kuna. Što se tiče tvrdnje da je od nas po tom pitanju gora samo Bugarska, vrlo lako je provjeriti na stranicama Eurostata i usporediti minimalne plaće u Europskoj uniji.


Izvor: Eurostat (klikni na sliku za uvećani pregled)

Kao što možemo vidjeti, 6 zemalja Europske unije imaju nižu minimalnu plaću od Hrvatske. To su Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija, Češka i Mađarska. Da minimalac, sam po sebi, ne igra značajnu ulogu u životnom standardu govori nam podatak da Češka, koja ima niži minimalac od Hrvatske, ima veću prosječnu plaću. Također, zemlje u kojima država nije zakonski odredila minimalac (Švicarska, Švedska, Finska, Norveška, Danska, Island) imaju sve veću prosječnu plaću od Hrvatske. Kako bi bilo da se ugledamo na njih i ukinemo minimalac, barem u ovakvom obliku? Još jedna zanimljivost: u Turskoj je minimalac veći nego u Hrvatskoj, ali prosječna plaća im je 200-tinjak eura niža.

Čudi me da jedan profesor, doktor znanosti i to na ekonomskom fakultetu iznosi u javnosti, na javnoj televiziji lažne podatke. Prosto ne mogu vjerovati da je toliko neinformiran jer upravo ekonomija bi trebala biti njegovo područje. Bojim se i pomisliti što tek uči svoje studente i koliko oni mogu biti stručni kad izađu s takvog fakulteta.

Koji je smisao minimalca?

Minimalac nije ništa drugo nego politička odluka koja teško da može imati pozitivne posljedice na gospodarstvo. Na tu temu postoji čitav niz znanstvenih radova i istraživanja i čudi me opet što profesor Jakovčević, a ipak je doktor znanosti, nije potražio ta istraživanja prije populističkih izjava za HRT. Njemački ekonomski institut IFO objavio je u veljači istraživanje kojim zaključuje kako bi europske zemlje trebale usporiti podizanje minimalca jer će inače poremetiti tržište rada i povećati nezaposlenost. Harvardovo istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je da povećanje minimalca pogađa radnike slabijih kvalifikacija koji onda gube posao te uzrokuje zatvaranje jeftinih restorana ili ih tjera da povise cijene, što je opet udar na siromašniji sloj. Grad Seattle je gotovo udvostručio minimalac što je dovelo do ukupnog smanjenja radničkih prihoda.

To su samo neka od brojnih istraživanja koja dokazuju štetnost povećanja minimalca. Naravno, ima i pozitivnih primjera, ali i kad minimalac ne šteti gospodarstvu to nije zato što je on "pomogao", već zato što je to gospodarstvo dovoljno jako da bi u takvoj državi i inače plaće bile iznad propisanog minimalca. Tako je npr. u Luksemburgu gdje je država povisila minimalac na 2.000 eura bruto, ali samo zato što su plaće tamo i inače znatno veće od te sume pa takav potez nije mogao pogoditi ni radnike ni poslodavce.

Minimalac od 5.000 kuna

Bitno je napomenuti da zemlje poput Njemačke i Irske podižu minimalac postupno i jako oprezno, za neznatno male sume. Ono što profesor Jakovčević predlaže - minimalac od 5.000 kuna - znači povećanje za 53 posto. To bi u prvom redu bio ogroman šok za hrvatsko gospodarstvo. Cijene bi automatski skočile bar za 50 posto pa bi tih 5.000 kuna ubrzo vrijedilo kao sada 3.276 kuna. Dalje, došlo bi do masovnog otpuštanja radnika i gašenja tvrtki. Jakovčević s time nema problema:

"Ja ih [poslodavce] ne mogu nikako razumjeti, jer ako netko ne može osigurati minimalno 5.000 kuna radniku za plaću, a s tom plaćom jedva da se može preživjeti, neka zatvori svoj biznis."

Znači da je za Jakovčevića bolje da ti radnici budu na Zavodu za zapošljavanje i primaju pomoć države od 800 kuna nego da rade za recimo 3.500 kuna. Čudna logika za jednog ekonomista. Jakovčević valjda ne razumije, ili ne želi razumjeti, da su među njima i mnogi samozaposleni, da su među tim radnicima i mnogi koji nemaju vezu u politici da bi se uhljebili za dobru plaću u nekoj državnoj tvrtki ili instituciji. U Hrvatskoj je paradoksalno to što o realnom sektoru najviše pričaju ljudi iz javnog sektora, koji očito ne mogu ni zamisliti kako tržište funkcionira.

Realno, Zagreb i Istra bi takvim potezom bili najmanje pogođeni. Podizanje minimalca na 5.000 kuna najteže bi pogodilo već ionako gotovo mrtve dijelove zemlje, kao što su Lika i Slavonija. U tim dijelovima najviše ljudi radi za plaću nižu od 5.000 kuna i upravo oni bi ostali bez posla, a i ono malo gospodarstva što u tim krajevima nekako preživljava, bilo bi totalno likvidirano.

Zdravstveni sustav

Jakovčević kaže da bi po njegovom izračunu podizanje minimalca taman pokrilo minus u zdravstvenom sustavu. Moram reći da sam prilično skeptičan u vezi njegovog izračuna jer je u prethodne dvije rečenice iznio dva netočna podatka pa nemam razloga ne vjerovati da i taj izračun nije točan. A čak i ako jest, on je vjerojatno računao da bi svi trenutno zaposleni s plaćom nižom od 5.000 kuna bruto odjednom primali toliko. Nije uzeo u obzir masovna otpuštanja i gašenje biznisa (koje je on predložio).

Kad bi se uzelo u obzir otpuštanja, došli bismo sigurno do zaključka da bi taj potez negativno utjecao i na zdravstveni sustav jer bi desetci tisuća ljudi, a možda čak i stotine tisuća, završilo na Zavodu za zapošljavanje i njihovo bi se zdravstvo moralo pokrivati od one manjine koja bi ostala raditi.

Kad bi to imalo smisla?

Povećanje minimalca bi imalo smisla da živimo u zemlji gdje poslodavci ostvaruju ogromne "viškove", a to bi značilo da im je dobit enormno visoka u odnosu na druge zemlje pa da namjerno isplaćuju radnicima niske plaće. Iako bi u tom slučaju tržište sigurno odigralo svoju ulogu te bi se brzo našli poslodavci koji bi se zadovoljili manjom zaradom samo da privuku kvalitetniju radnu snagu, pretpostavimo čak i da protivnici hrvatskih poduzetnika jesu u pravu pa da su se nekako svi poduzetnici "urotili" samo da bi radnici primali manju plaću. Ali u tom slučaju hrvatski poduzetnici bi ostvarivali ogromnu dobit, zar ne?

Međutim, to nije slučaj. Prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj je 2015. država uprihodovala 800 milijuna eura od poreza na dobit i po tome smo 23. u EU. To znači da hrvatski poslodavci ostvaruju neto dobit godišnje u iznosu 3,2 milijarde eura. U usporedbi s Irskom, gdje poslodavci zarađuju čistih 48 milijardi eura dobiti godišnje, vidimo da kod nas baš i nema prostora za "viškove". U Irskoj je prosječna plaća trostruko viša od Hrvatske, a irski poslodavci ostvaruju (ako uzmemo u obzir razliku u broju stanovnika) u prosjeku 15 puta veću dobit od hrvatskih poslodavaca.

Drugim riječima, problem nije u poslodavcima i prekinite kriviti poslodavce za niske plaće! Poslodavci se, baš kao i radnici, bore na ovom tržištu s velikom i skupom državom, birokracijom, porezima i regulacijama. Zanimljivo je da nitko na HRT-u ne spominje reformu uprave bez koje nema nekog ozbiljnog pomaka naprijed, reformu pravosuđa i rasterećenje rada i poduzetništva. Umjesto pritiska na poslodavce, dozvolite ljudima da postanu sami svoji poslodavci. Olakšajte nam rad i poduzetništvo.

Treba napomenuti da hrvatsko gospodarstvo zadnje dvije godine bilježi značajan rast, da je prosječna plaća u Hrvatskoj tijekom zadnjih godinu dana narasla za 5 posto, što nije malo. Za usporedbu, u isto vrijeme je prosječna plaća u SAD-u narasla 3 posto. Plaće u Hrvatskoj će nastaviti rasti bez obzira na minimalac, ali ne možemo očekivati zaustavljanje iseljavanja preko noći, a pogotovo u uvjetima gdje nisu provedene nužne reforme uprave i gospodarstva. Ako se pitate zašto ljudi idu raditi u Njemačku i Irsku, pogledajte malo povijest tih zemalja. Njemačka je cijelu drugu polovinu prošlog stoljeća provodila protržišnu politiku dok smo mi živjeli u uvjetima planske ekonomije i zaduživanja. Ne može se tolika desetljeća gospodarskog napretka stići odjednom. Irska je u periodu od 2009. do 2012. provodila reforme i oštre rezove, njihovo je gospodarstvo pretrpjelo dok nije počelo rasti. Sve im se isplatilo, a tako bi se isplatilo i nama da smo imali volje.

Bitno je shvatiti da ne postoji taj "čarobni štapić" kojim Vlada može mahnuti i da radnici odjednom primaju super plaće. To tako ne ide. Vlada može, mogla je i trebala još davno povući neke poteze, prije svega drastično smanjiti svoju potrošnju jer ona je uzrok svih naših problema, pa i preniskih primanja.