Vlada je odredila minimalnu plaću za cijelu zemlju jednom brojkom. Analizu toga kako će ta brojka djelovati u Slavoniji, a kako u Zagrebu, nitko nije vidio.

Od 1. siječnja 2027. minimalna bruto plaća u Hrvatskoj iznosit će 1.130 eura, 80 eura ili 7,6 % više nego danas. Premijer Plenković kaže da je povećanje "realno". Ministar Ružić navodi dva omjera: nova minimalna plaća iznosi 52,24 % prosječne i 60,98 % medijalne bruto plaće. Toliko o obrazloženju.

Nezadovoljni su svi. Sindikati su tražili 1.250 eura. Hrvatska udruga poslodavaca kaže da je povećanje dvostruko veće od onoga što su predložili i triput veće od trenda ugovorenih plaća u europodručju. Udruga Glas poduzetnika traži od Vlade da preuzme svoj dio odgovornosti.

Što traže poduzetnici

Potpredsjednica Glasa poduzetnika Kristina Bakula sažela je problem u jednu rečenicu: "Solidarnost se ne dokazuje tuđim novcem." Država je odredila da poslodavci moraju platiti više, ali od toga povećanja sama ne odustaje ni od jednog centa poreza i doprinosa. "Povećanje bruto plaće nije isto što i povećanje neto plaće", upozorava Bakula.

Brojke to potvrđuju. Prema procjeni predsjednika SSSH Mladena Novosela, od 80 eura bruto povećanja radniku će u džepu ostati oko 40 eura. Poslodavac uz to plaća i doprinos za zdravstveno osiguranje. Od svakog dodatnog eura koji poslodavac izdvoji, radnik dobije manje od polovice.

Glas poduzetnika zato predlaže povećanje osnovnog osobnog odbitka sa 600 na najmanje 800 eura. Radnici bi tako dobili više neto, a trošak rada ne bi rastao. HUP traži nešto slično: osobni odbitak na razini porezne osnovice minimalne plaće i obuzdavanje rasta plaća u javnom sektoru.

Vlada najavljuje "kompenzacijske mjere" za poslodavce u prva tri mjeseca 2027. Glas poduzetnika na to kaže jednostavno: "Poduzetnik mora plaću isplaćivati svih dvanaest mjeseci, ne samo prva tri." Uostalom, kakav je to sustav u kojem država prvo podigne trošak, a zatim ga privremeno subvencionira novcem tih istih poreznih obveznika?

Analiza navodno postoji, ali je nitko nije vidio

Zakon o minimalnoj plaći ne kaže da Vlada minimalac određuje po osjećaju. Članak 6. obvezuje ministra da pri prijedlogu uzme u obzir udio minimalne plaće u prosječnoj, inflaciju, kretanje plaća, zaposlenost i nezaposlenost, demografske prilike, produktivnost, opće stanje gospodarstva, djelatnosti s niskim plaćama i ranjive skupine radnika. Članak 7. predviđa stručno povjerenstvo za praćenje i analizu minimalne plaće.

Javnost je od svega toga dobila dva postotka. Nema procjene koliko će radnih mjesta biti ugroženo ni u kojim djelatnostima. Nema učinka po županijama ni procjene učinka na cijene. Nema mišljenja povjerenstva.

Vlada se u svojoj odluci poziva na stručnu preporuku Povjerenstva za praćenje i analizu kretanja minimalne plaće. U obrazloženju odluke navodi se što je Povjerenstvo „uzelo u obzir": kretanje zaposlenosti, učinke ubrzanog rasta minimalne plaće na gospodarstvo, broj primatelja minimalne plaće po djelatnostima, produktivnost i usporedbe s članicama EU.

Ali nigdje ne piše što je Povjerenstvo zaključilo ni koji je iznos preporučilo. Javnost je dobila popis tema, a ne nalaze.

Usporedite to s Velikom Britanijom, gdje neovisna Low Pay Commission (Komisija za male plaće) svake godine objavljuje izvještaj od stotinjak stranica s podacima, istraživanjima i obrazloženjem preporuke. Ili s Njemačkom, gdje iznos predlaže komisija poslodavaca i sindikata uz akademske savjetnike.

Ista Vlada od poduzetnika traži da za svaku isplatu vode evidenciju i čuvaju dokumentaciju. Za odluku koja zahvaća cijelo gospodarstvo sebi ne traži ni tablicu.

Iz onoga što je objavljeno vidi se pravo sidro odluke: Vlada izričito navodi europsku Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama i njezine indikativne vrijednosti od 50 % prosječne i 60 % medijalne plaće. Nova minimalna plaća iznosi 52,24 % prosjeka i 60,98 % medijana.

Vlada će reći da je samo pratila rast plaća. Udio u prosječnoj plaći čak je blago pao, s 52,8 % na 52,24 %. To je točno. Ali to znači da se minimalna plaća ne određuje prema tome što može podnijeti gospodarstvo u pojedinom kraju, nego prema nacionalnom prosjeku i europskom pragu. A u popisu svega što je Povjerenstvo analiziralo nema jedne riječi: županija.

Usput, Sud EU je u studenom 2025. poništio upravo onu odredbu Direktive koja je državama propisivala obvezne kriterije za određivanje minimalne plaće, i to na zahtjev Danske. Indikativni pragovi ostali su samo smjernica, a ne obveza. Vlada ih dakle ne mora slijediti, nego je to njezin izbor.

Jedna brojka, 21 Hrvatska

Najveći problem nije postupak nego samo načelo. Minimalna plaća jednaka je od Ilice do Virovitice, a plaće nisu.

Prema DZS-u, prosječna bruto plaća u drugom tromjesečju 2026. iznosila je 2.604 eura u Gradu Zagrebu i 1.865 eura u Virovitičko-podravskoj županiji. Nova minimalna plaća u Zagrebu iznosi oko 43 % prosječne plaće, a u Virovitičko-podravskoj oko 61 %. Slično je u Brodsko-posavskoj (60 %), Bjelovarsko-bilogorskoj (59 %), Vukovarsko-srijemskoj (60 %) i Požeško-slavonskoj (58 %).

Kad se mjeri prema medijanu, što je ekonomski relevantnija mjera, udio u najslabijim županijama vjerojatno prelazi 70 %.

Drugim riječima, "realni" minimalac za Zagreb vrlo je zahtjevan minimalac za Slavoniju. Posljedice ne snose poduzeća koja uopće nemaju radnike na minimalcu, nego mala trgovina u Pakracu, pekara u Slatini i tekstilni pogon s prosječnom neto plaćom ispod 1.000 eura. U tim mjestima nema puno drugih poslodavaca koji bi zaposlili radnika kojeg ova firma više ne može platiti.

I tu je relevantna stara Hayekova pouka u novoj odjeći. Znanje o tome koliko vrijedi rad u nekom mjestu raspršeno je među tisućama poslodavaca i radnika i mijenja se iz dana u dan. Nijedna Vlada ga ne može sažeti u jednu brojku za cijelu zemlju, a kamoli pogoditi.

Što kažu istraživanja?

Rasprava o minimalnoj plaći jedna je od najdužih u ekonomskoj znanosti i iskreno je reći da nije razriješena. Ali nekoliko nalaza važno je za Hrvatsku.

Važan je omjer, a ne iznos. U preglednoj studiji koju je naručila britanska vlada, Arindrajit Dube, ekonomist koji je inače skloniji minimalnoj plaći, zaključuje da su negativni učinci na zaposlenost mali dok je minimalna plaća do oko 60 % medijana. Iznad toga dokaza je malo, jer se rijetko koja zemlja usudila ići dalje. Hrvatska je sa 61 % nacionalnog medijana već na toj granici. U siromašnijim županijama je daleko iznad nje.

Kad je jedna brojka nametnuta siromašnijem području, posljedice su poznate. Klasičan primjer je Portoriko. Američki savezni minimalac primijenjen je na otok s daleko nižom produktivnošću, a Castillo-Freeman i Freeman (1992.) pokazali su da je to značajno smanjilo zaposlenost i potaknulo iseljavanje. Za Hrvatsku, koja se ionako prazni s istoka, to bi trebalo zvučati poznato.

Veliki skokovi koštaju one kojima se želi pomoći. Španjolska je 2019. podigla minimalnu plaću za 22 %. Španjolska središnja banka procijenila je da se vjerojatnost zadržavanja posla radnika na koje je to izravno utjecalo smanjila za 6 do 11 postotnih bodova. Najviše su pogođeni mladi, radnici na određeno i radnici u poljoprivredi: upravo oni s najslabijom pregovaračkom pozicijom.

Zato mnoge zemlje ne određuju jednu brojku. Japan određuje minimalnu plaću po prefekturama, Kanada po pokrajinama, a SAD uz savezni minimum ima i državne i gradske. Meksiko ima posebnu zonu uz granicu s SAD-om. Danska, Švedska, Finska, Austrija i Italija zakonsku minimalnu plaću uopće nemaju. Minimalne plaće dogovaraju se po djelatnostima - i to bez vlade pa je minimalac za šumara drugačiji od minimalca za bankarskog službenika.

Protuargumenti

Zagovornici jedinstvene minimalne plaće imaju dva ozbiljna argumenta.

Prvi je Njemačka. Kad je 2015. uvela nacionalnu minimalnu plaću, istočne pokrajine imale su znatno niže plaće od zapadnih i mnogi su predviđali gubitak radnih mjesta na istoku. Ahlfeldt, Roth i Seidel pokazali su da se to u prve dvije godine nije dogodilo: plaće u siromašnijim regijama su se približile bogatijima, a relativna zaposlenost nije pala. Regionalno diferencirani minimalac, kažu kritičari, samo bi zacementirao siromašne krajeve kao krajeve jeftine radne snage.

Drugi argument je da minimalac u Hrvatskoj prima oko 50.000 radnika, otprilike 5 % zaposlenih. To nije brojka koja ruši gospodarstvo.

Oba argumenta treba uzeti ozbiljno, ali nijedan ne opravdava način na koji je odluka donesena. Njemački minimalac uveden je oprezno, na razini ispod današnjeg hrvatskog omjera prema medijanu, i prati ga stalna neovisna komisija. Njemačka je imala cijelu ekonomiju u ekspanziji i transfere za istok. A činjenica da minimalac prima "samo" 5 % radnika znači da je teret koncentriran: na najslabija poduzeća, u najslabijim krajevima, na najslabije radnike.

Zaključak

Minimalna plaća nije samo socijalna mjera. Ona je cijena koju država zabranjuje ispod određene razine, a cijena rada najvažnija je cijena u gospodarstvu. Određivati je jednom brojkom za cijelu zemlju, bez objavljene preporuke povjerenstva i bez ikakve regionalne analize, u godini u kojoj se Vlada ionako hvali rastom plaća, nije odgovorna ekonomska politika. To je knjigovodstvo prema europskom pragu.

Ako već imamo zakonski minimalac, Hrvatska bi trebala tri stvari:

1. Neovisnu komisiju koja objavljuje analizu, po uzoru na britansku Low Pay Commission, s procjenom učinaka po županijama i djelatnostima.
2. Povećanje neto, a ne samo bruto plaće, kroz veći osobni odbitak, kako traže Glas poduzetnika i HUP. Ako je država doista zabrinuta za radnike s najnižim plaćama, neka prva odustane od dijela svog udjela.
3. Prostor za razlike: po djelatnostima kroz kolektivne ugovore ili po regijama, kako to rade zemlje koje znaju da Zagreb i Virovitica nisu isto tržište rada.

Najbolji liberalni odgovor ipak je i najjednostavniji: plaću određuju oni koji je plaćaju i oni koji je primaju. Država bi trebala odrediti samo koliko od nje uzima, i uzimati manje.