Najave štrajka dijela građana i sindikata, s ciljem podizanja prosječne plaće na oko 2.200 eura, na prvu mogu djelovati kao razumljiv odgovor na rast troškova života. No, kad se takav zahtjev promotri malo dublje, postaje jasno da je riječ o pristupu koji promašuje samu srž problema.
Zanimljivo je pritom koliko rijetko iz sindikalnih redova dolaze zahtjevi koji bi se bavili stvarnim uzrocima niskih plaća. Kada se posljednji put ozbiljno otvorilo pitanje produktivnosti, poreznog opterećenja rada, prevelikog broja JLRS ili generalno prevelike administracije? Umjesto toga, u prvi plan dolazi ideja da država jednostavno "osigura" višu prosječnu plaću, što može zvučati privlačno, ali ekonomski gledano ostaje vrlo upitno.
Važno je razumjeti osnovnu činjenicu: država izravno određuje visinu plaća samo u javnom sektoru. U privatnom sektoru, koji nosi najveći dio gospodarske aktivnosti, visina primanja ovisi o tržišnim uvjetima, prije svega o produktivnosti, konkurentnosti i potražnji za radom. Istina je da država kroz minimalnu plaću djelomično utječe na ukupnu razinu primanja, ali taj mehanizam ima svoju cijenu. Povećanje minimalca znači veći trošak za poslodavce, što dugoročno može smanjiti konkurentnost gospodarstva. Nije slučajno da neke od najrazvijenijih europskih ekonomija nemaju takav instrument u istom obliku.
Ako bi država odlučila značajnije povećati plaće u javnom sektoru, to ne dolazi bez posljedica. Takav potez moguće je financirati jedino kroz više poreze, novo zaduživanje ili preraspodjelu postojećih sredstava. U praksi, to znači dodatni pritisak na privatni sektor, koji već sada generira najveći dio nove vrijednosti i puni proračun. Uostalom, već smo nedavno svjedočili značajnom rastu plaća u javnom sektoru, a teret takvih odluka u velikoj mjeri snose upravo poslodavci, ključni nositelji ekonomske aktivnosti.
Na svojim društvenim mrežama ovu temu komentirao je i nekadašnji predsjednik udruge Glas poduzetnika, Hrvoje Bujas, koji tvrdi da struktura zaposlenosti dodatno komplicira situaciju. U Hrvatskoj relativno velik udio radne snage otpada na javni sektor, što povećava fiskalni teret i smanjuje prostor za rasterećenje gospodarstva. U usporedbi s nekim razvijenijim zemljama, gdje je taj udio osjetno manji, navodi Njemačku kao primjer, jasno je da domaći model ima svoja ograničenja, tvrdi Bujas.
Istodobno, porezno opterećenje ostaje visoko. PDV je među najvišima u Europskoj uniji, a uz njega postoji čitav niz parafiskalnih davanja koja dodatno opterećuju poslovanje. U takvom okruženju teško je očekivati snažan i održiv rast plaća, osobito u privatnom sektoru, dodaje.
Zato se nameće ključno pitanje: ako već postoji spremnost na štrajk, zašto on nije usmjeren prema uzrocima, a ne prema posljedicama? Inflacija, koja je značajno smanjila realnu vrijednost plaća, rezultat je kombinacije ekonomskih politika i strukturnih slabosti. Pokušaj da se problem riješi administrativnim povećanjem plaća bez rješavanja tih temelja riskira da situaciju učini još gorom.
Dugoročno gledano, rast prosječne plaće ne može se "propisati". On mora proizaći iz rasta produktivnosti, ulaganja u znanje i tehnologiju, smanjenja poreznog opterećenja rada te učinkovitijeg upravljanja javnim novcem. Bez tih preduvjeta, svaka brojka ostaje više politička želja nego ostvariva ekonomska realnost.
Ako je cilj dosegnuti razine od 2.200 ili 2.500 eura i više, potrebne su ozbiljne reforme: smanjenje administrativnih prepreka, porezno rasterećenje, ukidanje brojnih nameta i stvaranje poticajnijeg poslovnog okruženja. U suprotnom, ovakvi štrajkovi, iako glasni, promašuju metu, jer se ne bave onim što zapravo određuje visinu plaća u jednom gospodarstvu.
