Jean-Luc Mélenchon, kandidat ljevice, predstavio je program za predsjedničke izbore u Francuskoj 2027.: 1.069 mjera, mirovina sa 60 godina, minimalna plaća od 1.700 eura, zamrznute cijene, 90-postotna porezna stopa, izlazak iz NATO-a i nuklearne energije.
Jedino što u programu nema jest račun. Za zemlju koja se zadužuje skuplje od Italije, to nije sitnica.
"Treba sve promijeniti"
La France insoumise objavila je 6. studenoga petu verziju programa L'Avenir en commun (Zajednička budućnost) - knjižicu od 1.069 mjera, od kojih je 238 novih. Dan kasnije Mélenchon ju je predstavio pred oko 20.000 pristalica na sajmištu Le Bourget kraj Pariza s porukom da treba "sve promijeniti".
Mélenchon nije marginalna pojava. Godine 2022. osvojio je gotovo 22 % glasova i za jedan postotni bod propustio drugi krug. U nekoliko posljednjih anketa ulazi u drugi krug, gdje bi se prema većini istraživanja susreo s kandidatom Nacionalnog okupljanja (krajnja desnica). Kandidati centra su toliko oslabljeni da je dvoboj krajnje desnice i krajnje ljevice postao najrealnija mogućnost.
Njegov program zato zaslužuje ozbiljno čitanje. Ne kao lista želja nego kao plan vlade - jer Mélenchon sam kaže da bi ga primijenio od svibnja 2027.
Najveći problem nije nijedna pojedinačna mjera, nego što cjelina nema financijsku konstrukciju. Cijena programa, prema LFI-ju, bit će objavljena tek početkom 2027. Postoji samo stranački proračunski dokument iz listopada koji navodi 106,4 milijarde eura novih prihoda i 81,7 milijardi novih rashoda, ali i sam upozorava da nije potpuni izračun programa. Ključne obveze - mirovina sa 60, indeksacija mirovina na plaće - u njemu nemaju iznos.
Mirovine: obećanje bez demografije
Mélenchon obećava ukidanje reforme kojom je dob umirovljenja podignuta na 64 godine, povratak na 62, a zatim, do kraja mandata, pravo na punu mirovinu sa 60 godina uz 40 godina staža. Najniža mirovina za puni staž bila bi na razini nove minimalne plaće, a mirovine bi se usklađivale s plaćama.
LFI sam procjenjuje da bi samo povratak na 62 godine stajao oko 9 milijardi eura. Za korak do 60 godina nema iznosa. Fondation iFRAP je još 2017. procijenio da bi mirovina sa 60 stajala između 20 i 40 milijardi eura godišnje - a od tada je stanovništvo starije, a dug veći.
Francuska već danas troši na mirovine više od gotovo svih razvijenih zemalja, a javna potrošnja iznosi 57 % BDP-a, među najvišima na svijetu. Medijalna mirovina u Francuskoj je već sada na razini 99 do 101 posto medijalne plaće. Generacije koje odlaze u mirovinu sve su brojnije, a onih koji uplaćuju doprinose sve je manje. Spuštanje dobi umirovljenja u takvoj demografiji znači jedno od tri: više doprinose za zaposlene, niže mirovine za sve ili više duga za djecu. Mélenchon ne kaže koje.
Tomu treba dodati povratak na stvarni tjedan od 35 sati, uz 32 sata za teška zanimanja. Kad se kraćem radnom vijeku doda kraći radni tjedan, rezultat je manje sati rada u gospodarstvu koje već danas ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti starijih radnika u zapadnoj Europi. Bogatstvo se ne može preraspodijeliti dok još nije stvoreno.
Plaće i cijene: kontrola koja ne kontrolira
Drugi stup programa je "kupovna moć". Minimalna plaća bi "odmah" porasla na 1.700 eura neto, s oko 1.480 eura danas - povišenje od otprilike 15 % preko noći. Plaće bi se automatski usklađivale s inflacijom, cijene osnovnih proizvoda bile bi zamrznute, a razlika između najveće i najniže plaće u poduzeću ograničena na jedan prema 20.
Svaka od tih mjera ima poznatu cijenu. Nagli rast minimalne plaće najviše pogađa male tvrtke s niskim maržama i radnike s najmanje iskustva: oni koje je najskuplje zaposliti prvi ostaju bez posla. Zamrzavanje cijena uz automatsku indeksaciju plaća još je opasnija kombinacija. Kad troškovi rastu, a prodajna cijena je propisana, trgovac ili prestane prodavati ili prodaje lošiju robu - police se prazne.
A kad se plaće automatski usklađuju s inflacijom, svaki porast cijena pogađa i troškove rada, pa se inflacija hrani sama sobom. Europa je to iskusila sedamdesetih, a Argentina mnogo puta poslije toga.
Francuska je to iskusila i sama. Kad je socijalist François Mitterrand 1981. došao na vlast, njegova je vlada podigla minimalnu plaću, spustila dob umirovljenja na 60 godina, skratila radni tjedan i nacionalizirala banke i industriju. Unutar dvije godine uslijedile su tri devalvacije franka, a 1983. vlada je bila prisiljena napraviti oštar zaokret prema štednji.
Mélenchon, koji je tada bio mladi socijalist, nudi isti recept - ali bez franka kojeg bi mogao devalvirati.
Porezi: konfiskacija kao program
Porezni dio programa ne krije svoj cilj. Porez na dohodak dobio bi 14 razreda umjesto pet, a prema izdanju programa iz 2025. najviša stopa bila bi 90 % na dohodak iznad otprilike 411.000 eura po članu kućanstva.
Mélenchon želi vratiti porez na bogatstvo (ISF) koji je Emmanuel Macron ukinuo, ovaj put pojačan "klimatskim" dodatkom, ukinuti jedinstvenu stopu na kapitalne prihode, uvesti Zucmanov minimalni porez od 2 % na imovinu veću od 100 milijuna eura, ograničiti dividende, a nasljedstvo ograničiti na najviše 12 milijuna eura. Sve iznad toga uzela bi država.
Francuska je već danas među zemljama s najvećim poreznim opterećenjem na svijetu: javni prihodi iznose 52 % BDP-a. Program pretpostavlja da će oni koje oporezuje mirno ostati i plaćati.
Ali kapital, poduzetnici i visoko obrazovani stručnjaci najpokretniji su dio svakog gospodarstva - i upravo njih program tjera iz države. Kad se porez od 90 % i plafon nasljedstva najave, odluke o selidbi doma, tvrtke i ulaganja donose se prije izbora, a ne poslije. Prihodi na koje program računa mogli bi nestati prije nego što se zakon izglasa.
Najveći problem je, međutim, u načelu. Plafon nasljedstva nije porez nego zabrana: država određuje koliko građanin smije ostaviti svojoj djeci. To je pravo vlasništva svedeno na dozvolu.
Dug i euro: igra s tuđim novcem
Sve to Mélenchon bi pokrenuo u zemlji čije su javne financije već na rubu. Francuski javni dug na kraju 2025. iznosio je 115,6 % BDP-a. Ministarstvo financija u rujnu je procijenilo da će ove godine dosegnuti 119,3 %, a 2027. rekordnih 121,7 %. Proračunski deficit je ove godine 5,4 % BDP-a, daleko iznad europskog limita od 3 %, a Francuska je pod europskim postupkom zbog prekomjernog deficita.
Prinos na desetogodišnje francuske obveznice u jesen se popeo iznad 4,5 %, oko jednog postotnog boda iznad njemačkog. Agencija Scope u rujnu je snizila ocjenu francuskog duga s AA- na A+.
U takvoj situaciji svaki postotni bod više kamate na tržišni dug države stoji Francusku oko 28 milijardi eura godišnje - više od tri puta koliko LFI kaže da stoji povratak mirovine na 62 godine. Francuska ne posuđuje od sebe, nego od ulagača koji mogu birati.
Mélenchonov odgovor nisu reforme nego sukob s Europom. Program ne predlaže izlazak iz EU, ali predlaže da Francuska do izmjene ugovora paralelno krši europska pravila koja je koče, da se ukinu europska ograničenja duga i deficita i da se Europskoj središnjoj banci dopusti izravno kupovanje javnog duga država - što je danas izričito zabranjeno upravo zato da nijedna vlada ne bi tiskala novac za svoje dugove.
Europa je ovaj film već gledala. Grčka vlada Syrize 2015. također je mislila da može prisiliti partnere na promjenu pravila. Završila je sa zatvorenim bankama, kontrolom kapitala i strožim programom štednje nego prije. Velika Britanija 2022. nije ni kršila pravila - vlada Liz Truss najavila je samo nefinancirano smanjenje poreza i time izazvala krizu na tržištu obveznica; nakon šest tjedana morala je otići.
Francuska nije Grčka: druga je po veličini ekonomija eurozone. Upravo zato bi francuska kriza bila kriza cijele eurozone - i Hrvatske s njom.
Vlast, energija i rat
Najopasniji dijelovi programa nisu ekonomski.
Izvanredno stanje kao metoda vladanja. Program predviđa zakonom proglasiti "socijalno i ekološko izvanredno stanje", koja bi vladi omogućila rekvizicije bez prethodne najave, uz naknadno izvješćivanje parlamenta. Rekvizicija znači da država uzima privatnu imovinu - zgrade, zalihe, postrojenja - na upravljanje.
Kad se to radi bez najave i uz naknadni nadzor, granica između izvanrednog stanja i redovne vlasti postaje stvar političke volje. Tomu treba dodati sazivanje ustavotvorne skupštine za šestu republiku: potpuno novi ustav, pisan u trenutku kad vlast ima političar koji obećava "sve promijeniti".
Energija. Program odustaje od novih nuklearnih reaktora i želi Francusku dovesti do elektroenergetskog sustava zasnovanog isključivo na obnovljivim izvorima - sada do 2060., deset godina kasnije nego u programu iz 2022. Nuklearna energija je razlog što Francuska ima jednu od najnižih emisija iz proizvodnje struje u Europi i što izvozi struju susjedima.
Njemačka je zatvaranjem nuklearki pokazala cijenu takve odluke: dulje oslanjanje na ugljen i plin i ranjivost koja se razotkrila kad je prestao teći ruski plin.
NATO. "Nemamo što tražiti u NATO-u ni u američkim ratovima", rekao je Mélenchon u Le Bourgetu. Program predviđa postupni izlazak iz Saveza, počevši od integriranog zapovjedništva, i politiku nesvrstanosti. To se predlaže dok Rusija vodi rat u Ukrajini, a Francuska je jedina nuklearna sila Europske unije.
Izlazak Francuske iz NATO-a ne bi bio korak prema europskoj samostalnosti, nego udarac europskom odvraćanju u najgorem mogućem trenutku. Nije slučajno što istu ideju zastupa i Nacionalno okupljanje: kad je riječ o sigurnosti Europe, krajnja ljevica i krajnja desnica u Francuskoj zvuče zabrinjavajuće slično.
Protuargument: a što je donijela alternativa?
Najjači argument za Mélenchona nije ekonomski nego politički: Francuzi su probali umjerenu opciju i nisu zadovoljni. Macron je ukinuo porez na bogatstvo i uveo jedinstvenu stopu na kapital, a deficit je ostao iznad 5 %, dug je rastao, a nejednakost i osjećaj nepravde nisu nestali.
Porez na najveće bogatstvo iznimno je popularan, a ekonomist Gabriel Zucman procjenjuje da bi izbjegavanje bilo malo. Europska središnja banka ionako je godinama posredno kupovala državni dug kroz kvantitativno popuštanje pa zabrana izravne kupnje ne izgleda kao sveto načelo. Indeksacija mirovina na inflaciju standardna je mjera u većini Europe, a LFI tvrdi da su svi izračuni napravljeni i da će biti objavljeni na vrijeme.
Nešto od toga treba priznati. Macronova vlast nije uravnotežila proračun, a smanjivanje poreza bez smanjivanja potrošnje nije liberalna politika nego samo drugačiji oblik zaduživanja. Nezadovoljstvo koje Mélenchona nosi stvarno je. Ali odgovor na državu koja troši 57 % BDP-a i ne može uravnotežiti proračun nije država koja troši još više i istodobno tjera one koji plaćaju najviše poreza.
Popularnost poreza na bogate ne mijenja činjenicu da se njegov prihod mjeri tek nakon što bogati odluče hoće li ostati. A razlika između kvantitativnog popuštanja koje središnja banka vodi samostalno, radi stabilnosti cijena, i središnje banke koja je zakonom obvezna financirati vladu upravo je razlika između eura i lire.
Otkud tolika popularnost?
Mnogi od nas s pravom se pitaju kako takvi populistički programi uopće mogu biti popularni u obrazovanom društvu kakvo je svaka zapadna demokracija, a pogotovo Francuska. Odgovor vjerojatno leži u ljudskoj prirodi, a djelomično i državnom obrazovanju te medijima koji sve više žive od javnog novca.
Tko ne bi volio da može sa 60 godina u mirovinu koja će biti na razini plaće kakvu je primao u svojim najproduktivnijim godinama? Tko ne bi volio da su u isto vrijeme cijene svega što želi kupiti niske i da je sve lako dostupno? Tko ne bi volio da nema nikakvih vojnih saveza jer za njih nema potrebe?
Naravno, skoro svatko od nas bi potpisao sve od toga - da je moguće. Ali znamo da svijet tako ne funkcionira. Da bi nam nešto bilo dostupno, netko to mora proizvesti, mora imati razloga i poticaja to proizvoditi. Ne može se preraspoređivati ono što nije proizvedeno. Novac nije vrijednost sam po sebi ako nema bogatstva u dobru i uslugama koje stoje iza njega.
Stoga bismo, ako želimo postići sve gore navedeno, prvo trebali postaviti pitanje kako organizirati društvo koje će povećavati to bogatstvo. Umjesto toga, ljudi traže kraći i lakši put. Ukratko - traže kruha bez motike. Kad im ozbiljni "stručnjaci" s malih ekrana kažu da je to moguće, lako će povjerovati zato što bi htjeli da je to moguće.
Kad se program provede dosljedno
Možemo zamisliti što bi se dogodilo kad bi Mélenchon pobijedio i proveo program dosljedno, onako kako obećava.
U prvim tjednima minimalna plaća raste za 15 %, cijene osnovnih proizvoda se zamrzavaju, najavljuje se porez od 90 % i plafon nasljedstva, a Francuska počinje paralelno kršiti europska pravila. Ulagači koji drže francuski dug traže višu kamatu; svaki postotni bod stoji 28 milijardi eura godišnje.
Kapital i poduzetnici, koji to mogu, odlaze prije nego što porezi stupe na snagu pa su državni prihodi manji od planiranih. Zamrznute cijene prazne police, a indeksacija plaća pretvara svaki rast cijena u novi krug inflacije.
Vlada tada ima dva izbora: zaokret prema štednji, kao Mitterrand 1983. i Tsipras 2015. - ili još više kontrole: nad cijenama, kapitalom i, uz ovlasti izvanrednog stanja, nad imovinom.
U tome je stvarna opasnost populističkih programa. Ne u tome što obećavaju previše, nego u tome što, kad obećanja udare u stvarnost, nude samo dva izlaza: priznanje poraza ili jačanje države protiv onih koji se ne ponašaju kako je plan predvidio. Mélenchonov program već sada ima alate za drugi izlaz.
Francuzima je potrebna država koja troši manje i pametnije, oporezuje jednostavnije i pušta ljude da rade i stvaraju. Mélenchon nudi suprotno: više države, manje rada i račun koji će platiti netko drugi - dok se ne pokaže da ga nema tko platiti.
