Nema te političke karikature koja može nadmašiti stvarnost današnjeg ljevičarskog aktivizma na Zapadu. Dovoljno je otvoriti društvene mreže ili prošetati centrom bilo koje zapadne metropole vikendom: razbijena stakla, vandalizirani spomenici kulture, blokirani prometni čvorovi, urlanje na policiju i, neizostavno, more crveno-crno-bijelo-zelenih tkanina.
Kada je Eli David na X-u sažeo tu scenu rečenicom: "Smrt, uništenje, neredi, palestinske zastave. Uvijek dolaze zajedno", dežurni moralisti i akademski teoretičari odmah su skočili na zadnje noge. Etikete o "generalizaciji" i "islamofobiji" poletjele su uobičajenom brzinom.
No, svidjelo se to salonskim ljevičarima ili ne, David je ogolio činjenicu koju prosječan građanin Europe i Amerike vidi golim okom: palestinska zastava na Zapadu odavno je prestala biti simbol podrške jednom narodu. Postala je brendirana uniforma radikalnog, destruktivnog pokreta koji s liberalnim vrijednostima nema apsolutno nikakve veze.
Fetišizacija "potlačenih" i smrt univerzalnih prava
Klasični liberalizam počiva na jednostavnoj, univerzalnoj premisi: pojedinac je temelj društva, a individualna prava, pravo na život, slobodu govora, privatno vlasništvo i zaštitu od nasilja, vrijede jednako za sve, bilo kada i bilo gdje.
Naša moderna krajnja ljevica, zadojena postkolonijalnim i marksističkim dogmama, ta je univerzalna načela bacila u smeće. Zamijenila ih je plemenskim kalkulatorom moći: svijet je podijeljen na vječne "tlačitelje" (uspješni, zapadni, kapitalistički, bijeli, Izrael) i vječne "potlačene" (bilo tko tko se protivi prvima).
U tom suludom narativu, moralnost nekog čina ne određuje sam čin, nego identitet onoga tko ga čini.
Zato smo svjedoci grotesknog, perverznog licemjerja. Kada se u Gazi dogodi tragedija, aktivisti vrište o genocidu, blokiraju fakultete i teroriziraju vlastite sugrađane. No, kada se civili masakriraju na glazbenom festivalu, kada se žene siluju kao ratno oružje ili kada se u Teheranu vješaju homoseksualci na dizalicama, ljevica gleda u pod. Odjednom se traži "kontekst". Odjednom nasilje nije nasilje, nego "otpor".
Ako se zločin ne uklapa u njihov unaprijed zadani politički pamflet, za njih on jednostavno ne postoji. To nije borba za ljudska prava. To je moralni bankrot.
Prosvjedi koji ne stvaraju slobodu nego kaos
Pogledajmo stvarnost tih demonstracija koje navodno pozivaju na mir. Što prosječan prosvjed s palestinskim zastavama u Parizu, Milanu, Londonu ili New Yorku zapravo donosi? Donosi li plan za mir na Bliskom istoku? Zagovara li vladavinu prava, demokraciju, sekularizam, prava manjina ili slobodno tržište u regiji?
Naravno da ne. Donosi razbijene izloge malih obrtnika, maltretiranje prolaznika koji se usude nositi simbole vlastite vjere, blokirane bolnice i otvorene pozive na uništenje jedine funkcionalne demokracije na tom području.
Zašto? Zato što zapadnu radikalnu ljevicu Bliski istok zapravo uopće ne zanima. Za njih je palestinsko pitanje samo estetski paravan, prigodna batina kojom mogu mlatiti po temeljima vlastitog društva.
To je projekcija njihove vlastite mržnje prema našem sustavu, individualizmu i liberalnoj demokraciji. Palestinska zastava postala je savršen rekvizit za ljude koji uživaju sve blagodati zapadnog prosperiteta i slobode, dok istovremeno sanjaju o rušenju sustava koji im je sve to omogućio.
Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom
Zapad je predugo bio paraliziran strahom da nekoga ne uvrijedi. Dopuštalo se da se pod krinkom "progresivizma" tolerira netrpeljivost, a pod krinkom "antiratnog pokreta" slavi goli teror i totalitarizam.
Ako neka skupina redovito iza sebe ostavlja uništenu imovinu, zaziva nasilje i provodi ideološku cenzuru ignorirajući sve žrtve koje ne odgovaraju njezinom partijskom biltenu, onda je Eli David potpuno u pravu: tu nema govora o miru.
Vrijeme je da autentični liberali prestanu šutjeti pred ovom tiranijom moralne nadmoći. Sloboda, mir i ljudska prava previše su vrijedni da bismo ih prepustili onima kojima ti pojmovi služe samo kao dimna zavjesa za destrukciju i jeftini radikalizam.
