Hrvatska ljevica zaglibila u WW2: Kako je antifašizam postao floskula

Jedna od najvećih floskula, ispraznih pojmova koje se koriste u hrvatskom javnom diskursu, politici i novinarstvu je antifašizam. Taj pojam koji inače u svijetu označava borbu protiv najvećeg zla 20. stoljeća, na prostorima Balkana, a poglavito u Hrvatskoj, do danas je potpuno kompromitiran te je izgubio svoje prvotno značenje. Osoba koja ističe za sebe da je antifašist u 2017. godini vrlo je vjerojatno osoba koja je ostala bez argumenata, nema nikakve vizije za budućnost pa se vraća u daleku prošlost. Hrvatski "antifašisti" nemaju veze s borbom protiv fašizma jer Musolini je odavno mrtav, a s njim i njegova ideologija. Nemaju naši "antifašisti" zapravo veze ni sa čim, njima ta floskula služi kao nekakav krajnji "argument" nakon čega se ne bi smjelo više raspravljati.

A zapravo, riječ je o djeci onoga što se dugo nazivalo tekovinama revolucije i NOB-a. Neki ljudi se i dalje pridržavaju zakletve koju su dali prilikom ulaska u pionire i čuvaju tekovine revolucije "kao zjenicu oka u glavi". Nekada je antifašizam bio ultimativni argument nakon kojeg staje svaka rasprava. Onaj tko ga dovede u pitanje, biva kažnjen. Djeca revolucije se trude svim silama da i danas bude tako, da se svako propitkivanje tekovina revolucije etiketira kao fašizam i kažnjava zatvorom. Pa nas uvjeravaju kako je "Hrvatska stvorena na antifašizmu", ali teško je uvjeriti ljude u to kad znamo da je najviše Hrvata u novijoj povijesti stradalo upravo od ruke tih "antifašista" i NOB-a, a velika većina stradalnika nije stradala u borbama. Nešto je trulo u tom vašem antifašizmu, a još je trulije što najveći pobornici antifašizma to ne žele priznati.

Kako će Ante Tomić uvjeriti čitatelje da je Titova zasluga što su Istra i Dalmacija pripale Hrvatskoj kad svi znamo da Tito nije priznavao nikakav suverenitet Hrvatske? Kako ćete uvjeriti narod da je Tito bio "najveći hrvatski državnik" kad svi znamo da nije bio hrvatski državnik, već je zatirao svaku ideju o hrvatskoj državi u startu, a sebe je smatrao Jugoslavenom? Puno toga je trulo u toj priči i danas je malo drukčije vrijeme pa se ipak može postaviti neka pitanja i raspravljati. Naravno, ovakva pitanja bi "antifašisti" zakonom zabranili i propisali robiju za svakoga tko se usudi propitkivati.

U kojoj mjeri je riječ o licemjernim ljudima dovoljno vam govori činjenica da će oni osuđivati državu kad kažnjava njihove istomišljenike dok će tražiti intervenciju države da kazni svakoga tko sumnja u tekovine revolucije. Nitko od hrvatskih ljevičara, među političarima i novinarima, nikada neće priznati da je bivši režim bio zločinački i da je njihov drug Tito bio autoritarni vladar, a kamoli da je bio diktator. I nitko to od njih ne traži, nisam još vidio da ih je neki novinar pitao osuđuju li zločine počinjene u ime antifašizma, NOB-a i revolucije. S druge strane, isti ti novinari će inzistirati da svaki političar, koji dovede u pitanje svetost tekovina revolucije i NOB-a, opravdava svoj stav i da osudi zločine NDH. Hasanbegović je osudio NDH i ustaške zločine, javno, više puta. Nijedan "antifašist" među hrvatskim političarima i novinarima nije nikada osudio komunističke zločine počinjene u ime "antifašizma".

Dok pričaju kako se trebamo "maknuti iz 1941. i 1991.", u isto vrijeme oni nas stalno vraćaju u 1945. godinu. Nikada nismo toliko proživljavali Drugi svjetski rat kao zadnjih godina, čak ni za vrijeme bivše Jugoslavije! Kako se ljevica spustila tako nisko i kada je ostala bez ideja za budućnost?

Dogodilo se to tamo negdje nakon smrti Ivice Račana. On je uspio izgraditi modernu lijevu opciju koja je prihvaćala tržišnu ekonomiju i čak se sukobila sa sindikatima kako bi pokušala provesti protržišne reforme radnog zakonodavstva. Poslije Račana u SDP-u se stvorio vakuum koji su ispunili uglavnom nostalgičari za "boljim danima" u bivšem režimu. Zoran Milanović nije bio jedan od njih, ali je svoju vladu napunio baš takvim likovima - koji su gušili privatni sektor i osobne slobode građana.

Danas je ljevica, od Radničke fronte do Nove ljevice i većeg dijela SDP-a totalno zaglibila u Drugom svjetskom ratu, floskulama o antifašizmu i bajkama kako je "prije bilo bolje". Čak i toliko puta u medijima prehvaljena Aleksandra Kolarić igra na kartu antifašizma i Drugog svjetskog rata. Ista ona Kolarić koju je Milanović izbacio iz stranke zbog verbalnog delikta, zalaže se za verbalni delikt i da država kažnjava njene neistomišljenike, odnosno one koji se usude propitkivati tekovine revolucije i NOB-a.

U cijelom svijetu posljednjih godina nešto se gadno dogodilo ljevici. Američki Demokrati otišli su skroz u ekstremizam i povukli se za mladenačkim populizmom koji na krilima zavisti zahtijeva veće oporezivanje bogatih, povećanje minimalca u nebo i slične, iz ekonomskog kuta gledano, nebuloze. Britanski Laburisti su dolaskom Corbyna na čelo stranke otišli u istu krajnost. Francuski su socijalisti oduvijek bili takvi.

Naši socijalisti znaju da ne mogu igrati na kartu bogatstva kad u Hrvatskoj nema velike nejednakosti u bogatstvu, a i oni koji jesu bogatiji to su postali zahvaljujući državi, a ne kapitalizmu, tako da im takva retorika ne bi išla na ruku.

Što se dogodilo s onom zdravom socijaldemokracijom Tonyja Blairea? Jedino mjesto gdje socijaldemokracija ide naprijed i radi nešto uistinu dobro i pozitivno, je Skandinavija. U Švedskoj su socijaldemokrati, istina, uz pomoć liberala, shvatili da će radnik biti najbolje zaštićen kad je tržište slobodnije. Shvatili su da je čvrsta zaštita privatnog vlasništva i poštivanje poduzetnika i njegovih prava dobra stvar za radnike. Shvatili su da se radniku i poslodavcu treba dati veća sloboda prilikom ugovaranja suradnje. Shvatili su da nema socijalne zaštite i kvalitetne državne usluge bez jakog i bogatog privatnog sektora pa čuvaju taj privatni sektor "kao zjenicu oka u glavi", odnosno kao naši ljevičari tekovine NOB-a. Shvatili su mnoge stvari koje su im pomogle da nastave graditi bogato društvo. Recimo, švedski socijaldemokrati danas nemaju ništa protiv vaučerizacije u njihovim školama, koja je kod njih na snazi još od 1990-ih. Naši ljevičari na svaku takvu ideju počnu skakati od bijesa.

Hrvatski ljevičari vole spominjati Skandinaviju kad pričaju o bogatstvu naroda i uređenom društvu. Bilo bi stvarno lijepo kad bi onda i pogledali politički i ekonomski program skandinavskih socijaldemokratskih stranaka pa nešto iz njega preuzeli. U tom slučaju bismo dobili jednu ozbiljnu opciju i osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni, a HDZ bi dobio ozbiljnu konkurenciju pa bi i on konačno bio primoran ponuditi konkretne mjere za gospodarstvo.