„Jesi ti Židovka?” pita me simpatični susjed motreći plavu Davidovu zvijezdu na mojoj lijevoj podlaktici.
„Nisam, ljevičarka sam”, smijem se.
„A imaš još neku tetovažu osim te?”
Zaniječem glavom.
„Hm, onda je sigurno ozbiljna priča koju Zvijezda pokriva.”
„Je”, kažem.
„Imaš li problema zbog nje?”
„Samo s nebuloznim pitanjima, ali više sa šutnjom.”
„Čijom šutnjom?” pita susjed.
„Demokratskom i prijateljskom”, kažem.

Naš mali večernji dijalog odveo me u predjele književnih fragmenata meni najdražih pisaca na našim posvađanim jezicima – Dubravke Ugrešić i Miroslava Krleže. Primajući nakon tri desetljeća nagradu Tportala u Zagrebu, nakon što su je iz javne nemilosti rehabilitirali, rekla je: nema slobode bez osobnoga rizika i odgovornosti; a što se „savjesti” društva tiče, razuman čovjek mora računati na domet svojih poruka. Možemo li reći da je Miroslav Krleža savjest hrvatskoga društva...

Oboje mojih književnih miljenika dolaze s ljevice, ali više od toga definirala ih je hrabrost, osobna i intelektualna. Oni nisu reciklirali populistički materijal ni svojim pisanjem tražili utočište u „godinama opasnog življenja”. Razgovor s njima otvarao je javni prostor polemici i dijalogu slobode.

Takav čin demokracije, u nedemokratskim političkim trenucima, posve je suprotan ljevičarskom pop-staležu našeg vremena, degeneriran. Ljevičarski prezir prema pluralizmu mišljenja fascinira me banalnošću i agresijom, a uravnilovka kao krajnji cilj – užasava.

U disbalansu šutnje i govora kao reakcije na najteže točke naše političko-društvene stvarnosti, najopasnija je utišana, ignorirana ili zabranjena istina. Ona vodi u laž, a ta je u pogonima masovne proizvodnje. Taj fenomen došao mi je kao iskušenje metodom vlastite kože, kako se kaže. Evo ilustracije moje fragmentirane stvarnosti kroz zadnju godinu i pol.

Prošloga ljeta u mom rodnom gradu Vinkovcima, uz obalu rijeke Bosut koja ne teče, bliski prijatelj mi je rekao, pomalo oklijevajući, da su ga mnogi, koje ne želi imenovati, pitali kako to da se i dalje druži sa mnom, pa zar ne vidi što ja pišem i govorim. Pošten i častan, odbrusio im je da ga nitko i ništa nikada neće udaljiti od mene.

No ovoga ljeta i on je prekrižio sve tri negacije i potpisao kapitulaciju. Proljetno godišnje doba donijelo mi je poput lastavice optužnicu iz usta najbliskijeg prijatelja – da sam „preletjela na drugu stranu” i s kojim pravom imam svoje izdvojeno mišljenje o izraelsko-palestinskom sukobu, kad se svi oni slažu da nisam u pravu.

Njegov napadački verbalni stil dojmio me se više neprijateljski nego prijateljski, a znajući tko je u njegovom širem krugu prijatelja – zaključak da je više fašist negoli antifašist. Nakon moje nenamjerne javne šutnje, kad sam napokon uspjela objaviti tri teksta o 7. listopadu 2023., zahvalna na pruženoj prilici svom znancu, vlasniku portala, moja najbolja prijateljica, pomalo i životni idol, s blago patronizirajućim smiješkom rekla mi je da to ne može biti moje razmišljanje, to naprosto nisam Ja. I da mi je netko malo isprao mozak (!).

U trećem tekstu opisala sam i fizički napad na sebe koji se dogodio jedne lijepe nedjelje. Najbolji prijatelj i prijateljica nisu ga primijetili. A kad sam Njega podsjetila na to, uslijedio je nevjerovatan komentar: Ma, samo ljubav, ha ha ha...

Nisam sklona prijavljivati prijetnje i uvrede koje godinama doživljavam zbog političkih razloga, nisam Zoran Antifa Pusić. Naprosto mislim da je rizik ukalkuliran u ono za što se javno zalažemo, i da drugi ljudi imaju pravo imati svoje mišljenje o nama. Zato poštujem i pljuvačku i pohvalu, i nemam problem s tim. Govor plasiran iza leđa ne poštujem.

Nakon tekstova objavljenih ovdje, na portalu Liberal.hr, koji sam doživjela kao prostor slobode, bez lijevog i desnog predznaka, podrška u vidu ljudskog razuma stigla je od nepoznatih ljudi i slijeva i zdesna. Za njih nikada ništa nisam učinila u životu, za svoje nekadašnje prijatelje činila sam sve: obrana i zaštita. Kao pravi ljevičari čak su me počastili nadimkom Prva proleterska.

Svaki fenomen zaslužuje analizu i dekonstrukciju, pa sam se zadala u razmišljanje – zašto su moji stavovi mojim prijateljima provokacija?, i odgovorila si drugim pitanjem: koliko antisemitizma i mržnje Ljevica može podnijeti (?).

Započinjući pisati ovaj članak prije neku večer, koji sam zamislila s drugim fokusom, tragična vijest pojavila se u medijima i žalosno me inspirirala. Charlie Kirk, konzervativni mladi američki aktivist, dobrodušan i polemičan, utišan je snajperskim metkom na kojem su bile ugravirane Antifa parole.

Na njegovog ubojicu ne želim trošiti mnogo riječi. On je isprani mozak, a takvi slobodu vide kao prostor ugroženosti, druge ljude i ideje kao opasnost, a sebe kao spasitelje. Ja sam dobila udarac u glavu kao „cionistička svinja na dvije noge”, dok Charlie svog egzekutora nije ni vidio. Daleko od komparacije (jer ja sam živa a on mrtav), ono što nam je poveznica jest da su napadači podmuklo i u tišini napali i pobjegli.

I da su nam naši (ne)prijatelji smislili epitet: ostrašćeni. I da oboje volimo i podržavamo Izrael i Židove – on kao kršćanski vjernik, ja kao ateist.

Nekoliko dana prije, ne sluteći naravno svoj kraj, Charlie je posjetio Izrael. Na putu za Hebron vidio je znak sa strelicama lijevo i desno. Ne znajući arapski i hebrejski, pitao je svog suputnika što znače te strelice: ako skrenemo desno, mrtvi smo – to je područje pod Palestinskom samoupravom (Palestinian Authority). Šokiran objašnjenjem, nakon povratka u Ameriku komentirao je to na društvenim mrežama, zgrožen tzv. dvostrukim mjerilima: Arapi ulaze u Izrael i izlaze iz njega živi, 2 milijuna Arapa živi u demokratskom Izraelu, dok
su Židovi zbog terorističkih organizacija Hamas, Hezbollah i Palestinski islamistički džihad ugroženi i u svojoj zemlji, ali i drugdje.

Charlie je iskazivao javnu podršku i ljubav prema Izraelu. Zato je zaslužio metak „Antifa”.

Treći moj obožavani pisac s ljevice, Bertolt Brecht, 1920-ih prvi je primijetio novi zloćudni val antisemitizma u Njemačkoj i proročki nagovijestio Hitlerov dolazak na vlast. Pisao je upozoravajući na Zlo koje će poželjeti, i gotovo uspjeti, „konačno riješiti Židovsko pitanje”.

Brecht je bio glasan i riskirao je, no ignorantska šutnja onih koji su vidjeli i predviđali što i on, bila je nadmoćna. Filozofija „nadčovjeka” i dehumanizacija jednoga cijelog naroda zaključena je brojkom od 6.000.000.

Država Izrael, točkica u neprijateljskom okruženju na Bliskom istoku, brani se od terorizma od godine osnutka 1948. Politička organizacija Hamas, kako joj tepaju mrzitelji Izraela, u svom statutu ima odredbu o cilju uništenja Izraela. Kako to izgleda, svjedočili smo 7. listopada 2023.

Ono čemu sam ja svjedočila iz usta domaćih ljevičara jest baljezganje o cionizmu – kao židovskom nacizmu. Ovaj degutantni oksimoron naveo me da tetoviram Davidovu zvijezdu, s ponosom i ljubavlju. Ni jedno ni drugo nitko mi ne može izbrisati.

Naš Veliki Krleža ignoriran je i napadan mrtav u toku 1990-ih. Jedini ljevičar koji se 1930-ih suprotstavio boljševičkom dijelu Komunističke partije. Kritika ga je koštala gubitka najboljeg prijatelja od djetinjstva – Augusta Cesarca. Po vlastitim riječima, u svojoj kući čekao je odluku „hoće li ga Đido ili Dido” likvidirati.

Čekao je u šutnji, ali nije šutio o istini koju je netko morao glasno i jasno reći. Dubravka Ugrešić nije željela nestati u šutnji 1990-ih, kada se istina lako mogla platiti glavom.

Današnje kultne i sveprisutne ljevičarke i ljevičari, mnogi među njima su upravo novinari, tada su šutjeli ili se ulizivali Tuđmanovom režimu. Danas se bore za istinu o Josipu Reihl-Kiru, koji je kao i Charlie nagrađen metkom za svoj patriotizam i zdrav razum. Za demokraciju.

Njegovu udovicu Jadranku Reihl-Kir pokušavao je utišati jedan ljevičar. Ime mu je Mato Arlović, tada je bio na poziciji zamjenika predsjednika Ustavnog suda. Nudio joj je novac i stan. Njegova metoda bila je manje ekstremna od Glavaševe, ali isto je to u konačnici, zar ne, ubiti istinu, nakon što je Čovjek već ubijen, i zauvijek utišan.

Naš najveći ljevičar, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, vratio je odlikovanja Branimiru Glavašu. Udivljen zločincima i ratnim postignućima, tako opravdava svoj nestanak iz domovine u ratnom razdoblju. Naime, on je tada gradio karijeru u državama zapadne Europe. Izgradio se u titulu magistra, vratio doma i krenuo u krvavu borbu za političku karijeru.

Njegova pamet i moral u Izraelu vide genocidnu politiku a u Rusiji mirotvorce. Ja sam pak ratne godine provela ležerno na relaciji Vinkovci – Osijek. Kao više gladna nego sita studentica s visokim prosjekom, nisam mogla ostvariti pravo na stipendiju u svom praznom gradu. Dobili su je guzonjine kćeri i sinovi koji su bili daleko od svoga grada. Danas vladaju njime.

Ratni teror iz daljine i blizine „vidjela” sam, kao i sve, vlastitim očima. I nije mi se šutjelo.

Gaza tribunima „koji se ne gase”, i svojim nekadašnjim prijateljima, ponovit ću, eto, javno, ono što sam im rekla intimno: nikada nitko neće me udaljiti od Židova i Izraela. Ove tri negacije stanuju u mojoj tetovaži.