"Sam koncept doniranja je upitan, ako uzmemo u obzir da je država oprostila porez Bakiću za tu donaciju pa je i država dala doprinos tom projektu."

To je izjava s kojom je Katarina Peović Vuković uvjerljivo pobijedila na našem natječaju "Marksist tjedna" prema glasovima korisnika naše Facebook stranice.

"Projekt" o kojem je Peović Vuković razglabala u nedavnom intervjuu za Novosti je program robotizacije nastave u školama doniranjem microbit računala koja pomažu djeci učiti kritičkom razmišljanju, rješavanju problema, kreativnosti i općenito su dobar temelj za pripremu djece kod školovanja u STEM zanimanjima, ali i u svim drugim poljima jer su sposobnosti koje se stječu univerzalne. Gospođa Katarina je inače istaknuta članica Radničke fronte, političke organizacije koja otvoreno zagovara komunizam, te predaje na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Disecirajmo malo apsurdnost i malicioznost te njene izjave.

Ona, znači, tvrdi da je sama donacija upitna jer je država oprostila porez na tu donaciju. Donedavno je čak i doniranje hrane u Hrvatskoj bilo prava rijetkost jer je za takvu donaciju država tražila da se plati porez, što u principu znači da npr. pekarnice nisu mogle donirati jučerašnji kruh siromašnima ili pučkim kuhinjama jer je država takvu donaciju oporezivala, što je praktički sankcioniranje solidarnog ponašanja među ljudima. Taj socijalistički mindset u kojem je solidarnost i pomaganje ranjivima isključivo odgovornost države, je i razlog zašto se Hrvatska nalazi jako nisko na svjetskim ljestvicama solidarnosti.

Sama donacija školama nije isključivo donacija samog Bakića, već donacija je dobrim dijelom financirana od strane mnogih ljudi u i izvan Hrvatske koji su nesebično donirali 315.000 američkih dolara za taj projekt, tako da je gore navedena izjava ustvari pljuska svima koji su uključeni u doniranje novca, a to je velik broj ljudi. Posebno velika pljuska je to svim onim nastavnicima koji su donirali ono najvrednije što svaka osoba ima, vrijeme, te su altruistički volontirali ogroman broj sati da učenicima pomognu u savladavanju i učenju rada s microbitovima. Donacija microbitova školama je samo jedna od donacija Instituta za razvoj i inovativnost mladih-IRIM koji stoji iza projekta, postojne i brojni drugi, kao npr donacija dronova HGSS-u. Usput rečeno, na sve te donacije koje nisu vezane za microbit je uredno plaćen porez. Koliko je pakosno problematizirati neplaćanje novca za ovu donaciju, a prešutjeti koliko je PDV-a plaćeno za sve ostale donacije te koliko poreza je plaćeno za 6 zaposlenih u IRIM? Ne kaže se bez razloga da je socijalizam institucionalizirana zavist. A inače je prava apsurdnost da država sankcionira altruističko ponašanje time što traži da se na donacije plati porez.

I sada dotična tvrdi da su svi ti ljudi uključeni u projekt napravili nešto „upitno“? Solidarnost je prema njoj „upitna“ isključivo iz razloga što je kolektivna dobrovoljna akcija velikog broja ljudi, a ne strogo centralno kontrolirana da bi se moglo upravljati tko će i koliko dobiti novca. Njoj je problem u tome što je ovim donacijama moć pripala narodu, a ne državnim birokratima i političarima.

Znate što, budimo iskreni, ona se ponaša kao da je njoj zapravo problem što ona od tog novca neće dobiti svoj dio kolača. Realno, ona je neto primatelj iz proračuna što znači da dobiva novac iz proračuna, a u njega ne uplaćuje. Ono što plati kroz porez i PDV je ustvari samo vraćanje dijela novca koji joj je država dala. I to je OK, nema problema u tome da država financira profesore, ona to i treba raditi. Ali, financiranje profesora koji otvoreno zagovaraju provođenje komunističkih ideja, istih onih zbog koje su milijuni kroz povijest gladovali, bili ubijani, protjerivani, zatvarani i mučeni? Kako se osjećate kada znate da država koristi vaš novac da bi financirala takve ideje i, još bitnije, kako se osjećate kada znate da takvi ljudi vrlo vjerojatno truju vašu djecu na fakultetima tim dokazano destruktivnim i nehumanim idejama?

A sada spomenimo sasvim novu razinu apsurda, a to je da se ovakav tekst pojavljuje upravo u "Novostima", glasilu srpske nacionalne manjine, iako je IRIM poklonio cijeli projekt robotičke lige Srbiji, uključivo i inicijalnu financijsku donaciju te ga je do kraja isfinancirala Vlada Republike Srbije i postao je još veći nego je u Hrvatskoj. IRIM znači aktivno i intenzivno sudjeluje u međunarodnoj suradnji i povezivanju Hrvatske i Srbije, a glasilo srpske nacionalne manjine u nekoliko navrata problematizira sam projekt? Teatar apsurda.

Također, aktivnosti IRIM su naročito aktivne upravo u manje razvijenim krajevima, pa i ondje gdje je srpska manjina većinski dio stanovništva. Primjerice, pobjednici natječaja u vrlo naprednim tehnologijama su upravo djeca iz Dvora.

Da budem brutalno iskren, zašto ne, koga ti ljudi u Novostima uopće predstavljaju? Zar netko stvarno misli da su Novosti stvarno glasilo srpske nacionalne manjine, što bi trebali biti, a ne glasilo koje služi isključivo jednoj monolitnoj ekstremno lijevoj ideologiji jugonostalgičarenja, pozivanja na komunizam, blaćenja pozitivnih projekata u Hrvatskoj (kao što je IRIM) i obračuna s neistomišljenicima salonskih ljevičara? Pogledajte listu kolumnista i sve će vam biti jasno. Prekopajte koliko je uopće ljudi srpske nacionalnosti zaposleno u Novostima. Glasilo srpske nacionalne manjine? Prije glasilo netalentiranih salonskih ljevičara koji usred propasti svojih knjiženih karijera jedini izvor zarade vide u parazitiranju na račun srpske nacionalne manjine.

Žalosno je što salonska ljevica parazitira na leđima srpske nacionalne manjine i kako upravo ekstremna ljevica kroz preuzimanje jednog glasila koje po zakonu pripada srpskoj nacionalnoj manjini, tj. obrađivanju tema i problema povezanih s srpskom nacionalnom manjinom, oduzima jednoj nacionalnoj manjini njena prava i marginalizira ju. Nisu Novosti pune salonskih ljevičara zbog toga što je to pozicija koju dijele sve osobe srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, nego zato što salonski ljevičari sustavno ubacuju svoje ljude u „nezavisne medije“ koji se obilato financiraju iz državnog proračuna, da bi širili svoju trulu ideologiju.

Salonska ljevica iz Novosti provodi balkansku verziju onoga što se na zapadu naziva „identity politics“, politika identiteta, tj. pretpostavlja (dapače inzistira na tome) da, ako netko pripada određenoj identitetskom krugu, bila to LGBT zajednica ili Afroamerikanci u SAD-u, ili srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, on/ona nužno mora pripadati i određenoj političko-identitetskoj poziciji. Tako Novosti uporno Srbe u Hrvatskoj prikazuju kao ideološki monolitan kolektiv lišen od bilo kakvih heterogenih individualnih stavova te stvaraju privid da svi pojedinci srpske nacionalnosti u Hrvatskoj su nužno jugonostalgični ekstremni ljevičari. Posebno ako znamo da se na tisuće osoba srpske nacionalnosti (procjene idu od 7.000 do 20.000) borilo na strani Hrvatske u Domovinskom ratu, teško možemo zaključiti da su svi (čak ni većina) Srba u Hrvatskoj politički jugoslavenski opredijeljeni.

Naime, problem je u tome što se radikalna ljevica, koje je gđa. Katarina evidentno predstavnik jer zagovara komunističke ideje i članica je Radničke fronte, odavno odvojila od ljudi i od stvarnosti. Moderno doba je obilježeno tzv. salonskim ljevičarima, tj. inertnim kvazi-intelektualcima koji su se preraspodijelili po akademskim krugovima i državno financiranim „nezavisnim medijima“, koji reproduciraju ideje iz 19. stoljeća, a ne nude ništa novo, nikakav progres. Intervju gđe Katarine, kao i sve ostalo što salonsko ljevica zadnjih skoro 50 godina „proizvodi“, je zapravo čisti reakcionizam, u smislu izvornog značenja te riječi kao reakcija na nešto novo, na progres. U promatranom slučaju taj progres se odnosi na hvalevrijednu akciju kojoj je intencija uvesti hrvatske učenike u 21. stoljeće i pripremiti ih za budućnost. Reakcionizam je dugo u svijetu ljevice bio jedna od najtežih uvreda, a sada su, barem neki, poput gđe Katarine i Novosti, u principu postali najžešći reakcionari. Svaka teza u tekstu iz kojeg je „pobjednička izjava“ izvučena je reakcija na tuđi progres, novitet, promjenu te se ne nudi ništa novo, ali se reagira na tuđe promjene i napredak.

Nema straha od toga da takva salonska ljevica pokrene nekakve korjenite promjene koje bi im mogle ugroziti stečene ugodne fotelje koje financira ostatak društva. Oni su sasvim zadovoljni pozicijom proračunskih parazita i de facto sluga klijentelističkog sustava koji ih održava, koji im osigurava egzistenciju. Ustvari su klijentelističke strukture indirektno (pretpostavljam ponekad i direktno) kupile njihovu poslušnost, a služe da bi potenciranjem ideoloških svjetonazorskih pitanja skretali pozornost lijevog biračkog tijela s egzistencijalnih pitanja. Ukratko, nije im u interesu potencirati stvarne promjene, ali njihova opasnost je u tome što truju mentalitet javnosti te održavaju trenutni vladajući sustav.

Za kraj, nije slučajnost da se gđa Katarina našla u konkurenciji s troje članova HDZ-a, jer ekonomski dijeli vrlo slične stavove s njima. Ti stavovi su u svom korijenu marksistički, a u svojoj manifestaciji ono što smo mi na Liberalu nazvali ideologijom našizma. Taj našizam je prešutni (ponekad i direktni) dogovor između trenutnih političkih, medijskih i akademskih elita o podjeli poreznog plijena, plijena koji se financira od strane ono malo privatnog sektora i radnika u privatnom sektoru koji na svojim leđima nose teret uzdržavanja svih tih političara, „nezavisnih“ medija, regresivnih akademika i birokracije.