Robotvlasničko društvo: micro biti ili ne biti

Iako sam sebi obećao da se nikada više neću baviti tom temom, jer sam imao dojam da sam već jednom sve o njoj rekao, stalno iznova pokušavam sebi objasniti nešto što izmiče, onaj manjak koji je suvišak i zato strši, koji privlači u ovim napadima "Novosti" na Nenada Bakića pažnju do mjere da ne možemo okrenuti glavu: taj manjak smisla u sada je sasvim očito iracionalnim napadima koji "Novosti" dovode do samoponiženja suvišak je koji preostaje neobjašnjiv kako god da pokušamo shvatiti zašto to "Novosti" ustrajno, svemu unatoč čine. Čine, iako znaju što čine. A to je cinizam: ta prosvijećena laž, laž koja zna svoju neistinu, pa ipak na njoj inzistira.

Još jednom ću pokušati sebi objasniti što se zapravo događa: ne samo zašto tjednik srpske nacionalne manjine mjesecima vodi kampanju protiv Nenada Bakića, nego i to zašto se ta kampanja odvija bez obzira što srpska nacionalna manjina s njom nikakve veze nema: zašto od srpske nacionalne manjine emancipiran tjednik, koji nije to za što se izdaje i koji se izdaje svojoj svrsi usprkos, vodi neki apartan, iracionalan rat protiv robotića, micro:bitova, Bakića i digitalizacije baš kao da jer riječ o borbi protiv robotvlasničkog sustava: kao da je SFRJ akronim za Science Fiction Republic of Jugoslavija, koja je distopijski preživjela, i sada Bled-raneri „Novosti“, iluminati bivšega „Ferala“, po postapokaliptičnoj Jugovini love robotizirane kapitaliste ili sam Kapital utjelovljen u liku Robota. Tog mrskog neprijatelja oni zovu Grobot, što je ne tako daleki eho maksime: bolje grob, nego robot.

Pokušajmo dakle još jedared.

Tek početkom ove godine javnost je postala svjesna da „Novosti“ iz proračuna troše oko 4,5 milijuna kuna godišnje. Iako su podaci bili javni, nakon Zamračenja bili su zakopani u njihovim izvješćima i to nitko nije uočavao. Zanimljivo je pritom da SNV na kulturu troši samo trećinu te cifre. Kako se ta cifra objelodanila, ponašanje Novosti pažnje je postalo naročito konfliktno. Za sada je sve jasno: uvijek jedna te ista ekipa našla je novu gažu, i dok ima lovice dotle će stanovati na adresi srpske nacionalne manjine. Doduše, tu rijetko tko da je Srbin, a ako i jest, nikakve veze s potrebama te manjine nema: riječ je o sasvim etabliranim mainstream autorima, koji su eminentni članovi ovog društva, esejisti, kolumnisti, književnici, i kojima u Hrvatskoj doživotni neće nikada ništa nedostajati: sve dok je Hrvatske imat će temu, a kako proračun inherentan državi, imat će i lovicu. To je doduše neobično, da bespoštedni kritičari svega postojećeg i koječega nepostojećeg žive na državnim jaslama, ali u Hrvatskoj je to norma: ovdje se Subverzivni festival dotira novcem teledirigiranih Korporacija i kao gradska atrakcija održava u Centru po dva, tri tjedna, uz goste ex-teroriste i holivudske redateljske zvijezde što odsjedaju u Esplanadi, pa kad je već tako da od Kapitalista kupujemo i konopac o koji ga kanimo objesiti, što ne bi i ta, po samorazumijevanju „racionalna manjina“ od hrvatske države uzela novac za list koji ne radi ništa drugo nego iz broja u broj opisuje ime, lik i djele Nenada Bakića, pišući pritom u kontekstu posvemašnje denigracije Hrvatske (jeste li tamo ikada vidjeli jedan jedini tekst koji bi u Hrvatskoj vidio išta pozitivno?), i supripadajuće reafirmacije Jugoslavije i socijalizma.

U redu, shvatljivo je da je Bakić posvemašnji antipod „Novostima“ – on daje svoje novce, oni uzimaju državne itd. – no to nije dovoljno, to nije dostatno za sukob takvih razmjera.

Bakić mora „Novostima“ biti egzistencijalno važan, kad se njime bave do samouništenja. I možda je upravo u tome odgovor: da bi „Novosti“ u ovom sastavu, s ovom uredničkom politikom i s ovakvom misijom mogle opstati, potreban je Neprijatelj; Hrvatska tu sama po sebi niti je dovoljna niti je najsretniji prvi izbor: ona jest stalna lateralna žrtva, ali, kako je ovo list srpske manjine, baš kao što se podrazumijeva da je Hrvatska kriva za sve, tako je i obračun s Hrvatskom inherentan, prije implicitan nego što se eksplicite javlja kao desiderat: on je kao ponornica, stalno prisutan, tu i tamo brizne na površinu, no kao podzemna voda i kad je nevidljiv utječe na zbivanja na površini. Stoga je potreban Bakić kao alegorija Kapitala e da bi se opravdalo vlastito poslanstvo i postojanje. Zašto bi srpska manjina u Hrvatskoj listom bila protiv poduzetništva i kapitalizma, doduše, to ostaje nejasno, ili, točnije, sasvim je jasno da upravo zbog ovakve uredničke politike i misije „Novosti“ nisu list srpske manjine u Hrvatskoj, iako se kao takve proračunski dotiraju.

A da nisu list srpske manjine u Hrvatskoj svjedoči i sljedeća okolnost: Bakić je svoje vlastite novce donirao i u BiH i u Srbiji, upravo ga u Srbiji otvoreno zovu filantropom, a u Hrvatskoj su – i tu počinje najzanimljiviji dio priče – njegovi projekti naročito razvijeni po manje razvijenim sredinama, koje su, nerijetko, sredine s većinskim srpskim stanovnštvom ili sa značajnom srpskom manjinom. I to je nevjerojatno: upravo „Novosti“, list srpske nacionalne manjine, nikada nisu prenijele ovu činjenicu, ovu novost: u Hrvatskoj netko u krajevima koje nastava uglavnom srpska nacionalna manjina – recimo u Dvoru, u kojemu je preko 70% populacije čine Srbi – čini nešto konkretno dobro i za Srbe u Hrvatskoj i za njihov prosperitet, otvarajući mogućnost djeci da razlike razvijenosti sredina koliko sutra dokinu, bivajući znanjem ravnopravna ne samo vršnjacima u inim dijelovima Hrvatske, nego bilo kome u svijetu: bivajući digitalno opismenjena.



No, takva vijest nije novost, takva novost dokida potrebu za „Novostima“: ako se sukob crvenih i crnih ne perpetuira, ako se ne piše stalno iznova sve najgore o Hrvatskoj, ako se ne promovira socijalizam i jugoslavenstvo, čemu onda „Novosti“? Novost koja govori o skrbi za krajeve sa srpskom nacionalnom manjinom proturječi toj temeljnoj zadaći. Pri tome, sasvim je nejasno zašto se iz proračuna Republike Hrvatske izdvaja novac koji se troši u svrhu stalnog antagoniziranja srpske nacionalne manjine i domovine: iako ovdje nitko nikada nije dokazao da je srpska nacionalna manjina za socijalizam a protiv kapitalizma, baš kao što je pretpostavka da bi ta manjina bila projugoslavenska sasvim netočna, to se polazište uzima kao radna pretpostavka. Pretpostavka koja je temeljna prevara. Jer, upravo je taj antagonizam egzistencijalno potreban spasiocu te manjine od te i takve Hrvatske! I tu se korijeni rezon permisivnosti Milorada Pupovca prema ovakvim „Novostima“: one kreiraju društveni problem za koji se on odmah potom nudi kao lijek. Bez toga antagonizma srpske nacionalne manjine i Hrvata nije ni on neophodan. A kako je neophodan Vladi...

I tako to u Hrvatskoj ide. Znam Milorada Pupovca tri desetljeća. Znam probleme Srba u Hrvatskoj predobro. I iz njegovih priča, i iz naših razgovora. Znam da mu nije potrebno izmišljati probleme tamo gdje (ih) ima dovoljno stvarnih. Znam da mu je do rješenja i rješavanja tih problema. No ne znam zašto ne podržava one koji probleme rješavaju, nego inzistira na stvaranju novih: kao da bi Srbi u Hrvatskoj svi do jednoga bili kao Srbi socijalisti, ljevičari, nitko poduzetnička duha – neobično, obzirom na povijest Srba u Hrvatskoj! – i nitko konzervativan, ili ne daj Bože liberalan.

Problem se može i ovako iskazati: imate 4,5 milijuna kuna. Hoćete li ih dati djeci Hrvatske u obliku nastavnog učila XXI. stoljeća, ili desetorici novinara koji su tržišno propali pa im je takva apanaža jedini spas?

I iz tog se pitanja konačno razumije zašto „Novosti“ napadaju Bakića: samo je njegovo postojanje dokaz suvišnosti njihovog postojanja!

Odnos „Novosti“ spram Bakića kao Kristallnacht je kristalno čist primjer odnosa prema Drugom kao prema fizičkoj prepreci koju valja odstraniti, neprijatelju kako ga definira Carl Schmitt. Ova vrst totalitarne svijesti u listu navodne manjine upravo je zato zabrinjavajuća.