Nedavna presuda, kojom je američki Vrhovni sud presudio u korist slastičara koji je odbio ispeći tortu za gay vjenčanje, nemalo je iznenadila mnoge, a ponajviše LGBTIQ udruge. Tim više što je napravljen presedan kojem se nitko nije nadao. Postavlja se pitanje treba li država prisiljavati privatnike da prodaju svoje usluge ili da sami biraju svoje klijente, kao što i kupci mogu birati čije će usluge koristiti, a čije neće - iz bilo kojeg razloga.

Zašto gay osobe žele financirati homofobe?

U ovom slučaju riječ je o istospolnom paru iz Massachusettsa, koji je 2012. godine naručio svadbenu tortu u slastičarnici u predgrađu Denvera. Vlasnik Jack Phillips ljubazno je odbio ispeći tortu zbog vlastitih vjerskih uvjerenja. Osim što je par želio napraviti malu proslavu za prijatelje u Denveru, nije poznato zašto su se odlučili zatražiti usluge baš ovog slastičara iz predgrađa.

Pitanje koje se postavlja jest zašto neki istospolni parovi žele svoju tortu za vjenčanje kupiti baš kod homofoba. Koliko nema smisla da netko odbije uzeti novac samo zato što je od gay osobe, toliko nema smisla da gay osobe prisiljavaju homofobe da uzmu njihov novac. Zašto gay osobe tako gorljivo žele financirati svoje “neprijatelje” i pomagati njihovom poslovanju?

Ipak, mislim da je odgovor vrlo jednostavan. Svojim zakonima, država im je pružila priliku da dobiju masnu odštetu kojoj se ovaj par očito nadao. Protivnike gay brakova traži se povećalom i čim se nanjuši da bi netko mogao biti protiv bračne jednakosti, kreće se u napad. Iza toga se ne krije nikakva borba za ravnopravnost i pravdu, već isključivo sebični razlozi.

Ja sam gej, ali baš iz tog razloga ne želim nikoga posredstvom države prisiljavati da mi čini uslugu protiv svoje volje. Ako budem ikada htio gej tortu i slastičar mi je odbije napraviti, zahvalit ću mu i potražiti drugog slastičara koji će htjeti zaraditi moj novac. Tako je najpravednije prema svima.

Koja prava imamo, a koja ne?

Postoje ljudi koji se protive i koji ne mogu shvatiti homoseksualnost iz bilo kojeg razloga; bilo zbog lošeg odgoja, niskog obrazovanja, straha od vlastite seksualnosti, religijskih razloga ili iz čistog inata većini. Svatko, pa i oni, imaju pravo na svoj stav i svoje mišljenje, pa i svoje predrasude. To treba poštivati, sve dok i oni poštuju tuđe mišljenje. Vjerovali ili ne, takvih ima mnogo, a bit će ih sve više. Postoje mnoge zajednice (kao što su Amiši ili Hare Krishna), kao i mnogi pojedinci, kod kojih je homoseksualno ponašanje potpuno neprihvatljivo, ali ne pribjegavaju nasilju, ne potiču druge na nasilje i ne lobiraju za smanjenje njihovih prava.

Nitko nema pravo zbog seksualne orijentacije nekoga fizički napasti, otpustiti ga s posla, izbaciti s fakulteta, uskratiti pravo na brak i posvajanje djece, uništiti imovinu; međutim, ima ih pravo ne voljeti (i to glasno reći), kritizirati, ne družiti se s njima, odseliti se zbog gay susjeda, promijeniti posao zbog gay kolege i na kraju krajeva – ima pravo ne ispeći im tortu za gay vjenčanje.

Kakve su posljedice ovakvih antidiskriminacijskih zakona?

Zamislimo kako se osjeća neki slastičar (ili ma tko drugi) kojeg država optuži za diskriminaciju te mora platiti nekoliko desetaka ili stotina tisuća dolara odštete. Možda taj homofob radi i živi svoj život bez da uopće razmišlja o gejevima i bez ikakve povijesti nasilja prema njima, a sada je osuđen zbog vlastitih stavova. Prvo što će se vjerojatno dogoditi - stavit će ključ u bravu i zatvoriti poslovanje, prodat će kuću i automobil da plati odštetu i pasti na teret države. Možda će se odati i kriminalu.

Ako i nije bio nasilan prema gejevima, sad će vjerojatno postati. Možda će jednog dana ušetati u neki gay klub i početi nasumično pucati. Svojoj djeci, ni krivoj ni dužnoj, možda neće moći priuštiti da završe fakultet ili da putuju. Možda će i djeca biti jednako homofobna, što vjerojatno ne bi bila da su imala priliku za obrazovanjem i upoznavanjem drugih kultura i država. Toliko zla za sve tri strane: za tog slastičara, za gay populaciju i za državu, a sve zbog pohlepe nekih pojedinaca.

"Živi i pusti druge da žive"

Oni koji podržavaju prisiljavanje obrtnika na pružanje usluga padaju na testu tolerancije. Osoba koja nekome uništi život zbog njegovih stavova je moralna nula. Takvi često ponavljaju onu poznatu "živi i pusti druge da žive", a sami rade upravo suprotno.

U istinski slobodnome društvu tolerancija i uvažavanje moraju dolaziti s obje strane.