Mario Vargas Llosa, proslavljeni peruanski pisac, nobelovac te liberalni političar i teoretičar, preminuo je u nedjelju, u 90. godini života. Njegova autorska i politička karijera je zanimljiva i smatra se jednim od najutjecajnijih političkih osoba u Latinskoj Americi iako nikad nije obnašao nijednu državničku dužnost.

Vargas Llosa je postao međunarodno popularan kao autor romana 1960-ih, s romanima "Vrijeme heroja", "Zelena kuća" i "Konverzacija u Katedrali". Pisao je komedije, povijesna štiva, krimi trilere i političke trilere. Tijekom 1960-ih i 1970-ih osvojio je više nacionalnih i međunarodnih nagrada struke te se probio kao vodeći autor vala latinoameričkih romana popularnog naziva "Latin American Boom" 1970-ih. Pisao je tijekom cijelog svog života, s time da je u prvom dijelu karijere u svojim djelima često kritizirao nacionalizam u različitim dijelovima svijeta.

Godine 2010. osvojio je Nobelovu nagradu iz književnosti "za njegovu kartografiju struktura moći i oštre slike osobnog otpora, revolta i poraza".

Od marksista do klasičnog liberala

Poput mnogih drugih latinoameričkih intelektualaca iz druge polovine 20. stoljeća, Vargas Llosa je u mladosti bio pobornik Fidela Castra i kubanske revolucije. Učio je marksizam u dubinu dok je bio student i kasnije je postao uvjereni komunist nakon uspjeha revolucije na Kubi.

Međutim, kako je intelektualno sazrijevao i promatrao stanje na Kubi i u SSSR-u, sve je više shvaćao da je socijalizam nekompatibilan s onim što je smatrao općim ljudskim pravima i slobodama. Službeni raskol Llose i socijalizma dogodio se 1971. kad je Castrov režim zatočio kubanskog pjesnika Heberta Padillu zbog političkog prijestupa odnosno verbalnog delikta. Llosa je potpisao zajedničko pismo s mnogim drugim latinoameričkim intelektualcima koji su javno prosvjedovali protiv kubanske vlade zbog progona književnika.

Llosa se tada počeo identificirati kao liberal te otad s jednakim žarom kritizira lijevi kao i desni ekstremizam.

U intervjuu za The Economist 2018. godine, svojim riječima opisuje kako je 1980-ih još dublje ušao u klasični liberalizam. Kao ključne ljude za tu tranziciju spominje englesku državnicu Margaret Thatcher i filozofa Karla Poppera.

"Živio sam u Engleskoj u vrijeme Margaret Thatcher i za mene su te godine bile temeljno iskustvo od najveće važnosti. Na primjer, prvi sam put pročitao Poppera zbog neke izjave Margaret Thatcher, koja je rekla, vjerujem, da je Popper veliki filozof slobode našeg vremena, a govorila je o njegovom 'Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima' i sjećam se da sam to pročitao i da me se Popper iznimno dojmio."

Kratka politička karijera

Krajem 1980-ih, s iskustvom iz Londona, Vargas Llosa se vraća u rodni Peru i okuplja ekipu istomišljenika kako bi pokušali izvući zemlju iz teške ekonomske krize. Inflacija je u to vrijeme iznosila preko 700 posto, a vlada je bila ljevičarska i svojim je potezima još više produbljivala sve težu gospodarsku situaciju.

Bio je jedan od osnivača političke stranke Movimiento Libertad (Slobodarski pokret) čiji je program bio zasnovan na načelima klasičnog liberalizma. Protivili su se nacionalizaciji banaka i drugih sektora koja je provedena tijekom predsjednika Alana Garcije. Umjesto toga, predlagali su izlaz iz krize politikom slobodnog tržišta i privlačenjem stranih privatnih investicija.

Ta je stranka nominirala Marija Vargasa Llosu na predsjedničkim izborima 1990. godine. Iako je u prvom krugu osvojio više glasova od ostalih kandidata, u drugom krugu je poražen. Nakon toga je stranka raspuštena, a Vargas Llosa se prestao aktivno baviti politikom. Usprkos tome, sljedeća je vlada kopirala njihov program, samo što ga je pokušala provesti silom - uz pomoć vojske i usput počinivši neke zločine nad političkim protivnicima.

Iako se Vargasa Llosu smatra inspiracijom za ekonomske politike peruanskog "neoliberalnog" režima 1990-ih, on osobno nije u tome sudjelovao i ničim ga nije podupirao.

Mario Vargas Llosa o liberalizmu danas

Za potrebe ovog teksta, izvući ću neke zanimljive citate iz intervjua koji je Vargas Llosa dao portalu The Economist 2018. kad je predstavljao knjigu "La Llamada de la Tribu" (Plemenski zov), u kojoj opisuje ideje i mislioce koji su na njega najviše utjecali tijekom zadnjih 50 godina:

"Priča o liberalizmu započinje u malom škotskom selu rođenjem Adama Smitha, a u mojoj knjizi daljnja evolucija ideje prikazana je kroz uloge i činjenice."

"Liberalizam je često pogrešno predstavljen kao identičan konzervativizmu, samo reakcionarniji, poput maske za izrabljivanje. Nadalje, mnogo je zabune oko toga što liberalizam uistinu jest.

Mislim da u Latinskoj Americi postoji mnogo neznanja u vezi s liberalizmom. Ima toliko mnogo karikatura, potpuno deformiranih prikaza liberalizma. I, iznad svega, mislim da su danas u Latinskoj Americi potpuno uništeni ideali vojnih diktatura, razvojnih diktatura, socijalističke revolucije i 'guevarističke' gerile. Mislim da danas većina Latinske Amerike shvaća da su te formule potpuno propale. Tu su primjeri Kube i Venezuele.

I tako postoji velika prilika, koja se zapravo materijalizira, u korist demokracije. Tako da se ovaj trenutak u Latinskoj Americi učinio pogodnim da se obrani liberalna pozicija i da se objasni da neke stvari koje se tamo događaju imaju liberalno podrijetlo, da je liberalizam najnapredniji, najprogresivniji oblik demokracije. Taj liberalizam je potpuna suprotnost karikaturama koje ga predstavljaju kao najekstremniji oblik konzervativizma, obranu manchesterskog kapitalizma i tome slično."

Što kaže o vezanju Pinochetove vojne diktature u Čileu 1970-ih i 1980-ih s liberalizmom:

"Vjerujem da je to nečuveno. To je besmislica, jer je bilo slobodno tržište za vrijeme Pinocheta, ali je bilo mučenja, ubijanja, nije bilo slobode izražavanja, tisak je bio potpuno kontroliran."

Oko čega su se svi veliki liberalni mislioci složili:

"Svi veliki liberalni mislioci složili su se oko ideje jednakosti prilika.

Jednakost prilika znači započeti u jednakim uvjetima od određene točke...a za to je obrazovanje apsolutno temeljno. Zapravo, najnaprednija društva, nordijska na primjer, imaju tu jednakost prilika na visokoj razini, postoji visokokvalitetno javno obrazovanje koje priprema svaku generaciju za određenu jednakost na početku.

Vjerujem da, kada društvo percipira da postoji jednakost prilika, ono onda lakše prihvaća razlike u bogatstvu. Prihvaća da postoje oni koji puno više pridonose razvoju društva i stoga imaju veći prihod.

Ono što je nepravedno, što je neprihvatljivo, jest da ne postoji jednakost prilika. Postoje oni rođeni s privilegijom koja im jamči uspjeh, ili je drugima neuspjeh zajamčen od početka. To je neprihvatljivo. Ali vjerujem da je jednakost prilika liberalna ideja, duboko liberalna."

O perspektivi liberalizma u Latinskoj Americi:

"Liberalizam mora imati vrlo konkretne učinke kako bi promijenio veliku distorziju koja postoji u latinoameričkom mentalitetu u odnosu na ono što on jest. No, vjerujem da je ideja demokracije vrlo raširena u Latinskoj Americi i za mene je to neodvojivo od liberalizma.

Politički aspekt liberalizma je demokracija, demokratsko društvo, društvo sa slobodnim izborima, političkim strankama, sa slobodom tiska i ljudskim pravima. To je liberalno demokratsko društvo. I ja sam optimist u tom smislu, mislim da se Latinska Amerika kreće u tom smjeru.

Može biti nekih neravnina na putu i zastoja. Ali ono što se dogodilo na Kubi, a posebno u Venezueli nedavno, mislim da je presudno pridonijelo uništenju utopijskih, socijalističkih, kolektivističkih modela. Tko želi da se njegova zemlja pretvori u drugu Venezuelu? Nitko pri zdravoj pameti. Osim vrlo malih frakcija, marginaliziranih fanatika."

"Ideje su važne, mislim da je to temeljno - da su ideje ono što najviše utječe na promjenu povijesti. Mislim da su svi liberalni mislioci uvjereni u iskonsku važnost ideja: to jest da ideje leže iza događaja, dobrih i loših. Ali ideje uvijek postoje.

Potpuno sam uvjeren u to, da su iza [Nicolasa] Madura [predsjednika Venezuele] i [Huga] Cháveza [njegov prethodnik] postojale ideje. Vrlo loše ideje, naravno. Dokaz je da su donijele katastrofu zemlji. Ali bilo je ideja...nije to bila samo improvizirana kreativnost, bio je to određeni model... A rezultati su bili toliko strašni da vjerujem da su poslužili kao preventivna lekcija za Latinsku Ameriku.

Tako da mislim da je socijalistička fantazija više patila od Venezuele nego od svih argumenata koje bi neprijatelji socijalizma, marksizma mogli iznijeti. Tamo možete vidjeti što je taj navodni socijalizam 21. stoljeća učinio Venezueli. To je tako tragično, tako strašno, da mislim da djeluje kao cjepivo, pravo cjepivo protiv socijalizma i kolektivističkih ideja, osim u vrlo malim frakcijama ili skupinama. To su skupine koje danas imaju vrlo malo utjecaja na ono što se događa u Latinskoj Americi."

"Mislim da razum...u tom smislu ja sam liberal. Razum treba upravljati društvom, moramo izbjegavati strast, moramo izbjegavati čisto instinktivno, iracionalno. Nasuprot tome, za razliku od nekih liberalnih mislilaca, ja ne vjerujem da se iracionalno i strasti mogu potisnuti u životu.

Naprotiv, moraju pronaći izlaz jer su dio ljudskog stanja. I mislim da je kultura privilegirano sredstvo za ovaj aspekt ljudske prirode da nađe svoje mjesto, u poeziji, slikarstvu, glazbi, književnosti. Mislim da bi ta nekontrolirana esencija osobnosti trebala naći oduška i da bi je društvo trebalo prihvatiti takvom kakva jest, iako pušta čudovišta iz kaveza i pokazuje nam naša čudovišta.

Vjerujem da je to važno pitanje, jer sada feminizam želi uspostaviti neku vrstu cenzure svega što nazivaju mačizmom, pa je ovo nova inkvizicija koja bi jednostavno dokrajčila književnost i kulturu, ako ono što želimo uspostaviti je vrsta ideološki ispravne književnosti, ili ideološki ispravnog slikarstva…

Mislim da je to bitka koju moramo voditi. To je jako dobro, borba žena je vrlo pravedna jer ima za cilj riješiti se diskriminacije, ali željeti da se kultura podredi tim pravilima moralne ili političke vrste jednostavno će dokrajčiti kulturu. To je nova inkvizicija. Mislim da se protiv toga moramo energično boriti. Ideja politički korektne književnosti opasna je za budućnost. Izuzetno opasna."

"Mislim da sam postigao nešto čemu sam težio u mladosti, a to je biti građanin svijeta. Istina je da se osjećam kao kod kuće u Francuskoj, Engleskoj i Španjolskoj. Gdje god da se nađem, sve dok mogu pisati, osjećam se kao kod kuće."