Peru je odličan primjer kako ekonomske i političke reforme mogu brzo uroditi plodom. Tijekom zadnjih 10 godina Peru je ostvario drugi najveći rast BDP-a u Latinskoj Americi. Tijekom istog perioda njegov BDP se udvostručio. Investicije su porasle s 13% na 20% BDP-a, a stopa siromaštva je od 2000. pala s čak 50% na današnjih 22% (što je na hrvatskoj razini). Peru je tako ostvario najveće smanjenje siromaštva u Latinskoj Americi tijekom zadnjih 13 godina.

Peru je među najmanje zaduženim zemljama ne samo u Latinskoj Americi, nego i u čitavom svijetu. Sjajan primjer kako se može puno učiniti rezanjem troškova u javnoj upravi i odgovornim trošenjem proračunskog novca. Državni dug je od 2000. godine, zahvaljujući prethodnim vladama smanjen s 50 na 20 posto. U isto vrijeme Peru se okrenuo protržišnoj ekonomiji za razliku od Venezuele koja je izabrala socijalizam.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih Peru je bio u vrlo sličnoj situaciji kao današnja Venezuela. Prvo je peruanska je vlada pokušala ostvariti umjetni rast ekonomije kroz državne investicije i nacionalizaciju velike industrije. Ograničili su uvoz kako bi zaštitili svoje proizvođače i prvenstveno državne investicije, a da bi mogli investirati država se zaduživala. Godine 1983. država je proglasila bankrot i vlada se raspala. Kad je Alan Garcia preuzeo vlast 1985. godine, država je već bila u ekonomskom i moralnom rasulu.

Garcia je donio odluke koje su još više gušile domaće gospodarstvo podigavši poreze na 66% i ograničivši plaće u realnom sektoru. Budući da je stopa siromaštva rapidno rasla jer posla jednostavno nije bilo, država se poslužila Pernarovim idejama i pokušala pomoći tiskanjem novca što je, naravno, samo pogoršalo situaciju i dovelo do nove hiperinflacije. Bujao je i terorizam, narko skupine koje su imale svoju paralelnu uličnu vladu. Do 1990. godine BDP je pao za 43 posto. BDP po glavi stanovnika je bio na razini iz 1960-ih, a godišnja stopa inflacije je iznosila oko 1.500 posto. U tom je trenutku Svjetska banka obilježila Peru kao jednu od najsiromašnijih zemalja u svijetu.

Što bi Venezuela danas trebala napraviti da riješi probleme? Isto što je napravio Peru da se izvuče iz istih problema 1990-ih.

Odlaskom Garcije s vlasti 1990. započele su se provoditi reforme. Prvo su morali vratiti monetarnu stabilnost, i to na način da su promijenili valutu, a u međuvremenu su dozvolili "dolarizaciju", odnosno američki dolar se neko vrijeme koristio kao službena valuta dok se nova peruanska valuta nije stabilizirala. Zatim su mijenjali cijeli porezni sustav ukinuvši čak 64 nameta. Zatim je na red došao mirovinski sustav, koji je liberaliziran kako bi opstao. Sve su reforme napravljene po uzoru na susjedni Čile. Uslijedila je privatizacija javnih dobara i potraga za investitorima. Telekomunikacije, električna energija i državna zrakoplovna kompanija - sve je privatizirano. Država se potpuno okrenula tržišnoj ekonomiji i otvorila prema svijetu ukinuvši ograničenja na uvoz.

U isto vrijeme država je potpisala brojne ugovore o slobodnoj trgovini s europskim i azijskim državama te SAD-om.

Godine 2002. Peru je krenuo s velikom decentralizacijom moći. Kao rezultat decentralizacije, većina današnjih investicija u infrastrukturi događa se na razini općina i gradova koji imaju vlastita sredstva i ne ovise o vlasti u Limi. No, vjerojatno najvažniji segment peruanskih reformi bilo je njihovo zalaganje za stabilnost budžeta što se postiže odgovornim trošenjem. Donijet je novi zakon o fiskalnoj transparentnosti koji također ograničava trošenje vladi i lokalnoj samoupravi te zabranjuje vlastima da troše više nego što zarađuju. Nakon toga, Peru bilježi svake godine višak u proračunu i do 7%.

No, nije sve sjajno! Ironično, sve ove velike reforme provele su se tijekom vladavine Alberta Fujimorija koji je zapravo bio, kasnije se pokazalo, svjetski kriminalac. Osuđen je na 25 godina zbog zločina nad čovječnosti zbog njegove uloge u ubijanju i kidnapiranju koje je činila banda Colina. Čak i nakon osude, dvije trećine Peruanaca je u anketama i dalje opravdavalo njega kao pozitivnu ličnost zbog ekonomskih reformi koje su podigle cijelo društvo na noge.

Nakon njega korupcija i autoritarni režimi su se nastavili te su kočili razvoj zemlje. Prošle godine su Peruanci za predsjednika izabrali kandidata desnog centra i umjerenog liberala Pedra Pabla Kuczynskog, koji je obećao zemlju voditi dalje u protržišnim reformama. Kuczynski je prije toga radio u Svjetskoj banci i zbog toga su ga protivnici prozivali da je "neoliberal". Danas peruanski glavni grad Lima ima veći BDP nego cijela susjedna Bolivija, a stručnjaci predviđaju da bi Peru mogao u doglednoj budućnosti prestići Čile i postati najveća ekonomska sila Latinske Amerike.