Nacionalna samodostatnost (autarkija) zvuči privlačno u nacionalističkim i lijevo-populističkim krugovima: "nećemo ovisiti o strancima", "sami ćemo proizvoditi sve što nam treba", "ne treba nam uvoz hrane", "zaštitit ćemo svoje radnike i industriju".
Albanija 1980-ih, nakon konačnog razilaženja s Kinom, bila je najčišći laboratorijski primjer takve politike u Europi. Rezultat? Stagnacija, kronična nestašica, tehnološka zaostalost i duboko siromaštvo.
To nije bio "neuspjeh implementacije" – to je bio logičan ishod same ideje o nacionalnoj samodostatnosti.
Kako je počelo
Enver Hoxha, doživotni vođa Albanske partije rada (socijalisti - PPSH), od 1940-ih je vodio politiku sukcesivnih raskida. Prvo s Jugoslavijom 1948., zatim sa Sovjetskim Savezom 1961., a 1978. i s Kinom. Nakon Maoove smrti 1976. i kineskog zaokreta prema pragmatizmu (uključujući približavanje SAD-u), Hoxha je kinesko vodstvo optužio za "revizionizam".
Kina je u srpnju 1978. prekinula svu pomoć i povukla stručnjake. Albanija je preko noći izgubila izvor koji je činio oko polovice njezina uvoza i veliki dio investicija.
Ustav iz 1976. već je unaprijed zabranio strane kredite, zajmove od "kapitalističkih" zemalja i zajednička ulaganja. Nakon raskida s Kinom, Hoxha je tu politiku podigao na razinu državne religije: "oslanjanje na vlastite snage" (mbështetja në forcat tona).
Zemlja je trebala sama proizvoditi sve - od hrane do strojeva - bez "imperijalističkog" ili "revizionističkog" uvoza. Glavni akter bio je sam Hoxha, zajedno s uskim krugom partijskih lidera (Ramiz Alia, Adil Çarçani, Mehmet Shehu dok nije pao u nemilost 1981.).
Nakon Hoxhine smrti u travnju 1985. Alia je preuzeo vlast, ali nije mijenjao temelje sustava.
Kako je išlo
Albanija je pokušala nadoknaditi gubitak kineske pomoći povećanjem izvoza (nafta, kromit, bakar, električna energija) prema Zapadu kako bi zaradila devize za nužni uvoz. Izvoz je kratkoročno porastao, ali to nije bilo dovoljno. Centralno planirano gospodarstvo, prioritet teškoj industriji i rudarstvu, te potpuna kolektivizacija poljoprivrede pokazali su se katastrofalnima.
Suše 1983.–1988. teško su pogodile poljoprivredu i hidroelektrane. Cijene nafte na svjetskom tržištu pale su. Oprema kineskog i sovjetskog podrijetla zastarjela je i kvarila se, a dijelove i novu tehnologiju nije se moglo lako nabaviti - niti su postojali mehanizmi za učinkovitu domaću zamjenu.
Inženjeri su pokušavali "sami popravljati" strojeve, što je koštalo više nego što bi koštao normalan uvoz.
Rezultat je bila duboka ekonomska stagnacija. Neto materijalni proizvod (NMP) u 1980-ima rastao je prosječno oko 1–2 % godišnje, s padovima u nekoliko godina (npr. 1984., 1987., 1988.). Uz rast stanovništva od oko 2 % godišnje, po glavi stanovnika gospodarstvo je uglavnom stagniralo ili padalo.
Albanija je postala najsiromašnija zemlja Europe.
Konkretni problemi: nestašice, racioniranje i društveni trošak
Najvidljiviji problem bile su kronične nestašice. Uveden je sustav "talloni" – bonova za hranu po obitelji (ne po osobi). Tipičan tjedni ili mjesečni obiteljski racion u kasnim 1980-ima uključivao je ograničene količine mesa (često oko 1 kg), maslaca (250 g), jaja (nekoliko komada) i slično.
U ruralnim, osobito planinskim područjima, stanje je bilo još gore - kronična glad za stotine tisuća ljudi. U Tirani su voda i struja često bile dostupne samo nekoliko sati dnevno. Stambeni prostor bio je skučen, potrošačka dobra rijetka i loše kvalitete.
Sustav je favorizirao tešku industriju i vojsku (masovna izgradnja bunkera iz paranoje) nauštrb potrošačkih dobara i poljoprivrede. Kolektivizacija i smanjenje privatnih parcela dovele su do pada motivacije seljaka; u nekim slučajevima do masovnog klanja stoke. Centralno planiranje bez cijena i profita stvaralo je neefikasnost, loše alokacije resursa i nultu inovaciju. Ljudi su razvijali "drugu ekonomiju" (crno tržište) samo da prežive.
Istovremeno, partijska elita (Hoxha obitelj, Alia, Çarçani i drugi) uživala je u privilegijama: vile, bolja hrana, uvoz. Dok su obični građani stajali u redovima za kruh i meso, vrh je trošio tone mesa, ulja i drugih dobara.
Zašto je nacionalna samodostatnost loša ideja – ekonomska lekcija
Albanijski primjer pokazuje temeljne mane autarkije:
- Ignoriranje komparativnih prednosti (Ricardo). Mala zemlja poput Albanije ne može učinkovito proizvoditi sve – od napredne tehnologije do široke palete potrošačkih dobara. Vrlo slično prošla bi i Hrvatska. Bolje je specijalizirati se u onome u čemu ima prednost i uvoziti ostatak. Pokušaj svega samoga znači gubljenje resursa na neučinkovitu proizvodnju.
- Nedostatak konkurencije i inovacija. Bez uvoza i izvoza nema pritiska za poboljšanje kvalitete, smanjenje troškova niti usvajanje novih tehnologija. Oprema se kvarila, a domaća zamjena bila je skupa i lošija.
- Ranljivost na šokove. Suša, pad cijena nafte ili kvar stroja u autarkiji postaje nacionalna kriza. Trgovina i integracija u globalno gospodarstvo daju amortizaciju - možeš uvoziti kad domaća proizvodnja padne.
- Ljudski trošak. Autarkija zahtijeva totalitarnu kontrolu da bi se ljudi prisilili na žrtve i prihvatili nestašice. Sloboda, potrošnja i napredak žrtvuju se za ideološku čistoću. Albanija je završila kao jedna od najsiromašnijih zemalja Europe, unatoč prirodnim resursima i odsutnosti vanjskog duga.
- Mit o "neovisnosti". Čak ni Albanija nije bila potpuno zatvorena - morala je trgovati s "kapitalistima" za devize. Prava neovisnost dolazi od bogatstva i tehnološkog napretka, a ne od izolacije. Bogate, otvorene ekonomije (poput Švicarske, Singapura, Nizozemske ili kasnije baltičkih država) daleko su neovisnije od siromašnih autarkija.
Nakon pada komunizma 1990.-1991. Albanija je doživjela kolaps, masovnu emigraciju i kaos. Tek otvaranje prema trgovini, investicijama i tržištu donijelo je kasniji rast (iako s problemima). Primjer Albanije iz 1980-ih nije anomalija - to je predvidiv ishod kad se ekonomija podredi nacionalsocijalističkoj ideologiji umjesto načelima specijalizacije, razmjene i slobode.
Nacionalna samodostatnost nije put do snage. To je put do siromaštva, zaostalosti i kontrole. Povijest to ponavlja uvijek iznova. Nažalost, povijest je za stranku Možemo potpuna nepoznanica.
