Pogledajte Eurostatov grafikon javnog duga članica EU-a za 2024. i 2025. Na vrhu je Grčka, s dugom od oko 146 posto BDP-a. Odmah ispod nje su Italija (oko 137 posto), Francuska (oko 116), Belgija (oko 108), Španjolska (oko 101) i Portugal (oko 90). Sve su daleko iznad granice od 60 posto.




Sada pogledajte vijesti. U subotu, 17. listopada, stotine tisuća ljudi izašle su na ulice Francuske, Italije, Belgije i Portugala zbog troškova života, niskih plaća i nedostupnog stanovanja. Prosvjedi nisu bili koordinirani kao jedinstven pokret, ali su odražavali zajedničke frustracije. U Španjolskoj je početkom listopada pola milijuna ljudi marširalo Madridom zbog stambene krize.

Je li to slučajnost? Povodi su doista različiti: u Francuskoj školstvo, u Belgiji obrazovni rezovi, u Italiji troškovi života, u Portugalu radne reforme, u Španjolskoj stanarine. Ali kad se zagrebe ispod površine, većina tih povoda vodi do istog izvora: do države koja je obećala više nego što može platiti.

Francuska: anatomija fiskalnog zida

Francuska je najjasniji primjer. Ministar financija Roland Lescure najavio je da proračun za 2027. cilja na fiskalnu prilagodbu od 54 milijarde eura. Francuska je više puta prekršila europska pravila o deficitu i dugu, a obveznice su ove godine poskupjele jer ulagači traže sve veću premiju za posuđivanje francuskoj državi. Troškovi zaduživanja dosegnuli su razine kakve nisu viđene gotovo četvrt stoljeća.

Na drugoj strani su studenti i srednjoškolci, kojih je ove jeseni stotine tisuća prosvjedovalo tražeći više novca za škole. Bloomberg ističe ključnu stvar: ispunjenje njihovih zahtjeva dodatno bi opteretilo proračun čiji velik dio odlazi na davanja starijima. Riječ je, dakle, i o sukobu generacija.

To je srž problema. Francuska nije država koja premalo troši. Prema Središnjoj banci Francuske, javna potrošnja u Francuskoj 2024. iznosila je 57,2 posto BDP-a, među najvišima u eurozoni, odmah iza Finske.

U 2023. Francuska je bila prva, s potrošnjom 7,5 postotnih bodova BDP-a iznad prosjeka eurozone. Dvije trećine te razlike odnose se na višu socijalnu zaštitu. Samo mirovine iznose 13,1 posto BDP-a.

Država koja troši više od svih u eurozoni ima škole koje se raspadaju. Mladi koji danas prosvjeduju zbog trošnih učionica plaćaju, kroz poreze i buduće dugove, mirovine generacije koja im je ostavila taj dug. Socijalna država ne propada zato što je premala, nego zato što je postala sustav preraspodjele od mladih i radno aktivnih prema starijima, financiran zaduživanjem na račun onih koji tek dolaze.

Belgija, Italija, Portugal: isti obrazac, različiti povodi

U Belgiji sindikati su organizirali nacionalne štrajkove protiv proračuna za 2026., tražeći izmjene planova za mirovine i socijalna davanja. Ove jeseni pridružili su im se srednjoškolci: pokret je počeo 1. listopada u Liègeu, gdje je policija u tjedan dana uhitila 107 osoba.

U Italiji su radnici iz niza sektora 2. listopada održali 24-satni opći štrajk. Ranije su sindikati prosvjedovali protiv proračuna za 2026., tražeći više ulaganja u javne usluge umjesto u obranu.

U Portugalu su sindikati organizirali prvi opći štrajk u 12 godina protiv vladinih radnih reformi, a 2. listopada održan je i 24-satni štrajk javnog sektora. U subotu su deseci tisuća ljudi marširali Lisabonom protiv niskih plaća, troškova života i nedostupnih stanova.

Zajednički nazivnik nije jedan povod, nego jedan uvjet: vlade koje su desetljećima trošile više nego što su prikupljale, sada se suočavaju s granicom. Svaki proračun postaje bitka jer nema prostora da se svakome da nešto, a da netko drugi ne izgubi.

Što kaže ekonomska znanost?

Najvažnije istraživanje za ovu temu objavili su Jacopo Ponticelli i Hans-Joachim Voth. Analizirali su gotovo stoljeće europske povijesti, od 1919. do 2008., i utvrdili jasnu korelaciju između fiskalnih rezova i nestabilnosti.

Rezovi u potrošnji posebno snažno potiču prosvjede dok povećanje poreza ima mali i statistički neznačajan učinak. Autori su provjerili odražava li ta veza samo gospodarske krize i zaključili da ne odražava.

Dva su nalaza posebno važna. Prvi: kod umjerenih rezova nema povećanja nemira, ali iznad određenog praga nemiri eksplodiraju. Drugi: epizode štednje koje izazovu nemire dovode do brzog preokreta fiskalne politike.

To je ključ cijele priče. Dug ne izaziva prosvjede dok raste. Naprotiv, dok država posuđuje, svi su zadovoljni: umirovljenici primaju mirovine, službenici plaće, a poduzetnici subvencije.

Prosvjedi počinju kad dug postane toliko velik da tržišta prisile državu da prestane posuđivati. Tada stiže račun, a prvi koji ga osjete izlaze na ulice.

Postoji i druga strana nalaza: države s više ograničenja izvršne vlasti rjeđe imaju nemire nakon mjera štednje. Institucije koje sprječavaju političare da obećavaju nemoguće štite društvo i od kasnijeg obračuna.

Demokracija u deficitu

James Buchanan i Richard Wagner objasnili su 1977. u knjizi Democracy in Deficit zašto do toga uopće dolazi. Političari imaju strukturni poticaj da troše danas, a plaćanje prebace na budućnost. Koristi od potrošnje su odmah vidljive i koncentrirane na birače, a troškovi su skriveni, raspršeni i odgođeni na generacije koje danas ne glasaju ili se još nisu rodile.

Deficit je, u tom smislu, porez na one koji nemaju glas.

Frederic Bastiat to je još 1848. sažeo rečenicom da je država velika fikcija kroz koju svatko nastoji živjeti na račun svih ostalih. Francuska 2026. ta je fikcija u svom završnom činu: svaka skupina na ulici traži da država plaća više njoj, a plaćanje bi palo na nekoga drugoga. Ali "netko drugi" više nema novca, a tržišta više ne vjeruju obećanjima.

Postoji li magična granica duga?

Ovdje treba biti pošten. Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff 2010. tvrdili su da rast usporava kada javni dug prijeđe 90 posto BDP-a. Kasnija analiza Herndona, Asha i Pollina otkrila je pogreške u njihovim izračunima, a odnos se pokazao slabijim i manje jednoznačnim nego što je izvorno utvrđeno. Ne postoji čarobni broj iznad kojeg se društvo raspada.

Ali to nije ni potrebno za argument. Problem nije određeni postotak nego dinamika: država koja trajno troši više nego što prikuplja, u valutnoj uniji u kojoj ne može tiskati novac, jednog dana dolazi do trenutka kada tržišta odluče umjesto nje. Francuska je, kako je upozorio jedan analitičar za Fortune, na rubu i više ne kontrolira vlastitu sudbinu.

Grčka: zemlja koja je već platila

Zašto u Grčkoj, koja ima najveći dug u EU-u, nema nereda? Odgovor potvrđuje tezu umjesto da je ruši.

Grčka je svoj obračun već prošla. Od 2010. do 2018. kroz tri programa pomoći provela je brutalne rezove, a Atena je bila poprište nekih od najgorih nereda u modernoj europskoj povijesti.

Upravo ono što su Ponticelli i Voth opisali: velik rez, velika eksplozija. Grčka je platila cijenu i danas jedina od zemalja na vrhu grafikona ima dug koji brzo pada, s oko 154 na oko 146 posto BDP-a u samo godinu dana. Država koja je promijenila smjer, prestala je biti mjesto obračuna.

Francuska, Belgija i Italija na grafikonu idu u suprotnom smjeru: dug im je između 2024. i 2025. narastao. Obračun koji je Grčka prošla prije petnaest godina njima tek dolazi.

Najjači argumenti druge strane

Pošteno je saslušati i suprotan argument.

Prvi: prosvjednici ne traže manju državu nego veću. Francuski studenti žele više novca za škole, španjolski stanari strožu regulaciju najamnina, a portugalski radnici veće plaće. Kako onda prosvjede može uzrokovati prevelika država kad svi traže više države?

To je, zapravo, najjači dokaz teze. Ljudi traže više jer im je desetljećima obećavano više. Kada država obeća sve svima, a zatim više ne može plaćati, ljudi ne zaključuju da su obećanja bila neodrživa, nego da im netko krade ono što im pripada. Paradoks socijalne države je da stvara očekivanja koja sama ne može ispuniti.

Drugi: stvarni uzrok su troškovi života, energija i stanovanje, a ne dug. Rat s Iranom podigao je cijene goriva, a stanarine su u Španjolskoj u deset godina gotovo udvostručene.

Djelomično točno. Šokovi cijena energije su stvarni i nisu uzrokovani javnim dugom. Ali države s prostorom u proračunu mogu ublažiti takve šokove dok države koje su taj prostor potrošile u dobrim godinama to ne mogu. Dug ne izaziva krizu, ali uzima državi mogućnost da na nju odgovori.

Španjolska je zaista drukčiji slučaj i treba ga tako predstaviti. Stambena kriza tamo je prvenstveno posljedica premale ponude: zemlja ima snažnu tradiciju vlasništva i malo javnih stanova za najam, a potražnju dodatno povećavaju turizam i rast stanovništva.

Ali i to je priča o državi, o prostornom planiranju, ograničenjima gradnje i regulaciji koja stvara oskudicu. Samo što je riječ o drukčijoj vrsti državnog neuspjeha.

Treći: Japan ima javni dug veći od 200 posto BDP-a i nema nereda.

Japan se zadužuje u vlastitoj valuti, pretežno kod domaćih štediša, a njegova središnja banka može kupovati državni dug. Francuska, Italija i Belgija dijele euro i ne mogu tiskati novac. Kada im ulagači okrenu leđa, nemaju izlaz osim rezova. To je lekcija koju je Grčka naučila na najteži način.

Treba priznati i da je teza o tome što je "pravi uzrok" prosvjeda u konačnici interpretacija. Sociolozi bi istaknuli ulogu nejednakosti, stanovanja, političke fragmentacije i nepovjerenja u institucije. Sve to igra ulogu. Ali fiskalna granica je zajednički okvir unutar kojeg se svi ti problemi danas prelamaju.

Socijalna država ima granicu

Socijalna država nije sama po sebi neprijatelj slobode. Neprijatelj je socijalna država koja se širi bez obzira na mogućnosti onih koji je financiraju i koja svoje obećanje plaća posuđenim novcem, a račun šalje generacijama koje o tome nisu odlučivale.

Postoji granica do koje se može oporezivati produktivni dio društva i zaduživati na račun budućih generacija. Francuska, Italija i Belgija danas su na toj granici. Ponticelli i Voth pokazali su što se događa kada je dosegnete: rezovi izazivaju nemire, nemiri izazivaju povlačenje rezova, a dug nastavlja rasti, sve dok tržišta ne presude umjesto birača.

Postoje samo dva izlaza: reforme sada, dok se to još može učiniti postupno, ili grčki scenarij kasnije, kada ga nametnu vjerovnici. Europske države imaju izbor još neko vrijeme. Ne zauvijek.