Godine 1943. na vratima seoske kuće u Danburyju u Connecticutu pojavio se državni policajac. Došao je po nalogu FBI-ja.
Domaćica, 56-godišnja spisateljica sijede kose, poslala je razglednicu jednom njujorškom radijskom komentatoru. Na razglednici je napisala da je sustav socijalnog osiguranja njemački izum, star još od Bismarcka i usporedila ga s Ponzijevom shemom. Lokalni poštar pročitao je razglednicu i prijavio je.
Policajac ju je pitao je li ona autorica tog subverzivnog teksta.
Gospođa ga je pogledala i, prema predaji, zagrmjela: "Što je ovo, GESTAPO?"
Zatim mu je održala predavanje o Ustavu, slobodi govora i o tome što smije, a što ne smije policija slobodne zemlje. Kad je otišao, napisala je pamflet pod istim naslovom: "What Is This, the Gestapo?"
U drugoj verziji iste priče, kad su je pitali je li subverzivna, odgovorila je: "Subverzivna sam kao sam vrag!" i zatražila ispriku od J. Edgara Hoovera.
Ispriku nije dobila. FBI je o njoj otvorio dosje i nastavio je pratiti.
Ta je žena bila kći popularne američke spisateljice Laure Ingalls Wilder, a kao djevojčica bila je dijete iz kućice u preriji.
Rođena u nevolji
Rose Wilder rođena je 5. prosinca 1886. u kolibi na prerijama Dakote, nedaleko od gradića De Smeta. Bila je prvo dijete Almanza i Laure Wilder, onih istih Laure i Almanza koje će milijuni čitatelja kasnije upoznati kroz knjige.
Djetinjstvo joj nije bilo idilično kao u knjigama. Usjeve je uništavala tuča, a zatim suša. Oba roditelja oboljela su od difterije i otac je ostao djelomično paraliziran. Mlađi brat umro je kao beba. Kuća je izgorjela kad je Rose imala dvije godine, a ona je cijeli život tvrdila da se sjeća požara.
Obitelj je lutala od Minnesote preko Floride natrag u Dakotu, a 1894. zaputila se kolima u Missouri s cijelom ušteđevinom: jednom novčanicom od sto dolara skrivenom u Laurinom pisaćem stoliću. U Mansfieldu su planirali kupiti farmu.
Po dolasku je novčanica nestala. Prema Roseinom kasnijem sjećanju, obitelj je danima živjela u strahu, a sedmogodišnja djevojčica osjećala je da roditelji sumnjaju i na nju. Novčanica je na kraju pronađena u pukotini stolića. Farmu su kupili i nazvali je Rocky Ridge.
Tko želi razumjeti zašto je Rose Wilder Lane toliko cijenila vlasništvo, štednju i samostalnost, ne mora čitati njezine knjige. Dovoljno je zamisliti obitelj kojoj cijela budućnost ovisi o jednom komadu papira.
Telegrafistica, reporterka, biografkinja slavnih
Rose je bila nadarena. Kod tete u Louisiani završila je srednju školu kao najbolja u razredu od sedam učenika, a tri godine latinskog svladala je u jednoj.
Za fakultet nije bilo novca pa je na mansfieldskoj željezničkoj postaji naučila telegrafiju i otišla u svijet raditi za Western Union. U to doba bio je to jedan od rijetkih poslova koji su ženi omogućavali da živi sama od svoje plaće.
Godine 1909. u San Franciscu udala se za trgovca Claira Gillettea Lanea. Sin im se rodio prerano i nije preživio. Brak se polako raspao i 1918. završio je sporazumnim razvodom.
U međuvremenu je pronašla svoj pravi poziv. Godine 1915. počela je raditi kao pomoćnica urednika u listu San Francisco Bulletin i ubrzo pisati serijalizirane biografije najslavnijih ljudi tog doba: Henryja Forda, Jacka Londona, Charlieja Chaplina i Herberta Hoovera.
Biografija Hoovera iz 1920. bila je prva ikad napisana o njemu. Chaplinu se njegova nije svidjela i prijetio joj je tužbom. Udovica Jacka Londona bila je bijesna. Rose je, dakle, vrlo rano naučila da dobar tekst ponekad nekoga naljuti.
Postala je jedna od najbolje plaćenih slobodnih novinarki u Americi i pisala za Harper’s, Saturday Evening Post i Ladies’ Home Journal.
Komunistica koja je posjetila komunizam
Rose Wilder Lane nije počela kao liberalka. U mladosti je, kao velik dio američke intelektualne scene nakon Prvog svjetskog rata, bila socijalistica i simpatizirala je boljševičku revoluciju.
Izliječilo ju je ono što izliječi mnoge: posjet raju na zemlji.
Nakon Prvog svjetskog rata radila je za Crveni križ i pomoć za Bliski istok pa je putovala po Europi, Armeniji, Turskoj i Kavkazu. U sovjetskoj Armeniji i Gruziji gledala je kako vojnici seljacima oduzimaju hranu. Kad je pitala što će učiniti s njom, jedan joj je sovjetski vojnik odgovorio: "Preraspodijelit ćemo je najpotrebitijima."
Vidjela je tko su zapravo ti najpotrebitiji, a tko je ostao gladan. Iz Sovjetskog Saveza vratila se kao jedna od njegovih najžešćih protivnica.
Albanija i Zenobia
Između dva rata Rose se zaljubila u zemlju koju je malo Amerikanaca uopće moglo pronaći na karti: Albaniju.
Godine 1926. krenula je s prijateljicom Helen Boylston iz Pariza u Tiranu fordom T, kojem su dale ime Zenobia. Uz bujice, planinske putove i graničare, putovanje je bilo dovoljno za cijelu knjigu, koja je objavljena tek 1983. U Albaniji je živjela godinama i napisala o njoj putopis The Peaks of Shala (1923).
Ondje je i neformalno posvojila albanskog dječaka Rexha Metu, koji joj je, kako je pričala, spasio život tijekom pješačenja po planinama. Platila mu je školovanje na Cambridgeu.
Meta se vratio u Albaniju i radio u vladi, a sudbina mu je postala sažetak 20. stoljeća. Prvo su ga zatvorili talijanski fašisti, zatim albanski komunisti. Ukupno je u zatvoru proveo više od trideset godina i umro u Tirani 1985.
Rose je tvrdila da su totalitarizmi samo različita odijela iste vlasti, i doživjela je to na čovjeku kojeg je smatrala sinom.
Kućica u preriji ili tko je zapravo napisao knjige
Krah burze 1929. pojeo je i Roseine i roditeljske ušteđevine. Vratila se na farmu u Missouri. Majka Laura, tada 63-godišnja farmerica i povremena kolumnistica lokalnih novina, dala joj je 1930. rukopis sjećanja na djetinjstvo pod naslovom Pioneer Girl.
Izdavači su ga odbili. Jedan je urednik predložio da se od toga napravi knjiga za djecu. Iz te ideje 1932. nastala je Mala kuća u velikoj šumi, a potom serija od osam knjiga koja je postala jedan od najvoljenijih književnih opusa u Americi.
Koliko je Rose zapravo napisala, otvoreno je pitanje. Neki kritičari, poput biografa Williama Holtza, tvrde da je majčinu sirovu prozu toliko preradila da je ona praktički koautorica. Drugi smatraju da je bila samo izvrsna urednica, a da su glas i priča Laurini. Pisma koja su sačuvana pokazuju da je surađivala intenzivno, uređivala svako poglavlje, svađala se s majkom i savjetovala je.
U knjigama je ostala vidljiva i Roseina filozofija. U Gradiću u preriji tata Ingalls na proslavi Dana neovisnosti sluša govor, a Laura zaključuje da Amerikanci ne slušaju nijednog kralja na zemlji i da zato moraju slušati vlastitu savjest. Sloboda, shvaća ona, znači da je čovjek sam odgovoran za sebe.
Generacije američke djece tako su uz priče o preriji, mećavama i skakavcima upile i tečaj klasičnog liberalizma. Najvjerojatnije to nisu ni primijetile.
Besplatna zemlja koja nije bila besplatna
U isto vrijeme Rose je pisala i vlastite romane prema obiteljskoj građi. Najvažniji je Free Land odnosno Besplatna zemlja (1938.), priča o mladom paru koji u Dakoti traži zemlju prema Zakonu o okućnicama. Zakon je obećavao 160 jutara zemlje svakom tko je obrađuje pet godina.
Naslov je ironičan. Zemlja koju je država nudila besplatno stajala je doseljenike svega što su imali: novca, zdravlja, godina života, a ponekad i djece. Država je obećavala, a cijenu su plaćali ljudi.
Saturday Evening Post platio je za serijalizaciju romana 30.000 dolara, golemu svotu u vrijeme Velike depresije. Rose je otplatila dugove i kupila kuću u Danburyju, u kojoj je ostala do smrti.
Credo: pismo koje je donijelo tri tisuće odgovora
Godine 1936. Saturday Evening Post zamolio ju je da napiše što zapravo misli o politici. Esej "Credo" bio je njezin prvi politički tekst, a odjek je nadmašio sve što je časopis dotad objavio: više od tri tisuće pisama čitatelja. Iste je godine proširen i objavljen kao knjiga Give Me Liberty.
U njoj se nalazi jedna od najjednostavnijih ilustracija ideje spontanog poretka. Publika izlazi iz kazališta, stotine ljudi istodobno kroz uska vrata, i nitko nikoga ne gazi, bez policajca i propisa. Školski razred, za razliku od toga, treba "nadzor, regulaciju i disciplinu". Rose pita koji je od ta dva modela bolji za odrasle ljude.
Otkriće slobode
Glavno djelo objavila je 1943.: The Discovery of Freedom: Man’s Struggle Against Authority, odnosno Otkriće slobode: Čovjekova borba protiv autoriteta.
Iste je godine Isabel Paterson objavila The God of the Machine, a Ayn Rand Izvor. Tri žene, tri knjige, jedna godina. William F. Buckley kasnije ih je nazvao "trima furijama modernog libertarijanizma", a Albert Jay Nock napisao je da su knjige Lane i Paterson jedine razumljive knjige o filozofiji individualizma napisane u Americi tog stoljeća.
Otkriće slobode nije akademska studija nego povijest cijelog svijeta ispričana kroz jednu tezu. Kroz šest tisuća godina ljudi su vjerovali da njima mora upravljati neki autoritet: faraon, car, bog, kralj, država. Rose piše da je u nekom obliku isprobana svaka zamisliva vrsta živog autoriteta i da se još uvijek negdje isprobava. Ljudska povijest uglavnom je povijest gladi, rata i bijede pod tim autoritetima.
Iznimke su bile kratke i rijetke: trenuci u kojima su ljudi otkrili da je svaki pojedinac sam po sebi slobodan i odgovoran. Prava, piše Rose, nisu dar vlasti. To su prirodna prava koja se rađaju sa svakim čovjekom. Zato američki Bill of Rights naziva "popisom zabrana", jer ne daje prava građanima nego zabranjuje vlasti da ih dira.
Najneobičnije poglavlje knjige posvećeno je, od svih civilizacija, srednjovjekovnim Saracenima, odnosno islamskom svijetu trgovaca, znanstvenika i putnika od Bagdada do Córdobe. Rose ga opisuje kao jedno od velikih razdoblja slobode, u kojem je trgovina cvjetala jer je vlast bila slaba. U Americi 1943. to se moglo pročitati u rijetko kojoj knjizi.
Knjiga je 1947. prerađena u popularnu verziju, The Mainspring of Human Progress Henryja Gradyja Weavera, i podijeljena u stotinama tisuća primjeraka.
Rose Lane kaže
Manje je poznato, a važnije za njezinu ostavštinu, da je od 1942. do 1945. pisala tjednu kolumnu "Rose Lane Says" za Pittsburgh Courier, najčitanije afroameričke novine tog doba, s nakladom od preko 270.000 primjeraka.
Ondje je čitateljima objašnjavala Bastiata i slobodno tržište, kritizirala Roosevelta i istodobno se borila protiv rasizma. Rasne podjele nazvala je "smiješnom, idiotskom i tragičnom zabludom" te pozivala Amerikance da se odreknu same ideje rase. Slobodu je definirala kao samokontrolu, ni više ni manje.
Uz kolumnu je zapisala i ovo: "Ovdje, barem, postoji mjesto kojem pripadam. Ovdje su Amerikanci koji znaju značenje jednakosti i slobode."
Usred rata, u zemlji s rasnom segregacijom, bijela spisateljica iz Missourija pisala je crnačkim čitateljima o tome da je sloboda nedjeljiva. Bila je to jedna od najhrabrijih stvari koje je napravila.
Štrajk protiv države
Za vrijeme rata Rose je provela i osobni pokus. Prestala je pisati dobro plaćenu komercijalnu prozu i smanjila prihode otprilike na razinu honorara od Couriera, šezdeset dolara mjesečno. Cilj joj je bio da plaća što manje poreza na dohodak, kojim se financirao New Deal.
Odbila je i ratnu potrošačku karticu za racionalizaciju hrane. Umjesto toga uzgajala je povrće, čuvala zimnicu i sa susjedima uzgajala kokoši i svinje. Lokalne novine objavile su naslov: "New Deal ne može očekivati mnogo pomoći od Rose Wilder Lane".
To je bio možda najdosljedniji slobodarski prosvjed u povijesti.
Pošteno: tri prigovora
Rose Wilder Lane nije svetica i ima opravdanih prigovora.
Prvi: možda je majčine uspomene prekrojila prema vlastitoj ideologiji. Povjesničarka Linda Kerber tvrdi da je od majčine teške i nesigurne pionirske priče napravila mit o samostalnoj obitelji kojoj nije potrebna država. Zanemarila je pritom činjenicu da je zemlju na kojoj su Ingallsovi živjeli besplatno dijelila upravo savezna vlada. Taj prigovor ima osnove.
Drugi: njezin je apsolutizam ponekad prelazio u tvrdoglavost. Odbijati ratnu karticu za hranu dok su njezini sunarodnjaci ginuli u Europi i na Pacifiku nekima je izgledalo kao sebičnost, a ne kao načelo. Protivila se svakom porezu, uključujući i one koje većina liberala smatra nužnima.
Treći: pamflet o Gestapu distribuirao je National Economic Council, organizacija s antisemitskim stavovima. Rose je sama pisala protiv antisemitizma, ali je s takvim saveznicima surađivala.
Na prvi prigovor odgovor je jednostavan. Knjige Kućice u preriji nisu povijesni udžbenik nego romani, a ideja koju prenose, da je obitelj odgovorna za sebe i da se sloboda zarađuje radom, nije laž o američkom Zapadu nego vrijednost koja je tu povijest i stvorila. Pa i Besplatna zemlja je knjiga o tome kako je državni dar skupo plaćen.
Na drugi prigovor odgovor je teži, ali Rose barem nije tražila da drugi plaćaju njezina načela. Snosila ih je sama, sa šezdeset dolara mjesečno i vlastitim radom u vrtu.
Treći prigovor ostaje opravdan i ne treba ga zaobilaziti. Ono što o njoj govori više od jednog pamfleta je to što je tri godine pisala kolumnu za crnačke novine, a ne za segregacioniste.
Najneobičnija ostavština: televizijska serija
Kad joj je bilo 14 godina, Roger MacBride upoznao je Rose i postao njezin "posvojeni unuk", učenik i odvjetnik. Ona ga je odredila za svog jedinog nasljednika i on je naslijedio i prava na Kućicu u preriji.
MacBride je zatim napravio dvije stvari. Bio je jedan od pokretača televizijske serije Mala kuća u preriji, koja se od 1974. prikazivala po cijelom svijetu, pa i u Jugoslaviji. Dvije godine ranije, kao elektor iz Virginije, odbio je dati svoj glas Nixonu i glasao za kandidate Libertarijanske stranke (LP).
Tako je Tonie Nathan postala prva žena koja je dobila glas u Elektorskom kolegiju. Godine 1976. MacBride je i sam bio predsjednički kandidat američkog LP-a.
Milijuni gledatelja koji su gledali Michaela Landona kako ore polje u Walnut Groveu nisu ni slutili da prava na tu priču pripadaju libertarijanskom predsjedničkom kandidatu, učeniku žene koja je FBI-ju doviknula "Gestapo?".
Posljednje putovanje
Rose Wilder Lane ni u starosti nije mirovala. Godine 1965., sa 78 godina, otišla je u Vijetnam kao ratna izvjestiteljica časopisa Woman’s Day. Pisala je o ratu "iz ženske perspektive", a poslije je platila školovanje sestri svoje vijetnamske prevoditeljice.
U listopadu 1968., s 81 godinom, pripremala se za trogodišnje putovanje oko svijeta. Umrla je u snu 30. listopada, nekoliko dana prije polaska. Pokopana je u Mansfieldu, uz roditelje, nedaleko od farme koja je kupljena za jednu novčanicu od sto dolara.
Jednom je napisala: "Ideja je sjeme. Jednom, negdje, izrast će u rezultate, ako je istinita ideja, a mislim da ova jest."
Sjeme je proklijalo kasnije nego što je ona doživjela, ali proklijalo je. Moderni libertarijanski pokret, Institut za humane studije, Libertarijanska stranka SAD-a i milijuni ljudi koji Laurin svijet poznaju kao priču o slobodi dugaju nešto djevojčici koja je spavala u kolibi u Dakoti.
