Većina ljudi Marka Twaina pamti kao pisca dječjih avantura: Tom Sawyer bojanjem ograde nasamari prijatelje, Huck Finn plovi Mississippijem na splavi. To je otprilike kao da Orwella pamtimo po tome što je volio životinje.

Iza bijelog odijela, bujnih brkova i reputacije najomiljenijeg američkog humorista krio se čovjek koji je pola stoljeća ismijavao Kongres, državni intervencionizam, korumpirane senatore, slijepo vjerovanje, misionare s računom u banci, kraljeve, careve i vlastitu vladu kad je krenula osvajati tuđe zemlje.

Kad je umro 1910., bio je potpredsjednik Antiimperijalističke lige i jedan od najglasnijih kritičara američke vanjske politike. Neki od njegovih najoštrijih tekstova bili su toliko zapaljivi da su objavljeni tek nakon njegove smrti.

Od Mississippija do pseudonima

Samuel Langhorne Clemens rođen je 30. studenoga 1835. u selu Florida u Missouriju, kad je na nebu bio Halleyev komet. Odrastao je u Hannibalu, lučkom gradiću na Mississippiju.

Hannibal je kasnije postao St. Petersburg iz Toma Sawyera, ali u stvarnosti bio je gradić u robovlasničkoj državi, gdje je mali Sam gledao kako se ljudi kupuju i prodaju.

Otac mu je umro kad je imao jedanaest godina pa je Sam rano otišao raditi kao tiskarski šegrt. Zatim je ostvario dječački san i postao pilot parobroda na Mississippiju. Od riječnih mjerača dubine posudio je i pseudonim: povik "mark Twain" značio je dva hvata dubine, odnosno vodu dovoljno duboku za siguran prolaz.

Kad je izbio građanski rat, promet rijekom je stao. Sam se na dva tjedna pridružio konfederacijskoj miliciji, zaključio da vojni život nije za njega i s bratom Orionom otišao na Divlji zapad, u Nevadu. Tamo je tražio srebro, nije ga našao, pa je počeo pisati za novine u Virginia Cityju.

Kao Mark Twain prvi se put potpisao 1863. Dvije godine kasnije priča o skakavoj žabi iz Calaverasa učinila ga je poznatim u cijeloj zemlji.

Ostatak je povijest književnosti: Naivni u inozemstvu, Tom Sawyer, Život na Mississippiju, Huckleberry Finn, Jenki na dvoru kralja Arthura.

Oženio se Olivijom Langdon, kćeri bogate obitelji iz Elmire u državi New York, koja je bila poznata po aktivnom abolicionizmu. Skrasio se u raskošnoj kući u Hartfordu. Postao je bogat, slavan i, nažalost po svoje bankovne račune, uvjeren da je i veliki investitor.

Pukovnik Sellers, to sam ja

Ovdje počinje najsmješniji dio priče, jer je Twain i sam bio jedan od likova koje je ismijavao.

Godine 1873., zajedno sa susjedom iz Hartforda, Charlesom Dudleyjem Warnerom, objavio je roman The Gilded Age: A Tale of Today, odnosno Pozlaćeno doba: priča iz današnjice. Knjiga je bila satira o SAD-u nakon građanskog rata.

Bila je to zemlja željezničke groznice, golemih zemljišnih darovnica, spekulanata, lobista i političara koji su javni novac doživljavali kao zajednički plijen.

Naslov je bio savršeno izabran. Doba nije bilo zlatno nego pozlaćeno, tanak sloj sjaja preko jeftine kovine. Izraz se toliko primio da američki povjesničari i danas tako nazivaju cijelo razdoblje od 1870-ih do kraja stoljeća.

Glavna komična figura romana je pukovnik Beriah Sellers, vječni optimist i spekulant. Svaka nova ideja koja mu padne na pamet uvijek je ona prava. Sellers nema novca za ogrjev, pa obitelj grije pomoću svijeće u peći koja daje privid vatre, ali u glavi mu se okreću milijuni.

Model mu je bio čovjek iz stvarnosti - Twainov rođak James Lampton, čovjek s neiscrpnim zalihama planova za brzo bogaćenje. Lik je bio toliko popularan da je kasnije prerađen u kazališnu predstavu.

Ironija je u tome što je Twain postao Sellers. Desetljećima je ulagao u izume, a najviše u Paigeov stroj za slaganje slova, mehaničko čudo s tisućama dijelova koje je trebalo revolucionirati tiskarstvo.

Stroj je stalno bio "gotovo dovršen". Pojeo je golem dio Twainova bogatstva, a onda ga je pregazio konkurentski linotip. Kad je 1894. propala i njegova izdavačka kuća, Twain je bankrotirao.

Zakon ga nije obvezivao da vrati sve dugove. Twain je unatoč tome u šezdesetoj godini krenuo na predavačku turneju oko svijeta, preko Australije, Indije i Južne Afrike, i vjerovnicima isplatio svaki dolar.

Taj potez dobro govori o njegovu karakteru: za poduzetničke promašaje odgovarao je sam, nije tražio da ih netko drugi pokrije.

Kongres kao zločinačka klasa

Najvažniji dio Pozlaćenog doba nije Sellers nego senator Abner Dilworthy, pobožni i govorljivi zastupnik koji s jednakom lakoćom drži propovijed u nedjeljnoj školi i kupuje glasove u Kongresu. Lik je bio jasno modeliran po stvarnom senatoru iz Kansasa Samuelu Pomeroyju, koji je upravo tada bio usred skandala s mitom.

Dilworthy u romanu progura zakon "Knobs Industrial University", kojim se državnim novcem otkupljuje bezvrijedno zemljište u Tennesseeju pod izlikom obrazovanja oslobođenih robova.

Twain i Warner detaljno pokazuju kako takav zakon nastaje. Glas se kupuje gotovinom, uslugom ili obećanjem posla za rođaka, a sve se zamota u retoriku o javnom dobru i napretku nacije.

Jedna od najduhovitijih epizoda romana prikazuje državno ulaganje u "plovnost" potočića koji ne može nositi ni čamac, ali može nositi proračunsku stavku.

Knjiga je izašla upravo kad je pukao skandal Crédit Mobilier, u kojem je građevinska tvrtka uključena u gradnju prve transkontinentalne željeznice dijelila dionice kongresnicima, a ti kongresnici su joj odobravali državne subvencije.

Twain nije morao ništa izmišljati.

Važno je razumjeti koga Twain ovdje gađa. To nisu trgovac, obrtnik ili poduzetnik koji riskira vlastiti novac. Meta je spoj države i privilegija: zemljišne darovnice, subvencije, posebni zakoni i povlašteni ugovori. Danas bismo to nazvali kronizmom ili lov na rentu.

Pozlaćeno doba u Twainovoj verziji nije priča o pohlepnom tržištu nego o pohlepi koja je otkrila da je najlakši put do bogatstva kroz zakonodavno tijelo.

Twain se tom temom bavio cijeli život. U Slijedeći ekvator iz 1897. napisao je da bi se vjerojatno činjenicama i brojkama moglo dokazati da u Americi ne postoji izrazito domaća zločinačka klasa, osim Kongresa.

Osobi koja sjedi u tami

Pravi Twain, onaj zbog kojega su ga prijatelji molili da bude oprezniji, pojavio se na prijelazu stoljeća.

Godine 1898. SAD je u ratu sa Španjolskom "oslobodio" Kubu i Filipine. Filipinci su vjerovali da oslobođenje znači neovisnost. Washington je imao drukčije planove: kupio je Filipine od Španjolske za 20 milijuna dolara i krenuo u krvav rat protiv filipinskih pobunjenika, koji su se do jučer borili na istoj strani.

Twain se vratio u Ameriku 1900., nakon gotovo desetljeća u Europi, i u intervjuu jasno rekao da je postao antiimperijalist. Protivio se tome da američki orao zabije pandže u bilo čiju zemlju.

U veljači 1901. u časopisu North American Review objavio je esej "To the Person Sitting in Darkness", odnosno "Osobi koja sjedi u tami". Naslov je uzet iz Biblije, iz stiha o narodu koji je sjedio u tami i ugledao veliko svjetlo.

U jeziku tadašnjih misionara i kolonijalnih političara "ljudi u tami" bili su svi nezapadni narodi koje je trebalo "civilizirati".

Esej počinje povodom koji je sablaznio Ameriku. Nakon Bokserskog ustanka u Kini američki misionar William Ament obilazio je kineska sela i od stanovnika naplaćivao odštetu za štetu nanesenu misiji, prema izvješćima i višestruko veću od stvarne štete.

Twain iz toga izvlači cijelu metaforu: civilizacija kao izvozni proizvod, a Zapad kao trust koji je za rasprodaju ponudio "blagoslove civilizacije", to jest pravdu, slobodu, kršćanstvo i obrazovanje.

Te blagoslove, piše Twain, uvijek prati i druga roba u paketu, ona koja se ne prikazuje u izlogu.

Zatim redom prolazi kroz katalog velikih sila. Britanija vodi rat protiv Bura u Južnoj Africi. Njemačka je zbog ubojstva dvojice misionara otela Kini pokrajinu. Rusija se usidrila u Mandžuriji. Na kraju, ono što ga najviše boli: Amerika na Filipinima, koja je Filipincima obećala slobodu, a onda ih kupila zajedno s otocima.

Esej završava prijedlogom za novu zastavu američkih Filipina. Twain predlaže da se zadrži obična američka zastava, samo da se bijele pruge oboje u crno, a zvijezde zamijene mrtvačkom glavom i prekriženim kostima.

Reakcija je bila burna. Misionarska društva su ga napala, novine su ga nazvale izdajnikom, a dio publike se zgrozio. Twain nije odustao. Do smrti je ostao u Antiimperijalističkoj ligi, a nastavio je i u tekstovima o pokolju na Mindanau 1906. i u "Monologu kralja Leopolda" iz 1905. o belgijskom teroru u Kongu.

Napisao je i "Ratnu molitvu", kratki tekst u kojem se domoljubna molitva za pobjedu prevodi u ono što zapravo traži: molitvu za uništenje tuđih domova. Objavljena je tek 1923, odnosno 13 godina nakon njegove smrti.

Zašto je ovo liberalna priča

Antiimperijalistička liga nije bila ljevičarski pokret u današnjem smislu. Okupljala je klasične liberale onoga doba: ekonomista Williama Grahama Sumnera, industrijalca Andrewa Carnegieja, koji ju je financirao, bivšeg predsjednika Grovera Clevelanda i niz pobornika slobodne trgovine, zlatnog standarda i ograničene vlade.

Njihov argument bio je jednostavan. Republika koja upravlja kolonijama ne može ostati republika. Vlast koja drugima uskraćuje pravo na samoupravu prije ili kasnije počne ga uskraćivati i vlastitim građanima. Rat donosi poreze, birokraciju, cenzuru i moćnu izvršnu vlast.

Twain je tom krugu pripadao i politički. Godine 1884. napustio je republikance i podržao demokrata Clevelanda, kao jedan od takozvanih "mugwumpa", reformista koji su glasali protiv korupcije bez obzira na stranačku pripadnost.

U Jenkiju na dvoru kralja Arthura jedno je cijelo poglavlje posvećeno raspravi o plaćama i cijenama. U njemu se ismijava argument da su visoke nominalne plaće dokaz blagostanja, ako su cijene još više. To je jasna aluzija na tadašnju američku raspravu o zaštitnim carinama.

U istom romanu Jenki definira i svoju lojalnost: odan je domovini, a ne njezinim institucijama ni dužnosnicima. Domovina je ono stvarno i trajno, a institucije su odjeća koja se mijenja kad se istroši.

Teško je zamisliti kraću formulu liberalnog domoljublja.

Ključni trenutak cijelog Twainova opusa ipak se ne odnosi na carine ni na carstva. To je scena u Huckleberryju Finnu u kojoj Huck odlučuje hoće li prijaviti odbjeglog roba Jima njegovoj vlasnici.

Sve što je Huck naučio, od crkve i škole do zakona i susjeda, govori mu da je prijava ispravna, a pomaganje Jimu grijeh i krađa tuđeg vlasništva. Huck napiše pismo, gleda ga, pa ga podere i kaže: "Dobro onda, idem u pakao."

To je srž klasičnog liberalizma u jednoj rečenici. Savjest pojedinca stoji iznad zakona, običaja i kolektivne moralne panike. Ni država ni većina ne mogu određenog čovjeka pretvoriti u vlasništvo.

A sad, pošteno: je li Twain uopće bio liberal?

Bilo bi neiskreno Twaina predstaviti kao člana stranke, a pogotovo kao doktrinarnog ideologa. Nije bio ni jedno ni drugo, i kritičari takvog čitanja imaju argumente.

Prvo, Twain je imao razumijevanja za radnički pokret. Godine 1886. održao je govor u kojem je hvalio sindikat Vitezova rada i opisao organizirane radnike kao novu dinastiju koja zamjenjuje kraljeve.

Drugo, u kasnim godinama postajao je sve mračniji mizantrop. O ljudskoj vrsti pisao je s prezirom koji nema mnogo veze s liberalnim optimizmom o napretku.

Treće, njegova kritika Pozlaćenog doba često se čita kao kritika kapitalizma uopće, a ljevica ga danas jednako rado svojata.

Ništa od toga ne poništava liberalno čitanje. Sloboda udruživanja radnika klasična je liberalna vrijednost, a sindikat koji pregovara s poslodavcem nije isto što i država koja određuje plaće.

Twainova mizantropija bila je usmjerena prema ljudima na vlasti, prema masi koja slijedi i prema licemjerju svake vrste. Upravo zato je bio skeptičan prema svakoj ideji da ljudima treba dati više moći nad drugim ljudima.

A Pozlaćeno doba, kako je već pokazano, nije roman protiv tržišta nego protiv senatora koji tržište zamjenjuje glasanjem za svoje prijatelje.

Twain nije bio teoretičar. Bio je nešto rjeđe: čovjek koji je instinktivno prepoznavao kada moć postaje bahata, i koji ju je ismijavao bez obzira na to tko je bio na vlasti. To je karakteristika klasičnog liberala vođenog načelima, a ne trenutnim osobnim ili kolektivnim interesom.

Zanimljivi citati

"Dragi čitatelju, zamisli da si idiot. I zamisli da si zastupnik u Kongresu. Ponavljam se."

"Kad god se nađeš na strani većine, vrijeme je da zastaneš i razmisliš."

"Koja je razlika između preparatora i poreznika? Preparator ti uzme samo kožu."

"Bog je prvo stvorio idiote. To je bilo za vježbu. Zatim je stvorio školske odbore."

"Religija je vjerovanje u ono što znaš da nije istina."

"Kad bi Krist danas bio ovdje, postoji jedno što sigurno ne bi bio: kršćanin."

"Obrazovanje se uglavnom sastoji od onoga što uspijemo zaboraviti iz škole."

"Wagnerova glazba je bolja nego što zvuči."

"Vijest o mojoj smrti je pretjerivanje."

"Vjerojatno bi se činjenicama i brojkama moglo dokazati da u Americi ne postoji izrazito domaća zločinačka klasa - osim Kongresa."

Smijeh kao oružje

Twain je umro 21. travnja 1910., dan nakon što se Halleyev komet ponovno pojavio na nebu. Godinu ranije bio je predvidio da će otići s kometom s kojim je i došao. Bila je to njegova posljednja dobro tempirana šala.

Iza sebe je ostavio lekciju koja vrijedi i daleko od Amerike. Vlast se boji kritike, ali se još više boji smijeha. Kritiku može nazvati neprijateljskom, stranom ili neobjektivnom. Smijeh se teško osporava, jer kad se cijela publika nasmije senatoru Dilworthyju, nikakav demanti ga više ne može učiniti dostojanstvenim.

Svaka zemlja ima svoje Pozlaćeno doba, svoje Dilworthyje i svoje potočiće proglašene plovnima zbog proračunske stavke. Hrvatska ih zasigurno ima i više nego dovoljno.

Rijetko koja ima Twaina.