U sjedištu švedskog Ureda za javni dug godinama je stajala maketa tankera T.T. Sea Scape, visoka gotovo dva metra. Brod je izgrađen uz državnu potporu u vrijeme brodogradilišne krize sedamdesetih i trebao je službenicima biti stalni podsjetnik na cijenu industrijske politike.

Johan Norberg, švedski povjesničar i teoretičar klasičnog liberalizma, u američkom časopisu Newsweek predlaže da se maketa pošalje preko Atlantika i izloži u Kongresu.

Povod je neobičan američki trenutak. Državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju postalo je, kako Norberg piše, jedno od rijetkih pitanja oko kojih se slažu obje strane u američkoj mainstream politici.

MAGA i DSA na istoj strani

Trumpova administracija uzela je ili dogovorila vlasničke udjele u 34 tvrtke. Među njima je oko 10 posto Intela, do 15 posto MP Materialsa i gotovo 20 posto Elmet Groupa. S druge strane, Demokratski socijalisti Amerike (DSA) traže javno vlasništvo nad najvećim korporacijama i "ključnim" industrijama. Njujorški gradonačelnik Zohran Mamdani, član DSA-a, otvara gradske trgovine mješovitom robom.

Ideološki su na suprotnim polovima, ali argument im je isti. Država navodno bolje od tržišta čuva radna mjesta, zajednice, otpornost i inovacije. Obje strane to predstavljaju kao hrabar raskid s desetljećima protržišnog konsenzusa.

Norberg odgovara da u tome nema ničeg novog. Isto je već isprobano, a švedsko iskustvo iz 1970-ih i 1980-ih poslužilo se gotovo istim, međusobno proturječnim ciljevima.

Kako je švedska država postala investitor

Švedska je 1967. osnovala Investicijsku banku koja je trebala usmjeravati dugoročni kapital u industriju. Tri godine kasnije osnovan je državni holding Statsföretag, koji je pod jedan krov okupio 22 tvrtke radi koordinacije i širenja državnog vlasništva.

Ono što se isprva činilo prednošću ubrzo se pokazalo kao problem. Ideja je bila da državna tvrtka može istodobno ostvarivati više ciljeva. U praksi su se uprave i nadzorni odbori sukobljavali oko toga je li prioritet profitabilnost ili industrijska politika. Kad tvrtka ima pet ciljeva, nitko ne odgovara ni za jedan.

Drugi problem bio je strukturni. Država je postala istodobno sudac i igrač. Isti političari koji su regulirali industriju i dijelili subvencije sada su imali financijski interes da određene tvrtke uspiju.

Od burgera do potonulog broda

Kad državni novac ne mora zaraditi samoga sebe, lako završi na čudnim mjestima. Norberg navodi dva primjera.

Državna ugostiteljska grupa poslala je dvoje zaposlenika u McDonald’s u SAD-u da prouče posao. Po povratku su pokrenuli Clock, rijedak primjer državnog lanca hamburgera. Lanac je ostao zapamćen po "havajskom burgeru" s ananasom.

Investicijska banka predvodila je konzorcij koji je pokušavao izvući španjolski galeon San José. Brod je potonuo kod obale Kolumbije 1708. s teretom zlata procijenjenim na milijarde. Konzorcij se raspao, a jedrenjak je i danas na dnu mora.

Industrijska hitna pomoć

Ozbiljniji problem od burgera s ananasom bio je u tome što je industrijska politika postupno izgubila svaku viziju. Umjesto stvaranja novih industrija, država je pod pritiskom sindikata i lokalnih političara spašavala brodogradilišta, željezare i tekstilne tvornice koje su propadale.

Šveđani su tom sustavu dali nadimak "industrijska hitna pomoć".

Brojke su bile porazne za malu ekonomiju. Od 1976. do 1982. Statsföretag grupa nakupila je gubitke od oko dvije milijarde dolara u današnjoj vrijednosti. Spašavanje brodogradilišta stajalo je ekvivalent od 17 milijardi dolara.

Kad priznaju i oni koji su to izmislili

Najzanimljiviji dio Norbergove priče je brzina kojom je politika izgubila podršku. Kjell-Olof Feldt, ministar financija u socijaldemokratskoj vladi koja je preuzela vlast 1982., državne je tvrtke nazvao "crnom rupom" javnih financija.

Ekonomist Assar Lindbeck, također socijaldemokrat i čovjek koji je prvi predložio osnivanje Investicijske banke, kasnije je javno priznao da ne zna nijednog upućenog promatrača koji bi tvrdio da je banka bila ikome od koristi.

Manje od 15 godina nakon pokretanja te politike postojao je konsenzus da je ona bila skup promašaj. Tijekom osamdesetih i devedesetih gubitaške tvrtke su zatvarane, a mnoge državne prodane. Jedno istraživanje pokazalo je da je produktivnost nakon privatizacije porasla za 12 do 36 posto.

Steelman: zar država nikad ne smije ulagati?

Argumenti zagovornika zaslužuju pošten odgovor. Postoje strateški sektori, poput poluvodiča ili rijetkih zemalja, u kojima ovisnost o Kini predstavlja stvaran sigurnosni rizik. Tržište ponekad ne vidi dugoročne prijetnje, a privatni kapital može biti nestrpljiv. Država koja ulaže u Intel ili MP Materials zapravo kupuje osiguranje, a ne dionice.

Norbergov odgovor ne poriče da ti rizici postoje. On tvrdi da državno vlasništvo nije dobar alat za njihovo rješavanje. Švedska je također krenula s uzvišenim ciljevima i dugoročnim financiranjem, pa ipak završila sa spašavanjem tekstilnih tvornica i potragom za potonulim zlatom. Problem nije bio u lošim namjerama nego u logici sustava.

Glavna lekcija: sustav koji se ne može ispraviti

Feldt je govorio o otporu koji stvara sam sustav, odnosno državna uprava i interesne skupine ovisne o protoku javnog novca. Zato je povlačenje trajalo dulje nego što su i sami akteri htjeli.

Norbergova je poruka sljedeća. Kad državno vlasništvo zamijeni privatno, decentralizirane tržišne signale zamjenjuju organizirani lobiji i institucionalno samoodržanje.

Posljedica nisu samo lošije odluke. Politički sustav postaje manje sposoban ispraviti vlastite pogreške. Tvrtka na tržištu koja gubi novac propada. Državna tvrtka koja gubi novac dobiva novi saziv uprave, novu dokapitalizaciju i novo opravdanje.

Hrvatski kontekst

Hrvatskom čitatelju sve ovo zvuči poznato. Desetljeća državnih jamstava brodogradilištima, koja su porezne obveznike stajala milijarde kuna, ista su "industrijska hitna pomoć" koju Norberg spominje, samo bez švedskog smisla za samokritiku.

Švedska je u manje od 15 godina priznala pogrešku i krenula je ispravljati. Kod nas se ista rasprava vodi 30 godina, a model tankera nitko nije izložio, ni u Saboru ni drugdje.