Marksistički portal Lupiga, koji se obilato financira našim poreznim novcem, objavio je članak u kojem ozbiljno pokušavaju falsificirati povijest i dovesti javnost u zabludu stavljajući klasični liberalizam, talijanske liberale iz 1920-ih i austrijskog liberalnog ekonomista Ludwiga von Misesa u kontekst "začetnika" fašizma.

To je ne samo zločesta neistina. To je besmislica, glupost i apsurd.

Talijanski liberali i dolazak Mussolinija na vlast

Pozivajući se na radikalnu antikapitalističku ekonomisticu Claru Mattei, Ivan Cingel na portalu Lupiga piše kako Mussolini "nije došao na vlast državnim udarom - dovele su ga zatreskane liberalne elite", tvrdeći da su se talijanski "samoproglašeni liberali zaljubili u Mussolinija".

Ovo su činjenice (prema engleskoj Wikipediji, Britannici i drugim povijesnim izvorima):

Marš na Rim (listopad 1922.) bio je prije prijetnja nego uspješan vojni udar (samo oko 25.000 sudionika). Premijer Luigi Facta (iz Liberalne stranke) predložio je opsadno stanje, ali ga je kralj Victor Emmanuel III odbio potpisati. Kralj je, bojeći se građanskog rata i širenja boljševičke revolucije nakon Biennio Rosso (dviju crvenih godina punih štrajkova, okupacija tvornica i nasilja), pozvao Mussolinija da formira vladu.

Dakle, vodeći liberalni političar u Italiji htio je poslati vojsku na Mussolinijeve crnokošuljaše. Kralj nije dozvolio.

Idemo dalje. Pristanak dijela Liberalne stranke (bez Facte koji je podnio ostavku) da ipak uđu u vladu na čelu s Mussolinijem, bio je rezultat napornih i dugotrajnih pregovora kod kralja koji je htio pod svaku cijenu izbjeći lijevu vlast - budući da je većina stranaka na ljevici zagovarala ukidanje monarhije i uspostavu socijalizma.

To nije bila "zaljubljenost" liberalnih elita u Mussolinija, nego pragmatični pokušaj integracije fašista u parlamentarni sustav – klasična talijanska trasformismo politika.

Vjerovali su (pogrešno) da će ga tako "omekšati" i normalizirati. Nisu uspjeli, ali to je već druga priča. Međutim, talijanski liberali su u to vrijeme različito reagirali na Mussolinija:

Giovanni Giolitti (jedan od vodećih liberala, višestruki premijer) - nije bio oduševljen tom koalicijom, ali njegov utjecaj je opadao.

Alberto de Stefani (čelnik stranke Centar, liberalni ekonomist) - prihvatio poziciju ministra financija da bi pokušao provesti svoj program javne štednje i privatizacije državnih poduzeća, što je činio sljedeće tri godine; nije se obazirao na Mussolinija niti Mussolini na njega.

Giovanni Amendola (bivši ministar u Factinoj vladi) - snažno se protivio koaliciji, kritizirao nasilje, vodio Aventinsku secesiju nakon ubojstva Matteottija i osnovao novine Il Mondo za borbu protiv fašizma. Umro je 1926. od posljedica fašističkog napada.

Liberalna stranka se podijelila: dio je iz oportunizma ostao u koaliciji, drugi (poput Amendole) se suprotstavio. Nakon ubojstva socijalista Giacoma Matteottija (lipanj 1924.), opozicija (uključujući liberalne antifašiste) bojkotirala je parlament (Aventinska secesija) i apelirala na kralja da smijeni Mussolinija. Većina liberala u vladi ostala je pasivna, što je pomoglo Mussoliniju da 1925. krene u otvorenu diktaturu. Do 1926. obje liberalne stranke su zabranjene.

Dakle: dio "liberalne elite" u Italiji je pogriješio u procjeni i tako nesvjesno pomogao Mussoliniju da uspostavi diktaturu, a drugi dio mu se aktivno suprotstavio. No, čak i onaj dio koji je pokušao surađivati, nije to činio ni iz kakve "ljubavi" prema fašizmu. To bi trebalo biti jasno.

Ludwig von Mises i fašizam

U istom članku na portalu Lupiga piše i ovo:

Zaglavni kamen doktrine neoliberalizma datira iz 1920. godine, kada je Ludwig von Mises povezao, na ruševinama Habsburške monarhije, kako je s kolapsom dotadašnjeg međunarodnog poretka došlo do nečega fundamentalnije opasnog: ugroze poretka privatnog vlasništva i biznisa... Na seminarima von Misesa u Bečkoj gospodarskoj komori okupljaju se budući neoliberali kako bi osmislili trajnu i prijelaznu mjeru kroćenja socijalističke nemani. Trajna mjera: stvaranje međunarodnog poretka koji će moći obuzdati "opasne sile demokracije"...

Ovo je naprosto još jedan falsifikat. Ludwig von Mises je bio zagovornik demokracije, o čemu je često pisao u mnogim svojim knjigama i govorio na predavanjima. Nema šanse da je on ikada spomenuo takvu frazu poput "opasne sile demokracije". Pa on je autor citata:

"Onaj tko želi trajni mir mora biti pobornik slobodnog tržišta, demokrat i odlučno raditi na uklanjanju svake političke vlasti matične države nad kolonijama."
(Nacija, država i ekonomija, 1919).

Točno je da je Mises organizirao seminare na kojima su se okupljali ljudi koji su bili zainteresirani za austrijsku školu ekonomije (možete to zvati "neoliberalizam" ako vam se više sviđa), točno je da je argumentirao protiv socijalizma, ali nije točno da se protivio demokraciji i zagovarao bilo kakvu diktaturu.

Zatim, standardno - izvlače onaj jedan citat iz Misesovog "Liberalizma" (1927), iz konteksta:

"Ne može se zanijekati da fašizam i slični pokreti koji teže uspostavi diktatura puni su najboljih namjera i da je njihova intervencija za trenutak spasila europsku civilizaciju. Zaslužnost koju je time fašizam stekao živjet će vječno u povijesti."

Mnogi ljevičari to rade, kada žele povezati klasični liberalizam i Misesa s fašizmom. Svakome tko je to pročitao preporučujem da pročita cijelo poglavlje o fašizmu iz te Misesove knjige. Jer već u sljedećoj rečenici, Mises kaže:

"Ali iako je njegova politika donijela spasenje za trenutak, ona nije takve vrste koja bi obećavala trajni uspjeh. Fašizam je bio vatrogasna mjera. Smatrati ga nečim višim bila bi kobna pogreška."

Mises je jasno vidio fašizam kao privremenu obranu od boljševičke prijetnje (nakon revolucije u Rusiji i kaosa u Italiji), ali ne kao trajno rješenje ili ideal. Fašizam guši ideje silom, a ne pobjeđuje ih argumentima – što je suprotno liberalizmu, što je Mises također jasno istaknuo u tom poglavlju:

"Represija brutalnom silom uvijek je priznanje nemogućnosti korištenja boljih oružja, onih intelektualnih. Bolja su zato što samo ona jamče konačni uspjeh. Fašizam nije usvojio tu lekciju i to mu je fundamentalna boljka koja će u konačnici uzrokovati njegovu propast."

Zapravo cijelo poglavlje, izuzev te dvije rečenice, je brutalna kritika fašizma, što je u to vrijeme bila rijetkost kod intelektualaca na Zapadu koji nisu bili socijalisti (većina je hvalila Mussolinija i fašizam - Mises nije).

Neoliberalizam (u suvremenom smislu) nije isto što i Misesov klasični liberalizam. On nije zagovarao "tehnokratski dominion" ili ukidanje demokracije, nego upravo suprotno: vladavinu prava, slobodnu trgovinu, mir i ograničenu državu koja štiti privatno vlasništvo i osobne slobode. Centralne banke i međunarodne institucije koje kritizira članak na portalu Lupiga nisu njegova ideja - on je bio protivnik uopće postojanja centralne banke (što je jasno argumentirao u knjizi "Teorija novca i kredita" (1912).

Zašto ljevičari falsificiraju povijest?

Talijanski liberali nisu "predali" vlast iz ljubavi prema Mussoliniju, nego su (pogrešno) vjerovali da ga mogu kontrolirati unutar sustava – uz ključnu ulogu kralja. Dio njih se kasnije suprotstavio i platio cijenu. Mises nije bio "začetnik" fašizma nego njegov oštar kritičar koji je priznao privremenu ulogu u sprječavanju boljševičke revolucije, ali je jasno upozorio da je fašizam kobna pogreška za liberalnu civilizaciju.

Ovakvi tekstovi na Lupigi služe ideološkoj svrsi: izjednačiti liberalizam s fašizmom kako bi se opravdala veća država i "istinska demokracija" (tj. socijalistički eksperimenti). Povijest pokazuje suprotno: fašizam, nacizam i komunizam su totalitarni rođaci koji su uništili liberalne vrijednosti slobode, vlasništva i vladavine prava. Klasični liberali poput Misesa i Amendole bili su na strani tih vrijednosti – protiv svakog totalitarizma.