Vlada Giorgije Meloni u nacrt proračuna za 2027. ubacila je porez koji se plaća za odlazak iz zemlje. Nije ga najavila na konferenciji za medije. Talijanski novinari pronašli su ga u članku 17 nacrta od 157 članaka, između poreza na dohodak i usklađivanja mirovina.

Od 1. siječnja 2027. svatko s financijskom imovinom većom od 800.000 eura tko preseli porezno prebivalište u inozemstvo morat će platiti porez na dobit koju nikad nije ostvario.

Ideja ima zvučno ime: exit tax. Prodaje se kao porez na "super bogate" koji "bježe". U stvarnosti je to naplata izlaza iz zemlje. Pitanje nije koliko je bogat onaj tko odlazi, nego smije li država nekome naplatiti to što je odlučio živjeti negdje drugdje.

Ironija je potpuna. Ista Italija 2017. uvela je paušalni porez od 100.000 eura godišnje kako bi namamila bogate strance. Melonina vlada ga je 2024. udvostručila, a ove godine podigla na 300.000 eura. Rim tako istodobno poskupljuje ulaz i naplaćuje izlaz.

Što piše u članku 17

Porez pogađa svakoga tko je bio porezni rezident Italije najmanje šest od posljednjih deset godina. Državljanstvo nije presudno. Stranac koji se doselio u Milano 2020. i odluči otići 2027. jednako je obuhvaćen kao rođeni Rimljanin.

Osnovica nije cijela imovina, nego latentna dobit. Za svaku dionicu, udio ili financijski instrument računa se razlika između tržišne vrijednosti i nabavne cijene. Na tu razliku plaća se 26 posto, i to u roku od 180 dana od preseljenja. Dionice nisu prodane, novca nema, ali porez stiže.

Nacrt predviđa i razdoblje odgode. Ako imovina u tom razdoblju ne bude prodana, ako je naslijede drugi ili se vlasnik vrati u Italiju, porez se ne duguje i preplaćeno se vraća. Upravo zato talijanski mediji već procjenjuju da će prihodi biti skromni. Parlament proračun mora usvojiti do 31. prosinca, pa se detalji još mogu mijenjati.

Tko to već ima i kako prolazi

Italija nije prva. Do sada su ona i Britanija bile među rijetkim državama G7 bez izlaznog poreza. Iskustva drugih ipak ne govore u prilog ideji.

Francuska je porez uvela 2011. pod Nicolasom Sarkozyjem. Francusko ministarstvo financija procijenilo je da je od tada stvarno naplaćeno manje od 100 milijuna eura. Macron je 2018. obećao ukidanje jer porez, po njegovim riječima, šteti privlačnosti Francuske. Na kraju ga je ublažio: rok u kojem prodaja dionica nakon odlaska pokreće naplatu skraćen je s 15 na dvije godine.

Ljevica, republikanci i Nacionalno okupljanje od tada redovito pokušavaju vratiti staru verziju.

Norveška je najpoučniji slučaj. Nakon povećanja poreza na bogatstvo 2022. više od stotinu najbogatijih Norvežana otišlo je, većinom u Švicarsku. Vlada je odgovorila zatvaranjem izlaza: najprije je ukinut otpis poreza nakon pet godina, a 2024. uvedena je obveza plaćanja u roku od 12 godina, bez obzira na to jesu li dionice prodane.

Odlasci su nakon toga usporili, ali nisu stali: procjene za 2025. govore o još oko 150 milijunaša. Norveška udruga startupa upozorila je da većina osnivača koje je anketirala razmišlja o preseljenju.

Njemačka je 2022. ukinula neograničenu beskamatnu odgodu za one koji sele unutar EU. Porez se sada plaća u sedam godišnjih rata, uz jamstvo. Savezni financijski sud presudio je 2023. da oporezivanje latentne dobiti pri preseljenju u Švicarsku krši sporazum EU–Švicarska o slobodnom kretanju.

Britanija je u jesen 2025. razmatrala porez od 20 posto na nerealiziranu dobit poslovne imovine. Nakon otpora tehnološkog sektora ministrica financija Rachel Reeves odustala je prije predstavljanja proračuna. Samo spominjanje ideje bilo je dovoljno da se neki poduzetnici počnu pakirati za Dubai.

Europsko pravo već je reklo svoje

Izlazni porez za pojedince u EU gotovo je pokopan prije više od dvadeset godina. Hughes de Lasteyrie du Saillant 1998. preselio se iz Francuske u Belgiju. Francuska mu je htjela naplatiti porez na dionice koje nije prodao. Sud EU 2004. presudio je da je takav porez nerazmjeran i da krši slobodu poslovnog nastana. Francuska je odredbu nakon toga ukinula.

Otada izlazni porezi unutar EU preživljavaju samo uz odgode, rate i povrate. Zato i talijanski nacrt ima razdoblje odgode. To otvara dilemu iz koje Rim ne može izaći. Ako je odgoda velikodušna, porez je simboličan i prihodi su mali. Ako je stroga, kao u Njemačkoj, porez se kosi s jednom od temeljnih sloboda Unije i završava na sudu. Poljski sud prošle je godine ponovno pitao Sud EU o usklađenosti takvog poreza sa slobodom kretanja.

Najjači argument za

Zagovornici izlaznog poreza nisu bez argumenata i njihov najbolji argument zaslužuje ozbiljan odgovor. Vrijednost dionica rasla je dok je vlasnik živio u Italiji, koristio talijanske ceste, sudove, škole i radnu snagu. Da je dionice prodao dan prije odlaska, platio bi 26 posto. Zašto bi ih smio prodati dan nakon odlaska u Monaku i ne platiti ništa?

Izlazni porez, prema toj logici, nije kazna nego zatvaranje rupe. Država ne oporezuje odlazak nego dobit nastalu pod njezinom jurisdikcijom, samo prije nego što ta dobit pobjegne.

Francuski republikanci to su saželi rečenicom da onaj tko uspije zahvaljujući Francuskoj treba porez plaćati u Francuskoj. Norveška je pokazala da pooštravanje može usporiti odlaske, a da se javne financije pritom nisu urušile.

To je ozbiljan argument. Ali ima tri slabe točke.

Zašto je ipak pogrešan

Prvo, oporezuje dobit koja ne postoji. Latentna dobit je broj u bilanci, ne novac na računu. Poduzetnik čija tvrtka na papiru vrijedi deset milijuna, a koji živi od plaće, morat će prodati udio ili se zadužiti da bi platio porez na vrijednost koju nikad nije unovčio. Porez na kapitalnu dobit ima smisla kad se dobit ostvari. Prije toga to je porez na procjenu.

Drugo, ne tjera samo one koji odlaze, nego odbija i one koji bi došli. Pravilo šest od deset godina znači da svaki strani poduzetnik koji danas razmišlja o Italiji zna da će mu za šest godina vrata biti zaključana. Upravo je to bio Macronov argument za ukidanje francuske verzije.

Porez se, osim toga, primjenjuje na preseljenja od 1. siječnja 2027. Tko je odlučio otići, sada ima dva mjeseca da ode bez troška. Najava poreza na bijeg potiče bijeg, kao što se u Britaniji dogodilo i bez usvajanja zakona.

Treće, i najvažnije, pogrešno postavlja odnos države i građanina. Država ne posjeduje svoje građane ni njihov budući uspjeh. Ceste, sudove i škole građanin je platio porezima dok je živio u zemlji. Svaki euro dobiti koji ostvari kao talijanski rezident i dalje će biti oporezovan.

Izlazni porez traži nešto drugo: odštetu za to što je čovjek prestao biti porezni obveznik. Logika poreza na izlaz ima ružnu povijest. Weimarska Njemačka 1931. uvela je Reichsfluchtsteuer, porez na "bijeg iz Reicha", kao mjeru protiv odljeva kapitala. Nacisti su je nekoliko godina poslije pretvorili u alat pljačke Židova koji su pokušavali pobjeći. Talijanski porez nije ništa slično, ali polazi od iste pretpostavke: da odlazak iz zemlje nije pravo, nego povlastica koja se plaća.

Konačno, porez ne ostvaruje ni vlastiti fiskalni cilj. Francuska je u sedam godina naplatila manje od 100 milijuna eura. Talijanski nacrt, s odgodama i povratima, po svemu sudeći bit će sličan: dovoljno slab da malo donese, dovoljno jak da pošalje poruku. A ta poruka glasi da Italija bogate ne pokušava zadržati, nego zarobiti.

Konkurencija umjesto rampe

Norveški milijunaši nisu otišli u Švicarsku zbog planina. Otišli su jer Švicarska nudi niže poreze, predvidljiva pravila i državu koja vlasnike kapitala ne doživljava kao kasicu prasicu.

Italija je to i sama znala kad je 2017. paušalnim porezom privlačila bogate strance. Pravi odgovor na odljev kapitala uvijek je isti: konkurentne porezne stope, manje birokracije, brži sudovi, sigurnije vlasništvo i veća sloboda poduzetništva.

Država koja mora podići rampu da bi zadržala svoje najuspješnije građane priznaje da im nema što ponuditi. Izlazni porez neće zadržati one koji su već odlučili otići. Samo će ih natjerati da odu ranije, a one koji su mogli doći uvjeriti da ne dolaze.

Sloboda da se ode, bez dopuštenja i bez otkupnine, nije povlastica bogatih. To je mjerilo slobodnog društva, za bogate i siromašne jednako.