U samoj srži moderne liberalne demokracije leži jedna jednostavna, ali moćna premisa: svatko ima pravo glasa i svatko bi trebao imati jednaku, nesputanu priliku izjasniti se o smjeru u kojem se društvo kreće. Ipak, svaki izborni ciklus u Hrvatskoj iznova nas suočava s poraznom statistikom niske izlaznosti, čime se legitimitet izabranih predstavnika svodi na volju uske manjine. Ako je cilj demokracije sudjelovanje, onda naš trenutni, zastarjeli izborni model taj cilj ne ispunjava.

Kada se raspravlja o tome kako stimulirati glasanje, često se kao "brzo rješenje" nudi uvođenje obveznog izlaska na izbore. No, s liberalnog stajališta, moramo se zapitati koliko je takva prisila uistinu u skladu s temeljnim osobnim slobodama. Pravo glasa je upravo to - pravo, sloboda izbora koja u sebi inherentno sadrži i pravo da se taj glas ne iskoristi. Guranje građana na birališta pod prijetnjom novčanih kazni nije pobjeda demokracije već državno treniranje strogoće nad apatijom. Umjesto da građane tjeramo na birališta represijom, država bi im trebala maksimalno olakšati konzumaciju njihovog ustavnog prava.

Prvi i najlogičniji korak prema tom cilju jest uvođenje dopisnog glasanja. Riječ je o modelu koji nije nikakav neistraženi teritorij, već standard koji besprijekorno funkcionira u nizu razvijenih europskih demokracija. Zemlje poput Njemačke, Austrije, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva odavno su shvatile da se izlaznost drastično povećava kada građanima omogućite da glasaju poštom, iz udobnosti vlastitog doma, bez obzira na to jesu li tog vikenda na putu, bolesni ili jednostavno spriječeni fizički doći do biračkog mjesta.

Međutim, ako Hrvatska želi preskočiti stepenice i uhvatiti korak s 21. stoljećem, naš konačni cilj mora biti uvođenje digitalnog glasanja za sve izbore. Estonija nam ovdje stoji kao neosporiv dokaz da je to moguće. To je jedina zemlja koja već godinama konstantno i sigurno provodi online glasanje, dokazujući da tehnološka rješenja za sigurnu autentifikaciju i tajnost glasa postoje i funkcioniraju u praksi. U vremenu kada preko interneta prebacujemo novac, potpisujemo ugovore i pristupamo medicinskim podacima, inzistiranje na papiriću i kemijskoj olovci kao jedinom jamcu demokracije postaje apsurdno.

Tehnološke mogućnosti su tu, alati postoje. Ono što nedostaje jest politička volja da se proces modernizira i otvori onima koji su danas iz njega isključeni. Moramo početi ozbiljno razmišljati u tom smjeru i implementirati suvremena rješenja jer samo tako možemo osigurati visoku participaciju. Tek kada glasanje postane dostupno, brzo i prilagođeno modernom načinu života, moći ćemo reći da smo uistinu demokracija u pravom smislu te riječi.