Jednog dana 1927. godine, austrijski ekonomist Ludwig von Mises stajao je na prozoru svojeg ureda u Bečkoj komori i gledao prema glavnom trgu u središtu grada. Rekao je svom mladom kolegi i bivšem studentu Fritzu Machlupu: "Tu će možda rasti trava, jer će naša civilizacija biti uništena."

Pitao se što će biti s ekonomistima Austrijske škole. Sugerirao je da će se vjerojatno morati iseliti, možda u Argentinu, gdje bi mogli naći posao u noćnom klubu u Buenos Airesu. Hayek bi se mogao zaposliti kao glavni konobar, rekao je Mises, dok će Machlup, bez sumnje, biti žigolo. Ali što će biti s Misesom? "Morat ću raditi na ulazu, jer za što sam drugo uopće osposobljen?"

Valja podsjetiti da je još 1927. Mises upozorio na mogući uspon nacionalsocijalizma u Njemačkoj, jer mnogi Nijemci, rekao je, "gaje velike nade u dolazak 'čvrste ruke'- tiranina". Mises je smatrao: "Ako njemački nacisti osvoje vlast i odluče ponoviti pokušaj njemačke dominacije u Europi, imat će samo jednog značajnog saveznika s kojim bi mogli započeti novi svjetski rat - sovjetsku Rusiju".

Dakle, godinama prije nego što je Adolf Hitler došao na vlast, Mises je predvidio nacističko-sovjetski pakt koji je podijelio istočnu Europu i najavio de facto početak Drugog svjetskog rata 1939. godine.

Kraj Austrijske škole

Deset godina nakon Misesove šale s Fritzom Machlupom, ona je postala stvarnost. Do 1938. mnogi su austrijski ekonomisti emigrirali i napustili svoju domovinu. Paul Rosenstein-Rodan, koji je 1927. godine napisao opsežnu ekspoziciju teorije marginalne korisnosti, preselio se u Veliku Britaniju 1930. godine. U jesen 1931. Friedrich A. Hayek, direktor austrijskog instituta za poslovanje Cycle Research, postao je profesor na Londonskoj školi ekonomije. Gottfried Haberler, koji je radio u Gospodarskoj komori s Misesom, prihvatio je dvogodišnji istraživački posao u Ligi naroda u Ženevi početkom 1934., a potom se 1936. godine doselio u Sjedinjene Države da bi radio kao profesor na Harvardu. Fritz Machlup, koji je u Austriji vodio posao u obiteljskom vlasništvu, otišao je u Sjedinjene Države 1934. godine u obilazak američkih sveučilišta i ostao tamo nakon zaposlenja na Sveučilištu Buffalo.

Oskar Morgenstern, koji je 1931. zamijenio Hayeka na funkciji direktora instituta Business Cycle, našao se u Americi dok je bio gost na predavanju baš u vrijeme njemačke invazije na Austriju u ožujku 1938. pa je ostao raditi na Sveučilištu Princeton. Naposljetku, sociolog Austrijske škole Alfred Schutz, koji je bio zaposlen kao odvjetnik u Beču, uputio se u Pariz 1938. godine nakon čega je uslijedio odlazak u Ameriku 1939. godine, gdje je dobio posao na pola radnog vremena u Novoj školi za društvena istraživanja u New Yorku.

A što je bilo s Ludwigom von Misesom? Godine 1906. doktorirao je na Bečkom sveučilištu. Povremeno je predavao na sveučilištu, i prije i poslije prvog svjetskog rata. Ali Mises je morao raditi još negdje da bi zarađivao za život. Tako je, počevši od 1909., bio zaposlen u Bečkoj komori za trgovinu, obrt i industriju te je služio kao viši politički analitičar u Komori u periodu između dva svjetska rata.

Njegovi bliski prijatelji, poput Hayeka, bili su zapanjeni njegovom intelektualnom energijom i produktivnošću, istraživanjem teorijskih i ekonomskih politika i nizanjem značajnih znanstvenih djela - što mu je donijelo međunarodno priznanje i slavu - dok je u isto vrijeme stigao raditi puno radno vrijeme na dužnostima u komori. Njegov rad u komori odnosio se na ​​regulacije i fiskalna pitanja koja stalno stižu pred austrijski parlament i birokratske agencije vlade. Hayek i ostali su se pitali koliko će dugo Mises podnositi takav ritam, činilo im se kao da će pregorjeti.

Uostalom, to je bio period u kojem je napisao djela "Nacija, država i gospodarstvo" (1919), "Socijalizam: ekonomska i društvena analiza" (1922), revidirano izdanje rasprave iz 1912. "Teorija novca i kredita" (1924), kapitalno djelo o klasično-liberalnoj teoriji "Liberalizam" (1927.), monografiju "Monetarna stabilizacija i ciklička politika" (1928.) i zbirku eseja "Kritika intervencionizma" (1929.). Zatim je uslijedio 1933. godine veliki broj njegovih metodoloških spisa o epistemološkim problemima ekonomije.

Potom je u ožujku 1934. William E. Rappard, suosnivač i ravnatelj Instituta za postdiplomski studij za međunarodne politike u Ženevi, Švicarskoj, ponudio Misesu funkciju vanjskog predavača na kolegiju međunarodnih diplomatskih odnosa, što je Mises prihvatio u jesen 1934. godine dok je formalno zadržao veze s Bečkom gospodarskom komorom uz djelomično odsustvo. No, kako se ispostavilo, Misesovo radno mjesto na institutu u Ženevi svake godine se obnavljalo pa je ostao ondje sve do srpnja 1940. kada su on i njegova supruga Margit emigrirali u Sjedinjene Države uslijed njemačke okupacije susjedne Francuske.

Mises je iskoristio priliku da pobjegne od napornih i njemu dosadnih poslova u Gospodarskoj komori koja se bavila svakodnevnim politikama austrijske vlade po svakom gospodarskom pitanju koje postoji. Kao što je napisao u svojim memoarima: "Za mene je to bilo oslobođenje, maknuo sam se od političkih zadaća koje nisam mogao izbjeći dok sam bio u Beču. Konačno [na institutu u Ženevi], mogao sam se potpuno posvetiti samo znanstvenim pitanjima."

U prvom izdanju njegovog najznačajnijeg djela u karijeri, "Ljudska akcija", Mises je objasnio: "U spokojnoj atmosferi ovog mjesta učenja...Odlučio sam ispuniti svoj stari plan, napisati sveobuhvatnu raspravu o ekonomiji", pozivajući se na njegovu raspravu na njemačkom jeziku iz 1940., Nationalökonomie, koja je bila preteča "Ljudske akcije".

Nije pretjerano reći da je njemačkom invazijom na Austriju, koja je ubrzo nakon toga započela formalno pripajanje nacističkoj Njemačkoj, Austrijska škola ekonomije umrla u zemlji svog rođenja. Misesova predviđanja sudbine Austrije i potrebe većine austrijskih ekonomista da se rasprše na različite strane svijeta praktički su se ostvarila. Pod ruševinama ratom opustošenog Beča 1945. godine trava je zaista počela rasti, u gradu koji je ranije slavljen kao centar civilizacije, kulture, umjetnosti, glazbe, znanosti, književnosti i obrazovanja. Sve je to postalo stvar prošlosti. I većina austrijskih ekonomista, osobito onih u Misesovom krugu tijekom međuratnih godina, napustila je svoju domovinu pred zamračenim oblacima nacističke barbarske politike nad srednjom Europom, i nikad se nisu trajno vratili.

Njemačka invazija na Austriju i čistka Židova

Srećom za budućnost Austrijske ekonomske škole, Mises nije bio u Beču kada je njemačka vojska ušla u Austriju 12. ožujka 1938. Bio je na sigurnom u Ženevi. 15. ožujka Adolf Hitler pobjedonosno je ušao u austrijski glavni grad, a u središtu Beča proglasio je pred razdraganim mnoštvom od blizu dvije stotine tisuća Bečana da se njihova zemlja ujedinila s njemačkom domovinom.

Tijekom sljedećih nekoliko dana, desetci tisuća ljudi bili su uhićeni jer su smatrani neprijateljima nacističkog režima. Posebno su bili traženi austrijski Židovi koji su poniženi i brutalno pretučeni ili ubijeni na bečkim ulicama. U roku nekoliko mjeseci, "arijanizacija" austrijskih poduzeća brzo je postignuta, a židovska imovina vandalizirana i oduzeta.

Bez sumnje, da je Mises bio u Beču u vrijeme dolaska nacističkih Gestapovih nasilnika, bio bi među uhićenima, mučenima i ubijenima, bilo od premlaćivanja ili metka u glavu; ili ako ne tako, onda u plinskoj komori kakve su kasnije koristili nacisti u njihovom "pothvatu" čišćenja Europe od Židova. Među njegovim progoniteljima i mučiteljima najvjerojatnije bi bili neki njegovi kolege iz Bečke komore. Misesova bivša asistentica Therese Wolf-Thieberger kasnije ga je izvijestila da su dan nakon što je Hitler stigao u grad, zaposlenici u komori pozdravljali jedni druge pozdravom "Heil Hitler", a neki su već postali članovi Nacionalsocijalističke radničke partije.

Premda nacisti nisu mogli doći do Ludwiga von Misesa, uspjeli su mu uzeti ono što mu je bilo najdragocjenije: njegove knjige (rukopise), privatne spise i stručne radove, pisma i memoare. Ubrzo nakon njemačke invazije, Gestapo je ušao u bečki stan u kojem je Mises živio od 1911. godine sa svojom majkom prije odlaska u Ženevu 1934. godine i njene smrti 1937. godine. Nakon toga vratio je stan vlasniku, a u najam je uzeo samo svoju sobu u kojoj je čuvao rukopise.

Agenti Gestapa provalili su u sobu, izvukli njegovu kućnu biblioteku, odnosno one knjige koje nije sa sobom ponio u Ženevu. Uzeli su njegove osobne i obiteljske dokumente, pisma koja je razmjenjivao s obitelji, kolegama i prijateljima, rukopise njegovih znanstvenih istraživanja i eseja o ekonomskoj teoriji i politici te memoare i govore koje je pripremao za internu uporabu na Bečkom sveučilištu i u Bečkoj komori. Među njegovim radovima koje su nacisti opljačkali, bili su i materijali koji se odnose na manje poznat privatni seminar koji je redovito održavao dugi niz godina u uredima gospodarske komore s odabranom grupom bečkih intelektualaca i studenata, a na koje je dovodio i goste iz cijelog svijeta.

Oko godinu dana nakon što su nacisti odnijeli sve te i druge obiteljske predmete, Mises je poslao pismo "Informacije" prijateljima i suradnicima u Europi govoreći im što je Gestapo učinio. Također je objasnio da su ljudi u Beču, koji su u njegovo ime intervenirali nacističkim vlastima u pokušaju da mu se vrati njegova imovina, rekli da Gestapo nema pojma što se s njom na kraju dogodilo i gdje je završila.

Do smrti vjerovao da su njegovi raniji rukopisi zauvijek uništeni

Godine 1977. imao sam čast upoznati Ludwigovu suprugu Margit von Mises preko Murraya Rothbarda. Napisao sam recenziju njezine knjige "Moje godine s Ludwigom von Misesom", koju je Murray objavio u sklopu svoje tadašnje publikacije. Margit se svidjela moja recenzija i tražila je od Rothbarda da nas upozna. Susreli smo se u Manhattanu u stanu kod Rothbardovih. Sljedećih sedam godina, dok sam uglavnom živio u New Yorku, Margit će me jednom ili dvaput mjesečno pozvati na čaj i ukusne male sendviče u stanu u Aveniji 777 West End, gdje su ona i Ludwig živjeli otkad su došli u Ameriku tijekom rata.

Svatko zainteresiran za Misesa i austrijsku školu čuo je neku verziju priče o tome kako je Gestapo opljačkao Misesove papire. Margit mi je rekla da je ostatak svog života Mises vjerovao da su nacisti uništili sve ili su možda izgubljeni tijekom ratnog razaranja.

Međutim, Misesovi "izgubljeni papiri" zapravo su preživjeli rat. Nacisti su ih prevezli u mali gradić u češkoj regiji Bohemia i pohranili s brojnim drugim zbirkama osobnih i službenih dokumenata koje su pljačkali kako je njemačka vojska osvajala jednu zemlju za drugom.

Sve je palo u ruke sovjetske vojske kad se rat završio u svibnju 1945. godine. Nakon što je sovjetska tajna policija proučavala doslovno milijune stranica dokumenata koje su nacisti pljačkali s jednog kraja Europe na drugi, obavijestili su Staljina o onome što im je došlo u ruke. Sovjetski je diktator naredio da se sve preveze u Sovjetski Savez, a tajna arhivska građa je u Moskvi po Staljinovim zapovijedima ostala zaplijenjena. Među njima su bili i svi radovi Ludwiga von Misesa. Tijekom poslijeratnih desetljeća do kraja Sovjetskog Saveza 1991. godine samo su zaposlenici KGB-a i sovjetskog ministarstva vanjskih poslova imali pristup svemu u ovoj golemoj zbirci.

Pronalazak

Godine 1996., moja supruga Ana i ja saznali smo za lokaciju Misesovih "izgubljenih radova" u Moskvi. Putovali smo u Rusiju u listopadu 1996. i proveli deset dana u tom bivšem tajnom arhivu pažljivo kopajući i fotokopirajući sve od skoro 10.000 stranica Misesovih materijala. To bi bilo nemoguće ostvariti u to doba, da nije bilo moje supruge Ane i njezinih prijatelja u Moskvi, koji su nam pomogli da dođemo do vize i olakšali pristup arhivu.

Nedugo nakon povratka na Hillsdale College, gdje sam tada podučavao ekonomiju, Liberty Fund iz Indianapolisa čuo je za naš nalaz i zamolili su me da se uključe kao urednik i koordinator prijevoda velikog izbora tih radova i da bi ih oni objavili. Tijekom narednih nekoliko godina pojavljuju se tri sveska pod općim naslovom "Selected Writings of Ludwig von Mises". Kombinirano, tri tiskana izdanja nude tisuću stranica eseja, članaka i memoranduma o politici koje je napisao Mises od Prvog svjetskog rata do 40-ih godina prošlog stoljeća. To je ogroman dodatak našem razumijevanju i uvažavanju Ludwiga von Misesa kao ekonomskog i društvenog teoretičara te kao aktivnog analitičara sa širokim rasponom gospodarskih pitanja, osobito za one povijesno važne godine između dva svjetska rata.

Što se može naučiti o Misesu iz tih "izgubljenih radova"? Što nam govore o tome kako je mislio, o političkoj perspektivi iz koje se suočio s ekonomskim pitanjima s kojima se suočava Austrija u njegovom vremenu i kako je gledao na primjenu austrijske ekonomije u javnu politiku, kojoj je i on osobno pridonio?

Osobni utjecaj, nada i razočaranje

Ono što se osobito ističe je kako je Mises bio dosljedan u svome svjetonazoru koji je gradio od mladosti. Mises u svojim memoarima navodi da je 1903., kada je imao 22 godine, negdje za vrijeme Božića, prvi put pročitao Načela ekonomije Carla Mengera i tada je odlučio da se želi baviti istraživanjem i razvojem ekonomske teorije. To ne čudi, budući da su svi temeljni pojmovi, koji su obilježili Austrijsku školu u odnosu na sve druge škole ekonomske misli, bili jasno opisani u Mengerovom radu: metodološki individualizam i subjektivizam; neizbježnost vremena i neizvjesnosti u svim ljudskim djelovanjima; tržište ima koordinirajući proces cijena i ljudskih planova; i spontani poredak društvenih institucija kao što su pojava i evolucija novca.

Drugi veliki utjecaj na Misesa, dok je bio u 20-ima, bili su rad i osobnost Eugena von Böhm-Bawerka, koji se 1905. vratio na Bečko sveučilište nakon što je radio kao ministar financija u Austro-ugarskom carstvu. Iz Misesovih radova te komemorativnog eseja iz 1924., kojim je obilježio deset godina od smrti Böhm-Bawerka, jasno se vidi utjecaj koji je Böhm-Bawerk ostavio na Misesa, i kao učitelj i kao ljudsko biće. Böhm-Bawerkova načelna stajališta o fiskalnim pitanjima tijekom njegovih godina kao ministra financija, uključujući neslaganje s carem Franz-Josephom na kabinetskim sastancima oko državne potrošnje i njegovo odstupanju od krune, kao i neslaganje s korupcijom u vojnom proračunu, moralo je ostaviti snažan dojam na Misesa. To je, bez sumnje, ojačalo velikodušnom i ozbiljnom pažnjom koju je Böhm-Bawerk dao na svom sveučilišnom seminaru Misesovoj "Teoriji novca i kredita" ubrzo nakon objave rada 1912. godine.

Opet, Mises nam u svojim memoarima navodi da su to bili njegovi radovi o stambenoj politici austrijske vlade, osobito o društveno nepoželjnim učincima javnog stanovanja i utjecaju poreznih slabosti na izgradnju privatnog sektora. Tako je počeo ozbiljno upoznavati nedostatke državnog intervencionizma. To, u kombinaciji s očitim intenzivnim čitanjem klasičnih ekonomista i njihove kritike vladinih kontrola i propisa u domaćoj i međunarodnoj trgovini, dovelo ga je do laissez-faire političkih stavova u kojima je postao, bez sumnje, najdosljedniji protagonist u Europi između svjetskih ratova.

No, Mises je također shvatio da povijesne ili suvremene "činjenice" nisu bile od koristi samo kako bi odredile zašto ili kako djeluje tržište te predvidjele neuspjeh državnih intervencija. Razumijevanje ekonomije moglo bi pomoći i pri donošenju informativnih analiza i odluka temeljenih na pravilnim temeljima u ekonomskoj teoriji. I ekonomska teorija, kao što je Carl Menger primijetio, započela je logikom individualnog ljudskog djelovanja, a zatim se proširila na društvenu arenu mnogih pojedinaca koji međusobno surađuju u različitim institucionalnim okruženjima.

Misesovi memoari, pisani neposredno nakon dolaska u Sjedinjene Države 1940. godine, često prenose tjeskobu očaja i nostalgije o Austriji koju je očito volio i duboko se brinuo o onome što se već činilo kao da je nestalo bestraga. Gledajući unatrag više od četvrt stoljeća političkog rada u bečkoj komori, u jednom je trenutku napisao:

"Ponekad sam se zabavljao nadom da će moj rad donijeti praktični plod i pokazati put za politiku...Ali sad shvaćam da moje teorije objašnjavaju degeneraciju velike civilizacije; one ju ne sprječavaju. Htio sam biti reformator, a postao sam povjesničar propasti."

Ali Mises je također inzistirao da on ne žali što je vodio borbu za ekonomsku politiku usmjerenu ka slobodi tijekom svih tih godina. "Nisam mogao postupiti drugačije", rekao je. "Borio sam se jer nisam mogao učiniti ništa drugo."

Autor: Richard M. Ebelin; Izvor: Zaklada za ekonomsku edukaciju (FEE)