Krajem listopada Kim Jong-un zapovjedio je vojsci da dovrši pripreme za rat. Povod je bila eksplozija mine u demilitariziranoj zoni koja je ranila tri južnokorejska vojnika. Njegova sestra Kim Yo-jong prijetila je "nemilosrdnim uništenjem" južnokorejskih snaga, a pomirljive poruke predsjednika Lee Jae-myunga nazvala je pustim snom. Pjongjang je 13. studenoga objavio novi ustav: Južna Koreja u njemu je susjedna država, a obveza ujedinjenja je izbrisana.

Kimova ratobornost danas ne dolazi iz izolacije. Sjeverna Koreja više nije usamljeni odmetnik. Dio je mreže koju analitičari zovu osovinom previranja: Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja.

Četiri režima nemaju zajedničku ideologiju ni interese osim jednoga - zajedničkog neprijatelja. To nije Zapad kao zemljopisni pojam, nego ideja da vlast mora biti ograničena zakonom i odgovorna građanima. A Zapad, upravo kad bi ta ideja najviše trebala obranu i zbijenost vlastitih redova, sam se dijeli i fragmentira.

Što je osovina previranja?

Pojam su 2024. u Foreign Affairsu skovali Andrea Kendall-Taylor i Richard Fontaine, bivši članovi američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost. U literaturi se koristi i akronim CRINK (China, Russia, Iran, North Korea).

Suradnja je postojala i prije, ali katalizator je bila ruska invazija na Ukrajinu 2022. Rusiji je trebalo streljivo, dronovi i tehnologija. Ostala tri režima vidjela su priliku.

Važno je razumjeti što ova osovina nije. To nije NATO s obvezom kolektivne obrane. Nema zajedničkog zapovjedništva ni zajedničke ideologije. Kina je formalno komunistička, Rusija revanšistička i pravoslavno-nacionalistička, Iran šiitska teokracija, a Sjeverna Koreja kult dinastije i komunistička diktatura. Po riječima analitičara, među njima ima malo dugoročnih strateških ciljeva, a puno transakcija.

Ali transakcija ponovljena dovoljno puta postaje struktura.

Tko što kome daje

Rusija je čvorište mreže. Prima ljudstvo i streljivo od Sjeverne Koreje i komponente od Kine, a vraća obavještajne podatke i oružje Iranu.

Sjeverna Koreja --> Rusiji
Topničko streljivo, rakete, tisuće vojnika (Kursk)

Iran --> Rusiji
Dronovi Shahed, zatim pomoć u pokretanju domaće proizvodnje

Kina --> Rusiji
Mikroelektronika, alatni strojevi, dijelovi za dronove, satelitski podaci

Rusija --> Iranu
Ciljni obavještajni podaci o američkim snagama, dronovi, streljivo, TNT

Kina --> Iranu
Prekursori za raketno gorivo, prijenosni protuzračni sustavi

Sjeverna Koreja --> Iranu
Raketna tehnologija dugog dometa

Najzanimljivije je kruženje tehnologije. Iran je Rusiji prodao dronove, Rusija ih je usavršila u Ukrajini, a sad se ta tehnologija vraća Iranu, zajedno s taktičkim iskustvima s ukrajinskog bojišta.

Ukrajinska obavještajna služba procjenjuje da Sjeverna Koreja pokriva otprilike polovicu ruskih potreba za streljivom na fronti. Mala, siromašna diktatura tako je postala ključni dobavljač najveće europske vojne sile.

Nakon američko-izraelskog napada na Iran 28. veljače 2026. mreža je prošla prvi pravi test u drugom kazalištu. Rusija i Kina nisu poslale vojnike. Ali Rusija je Iranu davala podatke za ciljanje američkih snaga, a kineska tvrtka preko posrednika iz Hong Konga dogovorila je isporuku do 400 prijenosnih protuzračnih raketa.

Granice osovine

Osovina nije monolit i tko je tako prikazuje, preuveličava je.

Kina je bankar, a ne vojnik. Peking želi stabilan rast i oprezan je prema sekundarnim sankcijama. Svoju pomoć Rusiji drži ispod praga gotovog oružja: komponente da, tenkovi ne. Tako zadržava mogućnost poricanja.

Kad je Trump u svibnju došao u Peking, Xi je govorio o "konstruktivnoj strateškoj stabilnosti", a ne o savezu s Teheranom.

Rusija se boji biti mlađi partner. Prema Kendall-Taylor, Kina je Rusiji daleko najvažniji partner, a ekonomska ovisnost o Pekingu izaziva nelagodu u Moskvi. Carstvo koje je Kinu nekad promatralo s visine, sada joj prodaje naftu uz popust.

Iran je najzamjenjiviji. Kad su SAD i Izrael u ljeto 2025. bombardirali iranska nuklearna postrojenja, Moskva i Peking nisu pomogli. U ratu 2026. pomoć je bila veća, ali opet odmjerena, kako ne bi narušila njihove odnose s Washingtonom i zaljevskim monarhijama.

Najveći dobitnik je Sjeverna Koreja. Za granate i vojnike Pjongjang dobiva devize, borbeno iskustvo i, prema analitičarima, rusku tehnologiju koja ubrzava modernizaciju njegove vojske.

Kimova samouvjerenost prema Seulu nije slučajna. Prvi put u desetljećima ima saveznika koji mu duguje.

Zaključak je dvojak. Osovina je labava, ali nije prazna. Ne treba joj zajedničko zapovjedništvo da bi bila opasna. Dovoljno je da svaki član zna da drugi neće pomoći Zapadu.

Peti član? Afganistan i ostali kandidati

Afganistan je najlogičniji kandidat i Moskva radi na tome. Rusija je u srpnju 2025. postala prva i zasad jedina zemlja koja je talibansku vladu formalno priznala. U siječnju 2026. Putin je primio vjerodajnice talibanskog veleposlanika. U svibnju su potpisali sporazum o vojno-tehničkoj suradnji, prvi korak od diplomacije prema obrani.

Ali Afganistan je više klijent nego član, i to iz tri razloga.

1. Ni ostali ga ne priznaju. Kina je pozdravila ruski potez, ali sama talibane nije priznala. U Iranu i dalje postoji duboko nepovjerenje prema talibanima, a razlika između šiitske teokracije i sunitskog emirata nije samo teološka.

2. Nema što ponuditi. Sjeverna Koreja daje granate, Iran dronove, Kina tvornice. Afganistan daje položaj na karti i, eventualno, rudna bogatstva koja nitko još nije iskopao.

3. Sukobljen je s kineskim saveznikom. Pakistan i Afganistan od veljače 2026. napadaju jedan drugome vojnu i graničnu infrastrukturu. Pakistan je najbliži kineski partner u regiji pa bi Peking u Kabulu tražio stabilnost, a ne savez.

Zanimljiviji kandidati su drugdje. Analitičari spominju Bjelorusiju kao ruski satelit te Kubu i Nikaragvu kao povremene suputnike. Nijedna nije snaga sama po sebi. Svaka je čvor u mreži za izbjegavanje sankcija.

Zapad u raskolu

Dok se osovina povezuje, Zapad se razdvaja. Najveći doprinos tome dao je Washington.

Grenland. U siječnju 2026. Trump je zaprijetio carinama od 10, pa 25 posto osmorici europskih saveznika jer su se protivili američkom preuzimanju Grenlanda. U Davosu je odustao, ali šteta je ostala. Europski dužnosnici rekli su da se transatlantski odnos time nepovratno promijenio. Europska diplomatkinja Kaja Kallas upozorila je da će od tih podjela koristi imati Kina i Rusija.

Iran. SAD i Izrael započeli su rat bez savjetovanja sa saveznicima. Španjolska je zatvorila baze i zračni prostor, a Francuska i Italija ograničile su američke letove. Trump je saveznike nazvao kukavicama i razmišljao o izlasku iz NATO-a. Ministar obrane Hegseth odbio je ponoviti obvezu kolektivne obrane. Rat je imao i hrvatsku fusnotu: američki nosač Gerald R. Ford u ožujku je zbog požara došao na popravak u Split.

Ukrajina. Pregovori u Abu Dhabiju vode se dok Moskva ponavlja maksimalističke zahtjeve o "korijenskim uzrocima" rata. U Kijevu se strahuje da Trump želi da cijenu mira plati žrtva, a ne agresor.

Kendall-Taylor i Fontaine primijetili su nešto što bi prije pet godina zvučalo apsurdno: same SAD postale su izvor previranja u međunarodnom sustavu. Washington pokušava popraviti odnose s Kinom, Rusijom i Sjevernom Korejom dok ratuje s Iranom.

Europa, međutim, nije samo žrtva. Desetljećima je štedjela na obrani i oslanjala se na američki kišobran. Kad je rat s Iranom počeo, nije imala ni plan ni zajedničko stajalište, pa nije imala ni utjecaj na ishod. Brže piše regulativu za umjetnu inteligenciju nego što gradi minolovce. Pravila bez moći nisu politika nego lista želja.

Gdje je opasnost?

Opasnost osovine nije u tome da će četiri režima zajedno napasti Zapad. Opasnost je u tome što svaki od njih može voditi svoj rat duže i jeftinije nego što bi mogao bez pomoći ostalih.

Europa. Rusija bez sjevernokorejskih granata, iranskih dronova i kineskih čipova teško bi petu godinu vodila rat protiv Ukrajine. Kendall-Taylor kaže izravno: ta pomoć omogućila je Rusiji da izdrži na način koji bez nje ne bi bio moguć. Sjevernokorejski vojnici sad imaju iskustvo borbe protiv europske vojske naoružane zapadnim oružjem. Uz to, zatvaranje Hormuškog tjesnaca izazvalo je globalnu krizu goriva, a Europa ga plaća na benzinskim postajama.

Izrael. Iran je oslabljen, ali ne i slomljen. Ruski obavještajni podaci, ruska pomoć u razvoju nadzvučne krstareće rakete i kineski protuzračni sustavi pomažu mu obnoviti ono što su izraelske i američke bombe uništile. Predsjednik iranskog parlamenta Ghalibaf poručuje da se Hormuški tjesnac nikad neće vratiti u predratno stanje.

SAD. Najveća prijetnja Washingtonu je istodobnost. Američka vojska može dobiti jedan rat. Teško može voditi tri odjednom: u Ukrajini preko saveznika, na Bliskom istoku izravno i u Tajvanskom tjesnacu ako Peking procijeni da je trenutak povoljan. Analitičari upozoravaju da rusko-sjevernokorejsko partnerstvo izravno jača kineske mogućnosti u slučaju sukoba oko Tajvana. Xi je Trumpu u Pekingu rekao da bi loše postupanje s Tajvanom moglo dovesti do sukoba.

I na kraju Kim. Ima nuklearno oružje, raketni program koji se ubrzava, saveznika s pravom veta u Vijeću sigurnosti i ustav bez obveze ujedinjenja. Seul mu nudi razgovor. Kim odgovara pripremama za rat.

Najjači argument protiv

Ozbiljan kritičar ovog teksta rekao bi tri prigovora.

Prvo, "osovina" je samoispunjavajuće proročanstvo. Ako četiri različite države tretiramo kao blok, gurat ćemo ih jednu drugoj u zagrljaj. Pametnija politika tražila bi pukotine: rusku nelagodu zbog ovisnosti o Kini, kinesku želju za trgovinom sa Zapadom, iransko nepovjerenje prema talibanima.

Drugo, Zapad je osovini sam dao argumente. Rat protiv Irana započet je bez savjetovanja sa saveznicima. Španjolska ga je nazvala nezakonitim, a u Europi i SAD-u većina javnosti bila je protiv. Teško je propovijedati vladavinu prava dok je vlastiti saveznik zaobilazi.

Treće, "raskol Zapada" možda je zapravo dosljednost. Kad su Madrid, Pariz i Rim odbili američke zahtjeve, branili su načelo da se rat ne vodi bez pravne osnove. To nije slabost liberalnog poretka nego njegov dokaz.

Sva tri prigovora imaju težinu. Ali nijedan ne poništava problem.

Pukotine u osovini postoje, ali iskorištava ih samo onaj tko je sam složan. Zapad koji se svađa oko Grenlanda ne može igrati Moskvu protiv Pekinga.

Drugi i treći prigovor zapravo su argument za ovaj tekst. Ako je vladavina prava ono što Zapad razlikuje od osovine, onda ona mora vrijediti za sve: za Moskvu koja napada Ukrajinu, za Peking koji prijeti Tajvanu i za Washington kad zaobilazi saveznike. Europa je imala pravo reći ne. Problem je što osim "ne" nije imala ništa drugo ponuditi.

Savez straha protiv saveza povjerenja

Teško je naći nešto što Kim, Putin, Xi i iranski ajatolasi dijele. Ali jedna stvar ipak postoji: svi znaju da bi ih slobodan tisak, neovisan sud i pošteni izbori srušili. Za njih liberalna ideja nije suparnički model nego egzistencijalna prijetnja. Zato je njihovo neprijateljstvo prema Zapadu dosljednije od bilo koje ideologije.

Njihov savez drži strah. Zapadni savez držalo je povjerenje: da će se ugovori poštovati, da je napad na jednoga napad na sve, da saveznik ne prijeti saveznikovom teritoriju. To povjerenje je kapital, a kapital se troši. Trump ga troši carinama i prijetnjama. Europa u njega nikad nije dovoljno ulagala.

Klasični liberal iz toga izvlači tri zaključka.

1. Sloboda se brani i snagom. Europa koja ne može obraniti sebe ne može nikome postavljati uvjete. Obrana je javno dobro u najstrožem smislu, i upravo zato je posao države.

2. Pravila vrijede za sve ili ne vrijede ni za koga. Liberalni poredak ne može tražiti poštivanje međunarodnog prava od Moskve, a prešutjeti njegovo kršenje u Washingtonu.

3. Slobodna trgovina među slobodnim narodima je sigurnosna politika. Carine između saveznika ne štite nikoga. One samo pokazuju autokratima da je Zapad jednako transakcijski kao i oni.

Kim Jong-un može si priuštiti prijetnje Seulu jer zna da iza njega stoji Moskva. Pitanje za Zapad nije tko stoji iza Kima. Pitanje je stoji li još itko iza nas.