Danas se u Hrvatskoj vodi rasprava u kojoj Katarina Peović iz Radničke fronte optužuje poduzetnika Thomasa Bauera da podržava dječji rad jer je prije 8 godina zagovarao liberalizaciju dječjeg rada po uzoru na Dansku, gdje je rad maloljetnika reguliran, plaćen i pod nadzorom. Istodobno se jugoslavenski socijalistički model - sustav koji je Peović i njezini istomišljenici često idealiziraju - predstavlja kao napredan i human.

Vrijeme je da se tzv. "omladinske radne akcije" (ORA) nazovu onakvima kakve su bile: državno organizirani neplaćeni fizički rad djece i mladih, praćen sustavnom indoktrinacijom i društvenim pritiskom.

Što su zapravo bile ORA?

Od Drugog svjetskog rata do kraja 1980-ih, preko dva milijuna mladih sudjelovalo je u gradnji pruga, cesta, nasipa, tvornica i naselja. Najpoznatiji projekti bili su pruge Brčko–Banovići (1946., oko 62.000 sudionika) i Šamac–Sarajevo (1947., preko 210.000), Autoput Bratstvo i jedinstvo, Novi Beograd, pruga Beograd–Bar, hidroelektrane i brojne lokalne akcije. Srednjoškolci (14–18 godina) bili su masovno uključeni, osobito ljeti, a postojale su i posebne srednjoškolske brigade.

Rad je bio neplaćen. Sudionici su dobivali sendviče, smještaj u kampovima i ponekad odjeću. Država je time dobivala jeftinu radnu snagu u vrijeme kada je mehanizacije bilo malo, a potreba za obnovom ogromna. Wikipedia i povijesni izvori to otvoreno nazivaju "jeftinom radnom snagom za državu".

To je tipičan primjer izrabljivanja djece za najteže moguće radove. Nešto što biste inače morali odraslog radnika platiti natprosječno, djeca su radila uz pjesmu. Kažu da su djeca bila sretna pa je onda valjda to OK?

Stvar je u tome da su djeca najpodložnija bilo kakvoj ideološkoj indoktrinaciji, osobito državnoj. I upravo to je bio slučaj u SFRJ. Država je prvo djecu indoktrinirala i uvjerila ih da je takav rad stvar njihove časti i dio zabave, da bi ih onda izrabljivala kao besplatnu radnu snagu.

Indoktrinacija kroz školu, medije i akcije

Indoktrinacija nije bila slučajna - bila je dio sustava.

Škola i omladinske organizacije: Pionirska organizacija i Savez socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ) bili su kanali mobilizacije. U školama su se organizirale radne subote i manje akcije. Sudjelovanje se bilježilo u karakteristike i "moralno-političku podobnost", što je utjecalo na upis na fakultet i zapošljavanje.

Mediji i propaganda: Plakati, pjesme ("Da nam živi, živi rad", "Hej haj brigade"), filmovi i novinski izvještaji slavili su "udarništvo", "izgradnju socijalizma" i "bratstvo i jedinstvo". Doživotni jugoslavenski diktator Josip Broz Tito je akcije nazivao "najboljom školom za omladinu". Djeca su odmalena učena da mu ugađaju.

Na samim akcijama: Nakon radnog dana slijedio je idejno-politički rad - predavanja, komesari, kult rada. Kao što se vidi iz izvora (uključujući i obrazovne materijale koji analiziraju ORA), politički komesari držali su predavanja o "sumnjivima" i dužnostima prema Partiji. Dizajn plakata, zastave brigada i uniformi bili su dio "dizajna ideologije".

Cilj nije bio samo gradnja infrastrukture, već oblikovanje "novog čovjeka" (Marxov izraz) - kolektivno orijentiranog, poslušnog i ideološki usmjerenog.

Pritisak i "dobrovoljnost"

Službeno su akcije bile dobrovoljne. U praksi, posebno u ranim poslijeratnim godinama, postojale su kvote na lokalnoj razini, moralni pritisak i sramota zbog nesudjelovanja. Engleski volonter i povjesničar E. P. Thompson, sudionik na pruzi Šamac–Sarajevo 1947., opisao je to kao "moralni pritisak društva čiji je cijeli napor bio usmjeren na izgradnju".

Oni koji su ostali vani osjećali su se sramotno i izolirano. Bilo je slučajeva prijetnji roditeljima (gubitak posla ili opskrbnih kartica) i izjava o "zakonskoj odgovornosti" za neodazivanje - iako su takvi ekscesi kasnije osuđivani jer su štetili imidžu.

Peovićkin ideološki drug i istomišljenik Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije i Vučićev partner u vladi na odlasku, izjavio je da su omladinske radne akcije u Jugoslaviji bile "rad, prijateljstvo i ljubav".

Antropologinja Reana Senjković (u knjizi Svaki dan pobjeda) tvrdi da su akcije "doista bile dobrovoljne" i da je glavni motiv druženje, no priznaje postojanje pritiska i političke promocije kao motivatora. U autoritarnom sustavu razlika između "dobrovoljno" i "socijalno očekivano pod prijetnjom stigme i podobnosti" bila je tanka. Bila je sramota odbiti.

Uvjeti i neki primjeri

Rad je bio težak fizički posao: kopanje, nošenje materijala, gradnja pruga i cesta ručno, često po lošem vremenu, s ograničenom mehanizacijom. U ranim fazama (1946.–početak 1950-ih) smještaj i hrana bili su oskudni. Žuljevi, umor i ozljede bili su uobičajeni. Iako se masovne smrti nisu događale, nesreće i zdravstveni problemi postoje u izvorima i sjećanjima; propaganda ih je minimizirala.

Najteži primjeri bili su velike savezne akcije u poslijeratnom periodu: Brčko–Banovići i Šamac–Sarajevo (masovni ručni rad za stotine tisuća ljudi), Autoput Bratstvo i jedinstvo i izgradnja Novog Beograda. Kasnije akcije (1970-e, 1980-e) bile su manje ekonomski značajne i više društvene, ali rad je i dalje bio neplaćen, a ideološka komponenta prisutna.

Zaključak

Omladinske radne akcije bile su kombinacija stvarne potrebe za obnovom, ideološke indoktrinacije i iskorištavanja neplaćenog rada mladih. Mnogi sudionici imaju pozitivna sjećanja na druženje, ljubavi i avanturu - to je stvarno i ne treba ga negirati. No to su godine kojih se u starim danima svatko rado sjeća, bez obzira kakve su realno bile. Mladi ljudi su zdravi i druže se u bilo kakvim okolnostima. Kad čovjek ostari, nema onoga koji se ne bi vratio u vrijeme kad je bio zdrav, poletan i zgodan.

To ne mijenja strukturnu stvarnost: država je mobilizirala djecu i mlade za neplaćeni teški rad, uvjeravajući ih da je to čast i sreća.

U zemlji čiji se sustav danas preporučuje kao alternativa, "dječji rad" nije bio plaćen, reguliran niti stvarno dobrovoljan na način koji danas zahtijevaju međunarodni standardi. Bio je organiziran, potican kroz školu i medije i praćen sramotom ako se odbije. To treba nazvati pravim imenom - a ne friziranim izvještajima o "solidarnosti" i "izgradnji".