Dražen Keleminec i njegova Autohtona hrvatska stranka prava danas su prosvjedovali ispred stana Katarine Peović u Zagrebu. Prije toga su, u više navrata, bili pred domom saborske zastupnice Dalije Orešković. Prije toga u Splitu, pred Borisom Dežulovićem.

Ovo je tekst publikacije koja se s politikama Katarine Peović ne slaže gotovo ni u jednoj točki. Upravo zato ga vrijedi napisati.

Što se dogodilo?

A-HSP je unaprijed javno objavio adresu stanovanja Katarine Peović i pozvao simpatizere da se 3. listopada okupe ispred, nazvavši je partizankom i ustvrdivši da predvodi srpski "SANU 2" u Hrvatskoj. Peović je zbog objave adrese podnijela prijavu Agenciji za zaštitu osobnih podataka, a odgovorila je i mini-koncertom svojeg benda.

Pred domom Dalije Orešković Keleminec je bio više puta, posljednji put u srpnju, uvijek uz nazočnost policije. Orešković je tada istaknula da je nakon ranijeg prosvjeda protiv Borisa Dežulovića splitska policija tražila da se Kelemincu odredi istražni zatvor - i da ga, da je država po tome postupila, ne bi bilo pred njezinim prozorom.

Vrijedi zabilježiti i jedan detalj iz svibnja. Na jednom ranijem okupljanju Keleminec je Orešković javno poručio da će joj doći pred stan - prvo Dežuloviću, pa onda njoj.

To nije niz incidenata. To je najavljen redoslijed.

Zašto je ovo na Liberalu?

Katarina Peović je marksistica. Naše neslaganje s njezinim ekonomskim i političkim pogledima otprilike je najdublje moguće unutar demokratskog spektra. Dalija Orešković pripada ljevici s kojom se također redovito ne slažemo.

To je sve potpuno nevažno, i u tome je poanta. Načelo se ne provjerava kad štiti vaše, nego kad štiti one protiv kojih pišete.

I još jedno razgraničenje odmah na početku: nije sporno smije li Keleminec misliti i govoriti ono što misli o Peović i Orešković. Smije. Sporno je gdje.

Millov primjer

U knjizi O slobodi iz 1859. engleski ekonomist i liberalni teoretičar John Stuart Mill u trećem poglavlju daje jedinu razrađenu ilustraciju toga gdje sloboda izražavanja prestaje. Ne apstraktnu formulu nego jedan prizor.

Mišljenje da trgovci žitom izgladnjuju sirotinju, piše Mill, mora ostati nekažnjeno kad se iznosi u tisku. Isto to mišljenje, izgovoreno pred uzbuđenom svjetinom okupljenom ispred kuće trgovca žitom, opravdano podliježe kazni.

Zadržimo se na tome.

Od svih mogućih primjera koje je mogao odabrati, Mill je izabrao gomilu pred nečijim domom.

Ono što se mijenja nije mišljenje. Sadržaj je u oba slučaja doslovno isti. Mijenja se isporuka: mjesto, publika, i činjenica da onaj kome je upućeno ne može otići niti odgovoriti. Mill to naziva pozitivnim poticanjem na štetan čin - ne zbog toga što je rečeno, nego zbog okolnosti u kojima je rečeno.

Pitanje "smije li Keleminec reći da je Peović partizanka" stoga je krivo postavljeno. Smije. Pitanje je smije li okupiti ljude pod njezinim prozorom da to kaže. Mill je na to odgovorio prije 167 godina, i to prizorom koji je gotovo identičan.

Drugi Millov argument, koji je još važniji

Millova najdublja briga u O slobodi nije bila državna cenzura. Bila je ono što naziva društvenom tiranijom - tiranijom vladajućeg mnijenja koja djeluje kroz društveni pritisak, a koju je smatrao strašnijom od mnogih oblika političkog ugnjetavanja, jer ostavlja manje načina za bijeg i prodire mnogo dublje u pojedinosti života.

Prosvjed pred Saborom ili pred stranačkim sjedištem politički je pritisak i potpuno legitiman. Prosvjed pred ulaznim vratima nečijeg stana je društvena tiranija u najčišćem obliku: poruka glasi da ne postoji mjesto na kojem si nedostupan.

A onda slijedi ironija koju vrijedi izgovoriti naglas. Radnja koja se izvodi u ime slobode govora proizvodi točno onaj učinak kojeg se Mill najviše bojao - gašenje govora. Smisao stajanja pod tuđim prozorom nije uvjeriti osobu unutra. Nitko ne misli da će Katarina Peović promijeniti mišljenje. Smisao je da sljedeći čovjek dvaput razmisli prije nego što zauzme njezine pozicije.

Što su o tome rekli sudovi?

Netko će reći da je Mill filozof i da pravo kaže drugo. Ne kaže.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država - daleko najzaštitničkiji sud prema slobodi govora na svijetu - presudio je 27. lipnja 1988. u predmetu Frisby v. Schultz odlukom 6:3, koju je napisala sutkinja Sandra Day O'Connor. Potvrdio je ustavnost gradske odredbe koja u cijelosti zabranjuje prosvjedovanje "pred ili oko" nečije stambene jedinice.

Obrazloženje je izravno primjenjivo. Stanovnik je zarobljena publika - Sud piše da je preneseno, a možda i doslovno, zarobljen u vlastitom domu i da nema načina izbjeći neželjenu poruku. Ulice jesu tradicionalni javni prostor, ali njihov stambeni karakter mijenja analizu. Odredba je ocijenjena kao sadržajno neutralna i usko skrojena: prosvjednici i dalje smiju prolaziti kroz naselje, okupljati se na javnim ulicama i dijeliti letke - ne smiju se skupljati oko jedne određene kuće.

I sada detalj koji cijelu stvar čini neoborivom. Prosvjedi u tom predmetu bili su opisani kao uredni i mirni. Zabrana je ipak potvrđena. Problem, dakle, nije bio nered. Problem je bilo ciljanje doma.

Sud koji štiti paljenje zastave, neonacistički marš u Skokieju i pornografski rap album zbog kojeg smo pisali o 2 Live Crewu - povukao je crtu točno ovdje.

Pozivanje na slobodu govora u ovakvom slučaju ne preživljava susret s najslobodoumnijom jurisdikcijom na svijetu.

Što je u hrvatskom slučaju specifično

Tri stvari.

Objava adrese. Javno objaviti privatnu adresu i uz nju pozvati na okupljanje nije iznošenje mišljenja nego distribucija operativne upute. To je kvalitativno drugačiji čin od bilo kakve izjave o nečijoj politici, i prijava Agenciji za zaštitu osobnih podataka točno se na to odnosi.

Najavljeni popis. Jedan prosvjed je događaj. Javno najavljen redoslijed - prvo ovaj, pa onda ti - je kampanja, a njezin učinak dijelom nastaje u iščekivanju, prije nego što se itko pojavi.

Odnos države. Nakon splitskog prosvjeda policija je sama tražila istražni zatvor. Nije se dogodilo ništa. Istodobno policija osigurava svaki sljedeći skup. Država je, dakle, istovremeno stava da bi tog čovjeka trebalo zatvoriti i da njegova okupljanja treba štititi.

To je, iz liberalne perspektive, najgori mogući ishod. Nije problem u tome radi li država previše ili premalo. Problem je što nema stav. Pravilo koje se primjenjuje po raspoloženju nije pravilo.

Prigovori druge strane

Prvi: političari su javne osobe i moraju podnijeti više, uključujući neugodan prosvjed. Točno.

Drugi, i najjači: zabrana prosvjeda u blizini domova lako se zloupotrebljava. Danas štiti zastupnicu, sutra zabranjuje pikete pred vilom tajkuna ili pred kućom ministra usred korupcijske afere. Prosvjed pred nečijim domom ima i legitimnu povijest - protiv stanodavaca, protiv zagađivača, protiv dužnosnika koji se skrivaju od javnosti.

Treći: Keleminec je marginalac s nekoliko desetaka pratitelja, a tretiranjem kao prijetnje dobiva pažnju koju traži.

Četvrti: nema nasilja. Ljudi su stajali na javnoj ulici.

Odgovori

Na prvi: da - pred Saborom, pred stranačkim sjedištem, na konferenciji za novinare, na televiziji, na ulici. Javna je funkcija, nije javan stan. Peović i Orešković javne su osobe dok obavljaju javnu dužnost, a ne dok spavaju.

Na drugi, koji zaslužuje najozbiljniji odgovor: rješenje je u samoj konstrukciji iz Frisbyja. Pravilo mora biti sadržajno neutralno i usko - zabrana ciljanog okupljanja pred jednom određenom stambenom jedinicom, a ne zabrana prosvjeda u stambenim naseljima. Prođite kroz ulicu, dijelite letke, prosvjedujte pred ministarstvom. Takvo usko pravilo jednako štiti disidenta pred tajkunovom vilom, jer vrijedi bez obzira na to tko je unutra i tko je vani. Široko pravilo bi bilo opasno; usko nije.

Na treći: marginalnost je argument o čovjeku, ne o praksi. Praksa se normalizira i kopira. Orešković je pritom precizno primijetila da se najveća opasnost krije upravo u tome što sve izgleda banalno.

Na četvrti: ni Millova svjetina pred kućom trgovca žitom nije bila nasilna u trenutku okupljanja. To je cijela njegova poanta - prekršaj je u konfiguraciji, a ne u prvom udarcu. A splitska policija očito je smatrala da je nasilja ipak bilo.

Poanta

Načelo slobode govora provjerava se u trenutku kad ga primjenjujete u korist nekoga čiju politiku odbacujete. Ovdje je takav trenutak.

Dražen Keleminec smije reći sve što misli o Katarini Peović i Daliji Orešković. Smije to reći pred Saborom, pred sjedištem Radničke fronte, na televiziji i na internetu, i mi ćemo braniti njegovo pravo da to kaže jednako kao i njihovo pravo da mu odgovore.

Ne smije okupiti ljude pod njihovim prozorom - jer se u tom trenutku više ne obraća javnosti nego jednoj osobi koja ne može otići, a poruka više nije argument nego podsjetnik da zna gdje spava.

Mill je to razumio 1859. i sam je izabrao prizor kojim će to ilustrirati: svjetina pred kućom trgovca žitom. 167 godina kasnije, u Zagrebu, isti prizor - uz policijsko osiguranje.