Karabaš je gradić od desetak tisuća ljudi na Uralu, poznat uglavnom po tome što se ubraja među najzagađenija mjesta na svijetu. U njegovoj Školi br. 1 radio je Pavel Talankin, organizator izvannastavnih aktivnosti i školski snimatelj.
Kad je ruska vojska u veljači 2022. krenula na Ukrajinu, Ministarstvo prosvjete naložilo je školama da snimaju svoje domoljubne programe i šalju snimke kao izvješće. Talankin je snimao, kako mu je i naloženo. Samo što snimke nisu završile samo u ministarstvu.
Iz tih je snimki nastao Mr. Nobody Against Putin (Gospodin Nitko protiv Putina), dokumentarac koji je u ožujku 2026. osvojio Oscara.
To je film o propagandi, ali još više o tome kako autoritarna država ne treba vjernike nego poslušne izvršitelje. I o tome što se dogodi kad jedan od njih odbije igrati ulogu do kraja.
Kamera koju je dala državaIronija filma počinje prije prvog kadra. Talankin nije bio infiltrirani novinar ni aktivist sa skrivenom kamerom. Kameru mu je u ruke stavila država, a snimanje nastave, svečanosti i mimohoda bio je njegov posao. Upravo zato nitko nije sumnjao kad je bilježio sve.
Snimao je dvije godine. Godine 2024. napustio je Rusiju, iza sebe ostavio majku i braću, a sa sobom ponio diskove sa snimkama. Materijal je zatim s američkim redateljem
Davidom Borensteinom, koji živi u Kopenhagenu, pretvorio u 90-minutni dokumentarni film.
Talankin je potpisan kao koredatelj, snimatelj i glavni lik.
Film je premijerno prikazan na
Sundanceu u siječnju 2025., gdje je dobio posebnu nagradu žirija. Slijedili su
BAFTA i, 15. ožujka 2026.,
Oscar za najbolji dugometražni dokumentarac. Kremlj je poručio da film nije gledao.
Militarizacija kao školska rutinaNajjača je strana filma što ne prikazuje zlo kao spektakl. Propaganda ne dolazi uz bubnjeve nego kao nova okružnica, nova obavezna tema na satu razrednika i novi obrazac izvješća.
Ideologija se u školu uvlači polako i ljepljivo, kroz rutinu. Vidimo djecu kako marširaju s drvenim puškama. Vidimo učenice na mimohodu za Dan pobjede kako nose velike fotografije poginulih. Čitatelji koji su dovoljno stari da su prošli školu u bivšoj Jugoslaviji, vjerojatno će osjetiti nostalgiju. Ja osobno osjećam jezu.
Talankin to komentira mirno: poruka djeci je da će možda i oni jednog dana biti mrtvi vojnici. Najmračniji su trenuci oni u kojima bivši učenici, odrasli u istim hodnicima, odlaze u rat.
Nastavnici nisu karikature. Jedna profesorica, članica Putinove stranke Jedinstvena Rusija, bez zadrške prenosi novu dogmu, recimo da sankcije štete samo Zapadu. Drugi Talankinu u povjerenju priznaju nelagodu.
U gradu bez posla, osobito za starije, otkaz nije realna opcija. Upravo su ti ljudi, uostalom, i oni koji na biračkim mjestima u školama "pobjeđuju" na izborima.
Za razliku od teme, ton filma je lagan, mjestimice gotovo vragolast. Talankin je duhovit pripovjedač koji iskreno voli svoje učenike i svoj grad. Upravo to ga čini uvjerljivim: nije mrzitelj Rusije, nego čovjek kojemu su je oduzeli.
Havelov prodavač u učioniciPrimajući
Oscara, Borenstein je rekao da je film o tome kako se gubi zemlja: kroz bezbroj malih činova suučesništva. To je stara liberalna lekcija, a najbolje ju je formulirao
Václav Havel u
Moći nemoćnih. Njegov prodavač voća u izlog stavlja parolu u koju ne vjeruje, jer misli da se tako radi. Režimu ne treba da on vjeruje, dovoljno mu je da parolu izloži.
Karabaška škola puna je takvih prodavača voća. Ravnateljica ispunjava obrasce, razrednica čita propisani tekst, roditelji šalju djecu na mimohod. Gotovo nitko od njih nije fanatik. Sustav ne počiva na uvjerenju, nego na tome da je nepristajanje skuplje od pristajanja.
Talankin je prodavač voća koji je skinuo parolu iz izloga, i to tako da je državi pokazao vlastitu snimku.
Film postavlja i dublje pitanje: tko odgaja djecu?
John Stuart Mill je u knjizi
O slobodi upozorio da opće državno obrazovanje lako postaje kalup koji sve ljude lijeva u isti oblik, a oblik bira onaj tko trenutno drži vlast.
Rusija je to dovela do krajnosti. Ali mehanizam nije ruski: gdje god država ima monopol nad kurikulumom, kurikulum postaje plijen. Pluralizam u obrazovanju, pravo roditelja da biraju i škole koje ne ovise o ministarstvu nisu tehnička pitanja nego obrana od upravo ovakvih pojava.
Najjači protuargument: djeca nisu pristalaPrigovor treba ozbiljno shvatiti, i to ne zato što ga ponavlja Kremlj. Putinovo Vijeće za ljudska prava optužilo je autore da koriste snimke maloljetnika bez pristanka roditelja te se žalilo Akademiji i UNESCO-u.
To je, naravno, licemjerno od države koja istu djecu šalje na mimohode s puškama. Ali isti prigovor iznose i neki antiratni Rusi, a film je i među protivnicima Kremlja polarizirao publiku.
Argument u najjačoj verziji glasi: djeca nisu birala biti simbol ničije borbe. Ona i dalje žive u Karabašu, a njihova lica sada obilaze svijet kao lica indoktrinacije. Talankin je ugrozio ljude koji nisu imali mogućnost reći ne, a sam je otišao na sigurno.
Nakon premijere škola je održala zatvoreni sastanak, nastavnici se moraju ponašati kao da nikad nije postojao, a učenici film gledaju na piratskim kopijama, na mobitelima.
Talankin odgovara da je snimao za ministarstvo, da su se snimke ionako objavljivale na društvenim mrežama i da roditelji na početku godine potpisuju suglasnost za obradu podataka.
To nije potpun odgovor: pristanak na snimku za školski profil nije pristanak na
Oscarom nagrađeni film. Pošten zaključak je da je cijena stvarna i da su je platili drugi.
Postoje i filmske zamjerke. Dio kritičara smatra da je film tanak i da praznine popunjava Talankinovim ispovijestima pred kamerom. Neki sumnjaju u autentičnost pojedinih prizora, poput njegovog ometanja ceremonije podizanja zastave. A ukrajinski komentatori podsjećaju da su djeca u Karabašu, u usporedbi s ukrajinskom djecom na okupiranim područjima, zapravo imala sreće.
Tko je stvarno iskoristio djecu?Etički prigovor je legitiman, ali ne mijenja temeljnu računicu. Djecu iz Karabaša nije iskoristio Talankin. Iskoristila ih je država koja ih je obložila uniformama, dala im drvene puške i sve to snimala za vlastitu promociju. Talankin je samo uzeo materijal koji je već postojao i promijenio mu publiku.
Isti kadrovi koji su u ministarstvu bili dokaz uspjeha, pred svjetskom publikom postali su dokaz zločina nad djetinjstvom.
Zato je film važan i izvan Rusije. Autoritarizam se ne gradi samo odozgo; glavni posao radi se na nižim razinama, od ljudi koji izvršavaju naloge jer je tako lakše. Liberalna obrana nisu samo izbori i ustavi, nego institucije koje smanjuju moć jednog centra nad tisućama učionica te građani spremni platiti cijenu za to da ne izlože parolu.
Talankin je u Rusiji bio nitko: sitni službenik u zagađenom gradiću, bez stranke, mreže i zaštite. Upravo zato je njegov film najbolji argument da režimi nisu tako čvrsti kako se predstavljaju. Dovoljan je jedan čovjek koji odbije biti statist u vlastitoj zemlji.
O filmuNaslov (original): Mr. Nobody Against Putin
Redatelji: David Borenstein, Pavel Talankin
Država: Danska/Rusija
Trajanje: 90 min.
Nagrade: Posebna nagrada žirija na Sundanceu 2025., Veliki pečat ZagrebDoxa 2025., BAFTA, Oscar za najbolji dokumentarac 2026.
Gdje ga gledati u HrvatskojKineDok. Film je u
katalogu KineDok Hrvatska za 2026., mreže besplatnih projekcija s hrvatskim titlovima u knjižnicama, kulturnim centrima i društvenim domovima. Aktualni termini su na stranicama KineDoka.
Festivali i nezavisna kina. Hrvatsku premijeru imao je na ZagrebDoxu, gdje je osvojio Veliki pečat. Zatim je igrao u zagrebačkom Dokukinu KIC, na Ljetnoj pozornici Tuškanac i u splitskoj kinoteci Zlatna vrata.
Stream. Može se iznajmiti ili kupiti na Apple TV-u, Amazon Prime Videu i Google Playu, uglavnom s engleskim titlovima.