Kad argentinskog predsjednika kritiziraju peronisti, kirčneristi i ljevičarski portali, to nikoga ne iznenađuje. Zanimljivije je kad ga kritizira Reason, najutjecajniji libertarijanski časopis u SAD-u, i to perom jednog od najpoznatijih svjetskih branitelja slobode govora. Tada više nije riječ o političkom obračunu, nego o pitanju dosljednosti: može li čovjek koji državu naziva neprijateljem slobode koristiti njezin represivni aparat protiv vlastitih kritičara?

Odgovor nije jednostavno "ne". Neke su Mileijeve prijave opravdane. Ali one su iznimka, a ne pravilo.

Kritika iz vlastitog tabora

U Reasonu je 12. studenoga objavljen tekst Jacoba Mchangame, danskog pravnika, osnivača organizacije The Future of Free Speech i autora povijesti slobode govora od Sokrata do društvenih mreža. Mchangama nije Mileijev ideološki protivnik. Upravo zato njegova kritika ima težinu.

Njegova je teza da su Mileijeve tužbe protiv novinara SLAPP tužbe - strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja. Kazna je sam postupak: troškovi odvjetnika, mjeseci neizvjesnosti i poruka svima ostalima da kritika ima cijenu. Zato tužbe djeluju zastrašujuće čak i kad ih sudovi redovito odbacuju.

Mchangama navodi i ostatak slike. Mileijev hitni dekret od 29. srpnja, donesen mimo parlamenta, dopušta vladi da protjera strance ili im zabrani ulazak ako Argentincima upućuju "poruke mržnje" ili skrnave nacionalne simbole - bez ikakvog kriterija što je poruka mržnje, a što kritika.

U travnju 2026. vojna sigurnosna služba prijavila je dvojicu novinara zbog odavanja državne tajne jer su pametnim naočalama snimali javne prostore predsjedničke palače, a vlada je potom dotad akreditiranim novinarima zabranila ulaz. Tužitelj je slučaj odbacio u svibnju.

Pošteno je dodati ono što Mchangama i sam priznaje: Mileijeva deregulacija na nekim je područjima proširila slobodu izražavanja, primjerice otvaranjem tržišta satelitskog interneta. A zlouporaba zakona o kleveti u Argentini nije počela s njim.

Koga je Milei prijavio i zašto

Kritičari Mileija često sve njegove prijave trpaju u isti koš. To nije pošteno. Kad se pogleda što je točno svakom novinaru stavljeno na teret, slika se jasno dijeli na dvije skupine: prijave zbog mišljenja i kritike te prijave zbog zadiranja u privatni život.

Sve su podnesene kao kaznene prijave za klevetu i uvredu prema člancima 109. i 110. argentinskog Kaznenog zakona.

Tu je popis novinara (i medija za koji rade) protiv kojih je Milei dosad pokrenu kaznenu prijavu zbog klevete ili uvrede:

Carlos Pagni (La Nación, LN+)
- zbog povijesnog pregled nacističkog režima u emisiji Odisea Argentina, za koji Milei tvrdi da ga podmuklo uspoređuje s Hitlerom
Odbačeno; žalbeni sud potvrdio u srpnju 2025.

Ari Lijalad (El Destape)
- članak "Milei, entre el odio a la información y el discurso nazi"
Odbačeno; kasacijski sud konačno zatvorio slučaj

Viviana Canosa (Canal 13)
- nazvala ga je autoritarnim i despotom te ga usporedila s diktatorima
U tijeku

Julia Mengolini, radio i streaming
- insinuacija o incestuoznom odnosu sa sestrom Karinom
U tijeku

Jorge Rial, Fabián Doman, Mauro Federico (Carnaval)
- komentari o njegovu seksualnom životu i mentalnom zdravlju
U tijeku

Nicolás Lantos (El Destape)
- kleveta, uvreda i lažno optuživanje; konkretne izjave nisu objavljene
U tijeku

Prva tri slučaja iz svibnja 2025. odnose se na ocjene i povijesne usporedbe. Drugi val iz srpnja 2025. zadire u njegov privatni život. Prema Reasonu, od pet prijava iz drugog vala dvije su već odbačene.

Gdje je Milei u pravu

Pravo na čast nije povlastica moćnih nego pravo svakog čovjeka - pa i predsjednika. Klasični liberalizam nikad nije tvrdio da se o drugima smije govoriti bilo što. Tvrdio je da je lažna tvrdnja o činjenici koja nekome nanosi štetu povreda njegovih prava, isto kao i šteta nanesena njegovoj imovini.

Insinuacija da predsjednik živi u incestuoznom odnosu sa sestrom upravo je takva tvrdnja. To nije kritika politike, nije ocjena rada, nije čak ni pretjerana metafora. To je napad na privatni život dvoje ljudi, od kojih jedna nije izabrana ni na kakvu dužnost.

Tu Milei postupa legitimno kad traži sudsku zaštitu.

Slično vrijedi za komentare o njegovu seksualnom životu. Političar na najvišoj funkciji mora trpjeti štošta: ismijavanje, karikature, teške riječi o svojim odlukama. Ali tko s kim spava nije pitanje od javnog interesa, nego prostačko kopanje po privatnosti. Kad to novinar prodaje kao "analizu predsjednikova mentalnog zdravlja", nije riječ o novinarstvu.

Milei je svoje prijave branio rečenicom da novinari nisu posebni i da za njih vrijede opća pravila zakona. U načelu je u pravu. Novinarska iskaznica nije dozvola za laž.

Gdje prelazi granicu

Prvi val prijava je nešto sasvim drugo. "Despot" i "autoritaran" su vrijednosni sudovi. Povijesna paralela s nacizmom može biti neukusna, nepoštena i intelektualno lijena, ali ne može biti lažna na način na koji je lažna izmišljena činjenica.

Mišljenje se ne dokazuje i ne opovrgava na sudu, nego u javnoj raspravi. A Milei, s milijunima pratitelja i predsjedničkom govornicom, ima neusporedivo veći megafon od bilo kojeg novinara.

Argentinski sudovi to su jasno rekli. Sudac Daniel Rafecas zaključio je da usporedbe s Hitlerom kakvu Milei opisuje u Pagnijevoj emisiji uopće nema, a Lijaladov tekst ocijenio je kao kritičko mišljenje o predsjednikovim odlukama na javnoj funkciji. Pozvao se na presudu Međuameričkog suda za ljudska prava Kimel protiv Argentine: kad je riječ o najvišem dužnosniku, kazneno pravo smije se primijeniti samo iznimno.

Nakon te presude Argentina je 2009. izmijenila zakon tako da izjave o pitanjima od javnog interesa ne mogu biti kleveta ni uvreda. Mileijevi odvjetnici to su znali.

Drugi je problem izbor oružja. Milei nije podnio građansku tužbu za naknadu štete nego kaznene prijave. Razlika nije tehnička. U građanskom sporu dvije su strane jednake pred sucem. U kaznenom postupku protiv novinara kreće država - tužiteljstvo, policija, sudovi - i to na prijavu čovjeka koji je na čelu te iste države.

Takav postupak ne treba završiti osudom da bi djelovao. Dovoljno je da traje.

Treće, prijave ne stoje same. Uz njih dolaze dekret o "porukama mržnje" bez definicije, izbacivanje akreditiranih novinara iz palače i prijave za odavanje državne tajne zbog snimanja javnih hodnika. Svaki potez zasebno može se objasniti. Zajedno tvore obrazac.

Zašto je dosljednost važna?

Mchangama Mileija uspoređuje s Johnom Adamsom, drugim američkim predsjednikom, koji je 1798. potpisao Zakon o pobuni (Sedition Act) protiv kritičara vlasti. James Madison osudio ga je u Virginijskim rezolucijama kao protuustavan.

Adams je bio jedan od očeva američke slobode, ali njegov je zakon ostao primjer na koji se pozivaju svi koji su kasnije htjeli ušutkati kritiku.

To je lekcija i za Mileija. Ovlasti koje država koristi danas, koristit će i sutra - a sutra ih možda koristi netko drugi. Dekret o "porukama mržnje" bez definicije savršen je alat za neku buduću peronističku vladu koja će mržnjom proglasiti kritiku vlastitih intervencija u gospodarstvo.

Presedan koji je postavio libertarijanac jednako će lako upotrijebiti etatist.

Zato kritika iz liberalnih i libertarijanskih krugova nije izdaja nego najbolja usluga koju mu mogu učiniti. Mileijeva ekonomska reforma - smanjenje inflacije, rezanje javne potrošnje, ukidanje regulacija - zaslužuje obranu. Ali obrana slobode ne smije biti selektivna. Tko traži slobodu tržišta, a ne podnosi slobodno tržište ideja, ne brani slobodu nego vlastitu poziciju.

Ima pravo na obranu časti, ne i na progon neistomišljenika

Milei je u pravu kad brani čast od izmišljotina o incestu i kopanja po svom seksualnom životu. To nije napad na slobodu govora nego obrana od njezine zlouporabe. Ali kad kaznenim prijavama progoni novinare zato što su ga nazvali despotom ili mu povijesnim paralelama predbacivali autoritarnost, ne brani čast. Koristi moć države da bi kaznio mišljenje.

Rješenje je jednostavno i potpuno u skladu s liberalnim načelima: građanska tužba za dokazanu laž o činjenicama, a za uvrede i ocjene - odgovor na istom javnom tržištu ideja, gdje Milei ionako ima najglasniji mikrofon u zemlji.

Argentinski sudovi zasad su bili brana. To je dobra vijest za Argentinu. Za Mileija je manje dobra: liberala na vlasti ne bi trebali zaustavljati suci nego vlastita načela.