Europska unija danas stoji na raskrižju, između dvije krajnosti koje prijete njezinoj budućnosti. S jedne strane imamo nacionaliste poput Donalda Trumpa i njihovih europskih pandana – od Marine Le Pen u Francuskoj do Viktora Orbana u Mađarskoj – koji sanjaju o povratku u doba zatvorenih granica i razbijanju europskog projekta. Za njih je EU neprijatelj suvereniteta, birokratski monstrum koji guši nacionalni identitet. S druge strane, tu je europska aristokracija – političari na vlasti i neizabrani birokrati u Bruxellesu – koji žele pretvoriti Uniju u centraliziranu superdržavu, neku vrstu europskog carstva pod njihovom kontrolom.

Oba pristupa vode u propast. Umjesto rušenja ili pretjerane centralizacije, EU treba reformu koja će je vratiti njezinim temeljnim vrijednostima: slobodi, tržištu i gospodarskom napretku.

Pogledajmo prvo ovu "aristokraciju". Desetljećima su europski čelnici i birokrati gradili sustav koji sve više sliči na samoposlužnu trgovinu za njihove interese. Pandemija novinarske gripe bila je jasan primjer: stotine milijardi eura potrošene su na programe oporavka, nabavu cjepiva i druge mjere, ali gdje je transparentnost? Koliko je tog novca završilo u džepovima podobnih poduzetnika i lobista, a koliko je stvarno pomoglo građanima? Sada, pod izgovorom "obrane" i geopolitičkih napetosti, pokušavaju ponoviti isti trik – "ulaganja" koja zvuče plemenito, ali često služe za financiranje njihovih političkih saveznika i povećanje vlastite moći.

Rezultat? Europljani postaju siromašniji dok se elita i njihovi ortaci bogate na račun poreznih obveznika.

S druge strane, nacionalisti nude lažno rješenje. Njihov recept za Europu – povratak u 19. stoljeće s tvrdim granicama i protekcionizmom – zaboravlja da je upravo suradnja unutar EU omogućila desetljeća mira i gospodarskog rasta. Trumpov pristup "America First" možda zvuči privlačno u Americi, ali primijenjen na Europu doveo bi do fragmentacije, trgovinskih ratova i slabosti pred globalnim izazovima poput Kine, ruskog imperijalizma ili klimatskih promjena. Nacionalizam nije odgovor; on je iluzija koja prodaje nostalgičnu prošlost umjesto realne budućnosti.

Što bi onda bilo rješenje? EU ne treba ni rušiti ni pretvarati u jedinstvenu državu. Potrebna joj je reforma koja će je učiniti vitkijom, učinkovitijom i usmjerenom na građane, a ne na elite. To znači manje birokracije, a više slobode za poduzetnike i inovatore. Umjesto da Bruxelles javnim novcem određuje pobjednike na tržištu – bilo kroz subvencije ili sumnjive "investicije" – fokus mora biti na stvaranju uvjeta za slobodan gospodarski rast. Smanjenje regulacija, porezno rasterećenje i decentralizacija donošenja odluka vratili bi moć tamo gdje joj je mjesto: u ruke ljudi, a ne aristokracije.

Ovo je šest točaka koje bi trebalo provesti ako želimo spasiti Europsku uniju:

1. Smanjenje birokracije i regulatornog tereta

EU je postala sinonim za beskrajne regulacije koje guše poduzetništvo i inovacije. Prema podacima Europske komisije, mala i srednja poduzeća – koja čine 99% svih tvrtki u EU i zapošljavaju dvije trećine radne snage – često troše do 30% svog vremena i resursa na usklađivanje s birokratskim pravilima. Reforma znači reviziju i ukidanje nepotrebnih propisa, posebno onih koji se preklapaju s nacionalnim zakonodavstvima. Na primjer, zašto bi poljoprivrednici ili tehnološke tvrtke morali ispunjavati desetke različitih EU direktiva kad bi jednostavan, jedinstven okvir bio dovoljan? Cilj je stvoriti "regulatorni minimum" – samo ono što je nužno za funkcioniranje jedinstvenog tržišta, bez pretjeranih intervencija.

2. Decentralizacija i vraćanje moći članicama

Europska aristokracija u Bruxellesu često donosi odluke bez razumijevanja lokalnih potreba. Princip supsidijarnosti – da se odluke donose na najnižoj mogućoj razini – postoji na papiru, ali se rijetko primjenjuje. Reforma bi značila jačanje uloge nacionalnih vlada i parlamenta u ključnim područjima poput socijalne politike, zdravstva ili obrazovanja, dok bi EU zadržala nadležnost samo u onim sferama gdje zajednički pristup ima smisla: trgovina, sigurnost granica i zajednička monetarna politika za eurozonu. Ovo bi smanjilo moć neizabranih birokrata i vratilo demokratsku odgovornost tamo gdje pripada – bliže građanima.

3. Prekid s politikom "odabira pobjednika"

EU ima lošu naviku trošenja javnog novca na projekte koji pogoduju politički povezanim igračima. Uzmimo za primjer fondove za oporavak od novinarske gripe: 750 milijardi eura iz plana NextGenerationEU često je završilo u rukama velikih korporacija ili politički podobnih sektora, umjesto da se ravnomjerno rasporedi za stvarni gospodarski poticaj. Sličan obrazac vidimo s novim "ulaganjima" u obranu – pod izgovorom prijetnje Rusije, novac teče prema vojno-industrijskom kompleksu, često bez jasne strategije ili nadzora. Reforma bi ukinula ovakve programe i zamijenila ih poreznim olakšicama i deregulacijom, dopuštajući tržištu – a ne birokratima – da odluči tko uspijeva, a tko ne.

4. Transparentnost i odgovornost elita

Europska aristokracija – od članova Komisije do lobista koji vrve hodnicima Bruxellesa – često djeluje iza zatvorenih vrata. Nabava cjepiva tijekom pandemije bila je obavijena velom tajne, s ugovorima punim izbrisanih stranica, dok su milijarde eura potrošene bez javnog uvida. Reforma zahtijeva potpunu transparentnost: svi ugovori, potrošnja i odluke moraju biti javno dostupni, uz stroge revizije neovisnih tijela. Također, mandate dužnosnika poput predsjednika Komisije ili Europske središnje banke treba ograničiti kako bi se spriječila koncentracija moći i stvaranje doživotnih "aristokrata".

5. Fokus na gospodarski rast i slobodu

EU je nastala kao zajednica za ekonomsku suradnju, a ne kao politički eksperiment. Danas, međutim, gospodarski ciljevi često ustupaju mjesto ideološkim projektima poput Green Deala, koji nameće skupe obveze bez jasne koristi za konkurentnost. Reforma bi vratila fokus na jedinstveno tržište: uklanjanje preostalih trgovinskih barijera unutar EU-a, poticanje inovacija kroz porezne poticaje umjesto subvencija te sklapanje slobodnih trgovinskih sporazuma s globalnim partnerima. Primjerice, zašto EU ne bi ubrzala pregovore s Južnom Amerikom ili Azijom umjesto da podiže carine i štiti neučinkovite domaće industrije?

6. Reforma financiranja EU-a

Sadašnji proračun EU-a, koji iznosi oko 1% BDP-a članica, često se troši na poljoprivredne subvencije (koje favoriziraju velike zemljoposjednike) ili regionalne fondove koji završavaju u korupcijskim shemama. Reforma bi smanjila proračun i preusmjerila ga na zajedničke prioritete poput istraživanja i razvoja ili infrastrukture, uz strogu kontrolu. Doprinosi članica mogli bi se smanjiti ako EU prestane financirati birokratske fantazije poput "strateške autonomije" koja samo povećava troškove.

Zašto bi to funkcioniralo?

Ovaj pristup izbjegava zamke nacionalizma – jer zadržava prednosti jedinstvenog tržišta i suradnje – dok istovremeno razbija moć aristokracije koja siromaši Europljane. Umjesto da Bruxelles odlučuje kako će se trošiti vaš novac, vi – građani, poduzetnici, inovatori – dobivate prostor za stvaranje bogatstva. To je EU kakva je trebala biti: saveznik slobode, a ne teret na leđima.

Europa ne smije biti ni bojno polje nacionalističkih egoizama ni igraonica za birokratske eksperimente. Reformirana EU može biti prostor slobode, prosperiteta i suradnje – ali samo ako promijenimo način razmišljanja i maknemo one koji javni novac vide kao svoj privatni bankomat. Vrijeme je za resetiranje prioriteta: manje aristokracije, više tržišta.