Britanski list The Economist, jedna od rijetkih mainstream publikacija koje još uvijek njeguju principe klasičnog liberalizma, objavio je sredinom svibnja članak kakav ćete teško danas vidjeti u mainstream publikacijama diljem Europe - članak u kojem kritiziraju sve goru europsku praksu ograničavanja slobode govora.

Znam, netko će reći kako sam se sad toga sjetio, prošlo je mjesec i pol dana, ali tek sada sam naišao na taj članak i vrlo je zanimljiv - vrlo aktualan i danas (nitko nije potpisan kao autor pa vjerujem da je to urednički osvrt).

Dakle, the Economist započinje priču osvrtom na nedavno gostovanje američkog potpredsjednika J.D. Vancea u Parizu i Muenchenu, gdje je snažno kritizirao Europsku uniju i njene članice zbog kažnjavanja govora. The Economist primjećuje da je upravo Trump/Vance administracija ta koja ograničava slobodu govora na američkim sveučilištima i kampusima pa je iz te perspektive Vance ispao licemjeran. Međutim, to što je on licemjer ne znači da nije u pravu. Europa zaista ima problem sa slobodom govora i on postaje sve gori, priznaje The Economist.

"Taj problem nije pravedno distribuiran. Zasad je najgori kršitelj slobode govora Mađarska kojom upravlja pro-trumpovska vlast. Ostali značajni kršitelji uključuju Njemačku i Veliku Britaniju. Njemačka zabrana negiranja holokausta je razumljiva, s obzirom na njenu povijest, ali zakon koji kažnjava vrijeđanje političara je lakrdija. Moćnici ga besramno koriste. Bivši zamjenik kancelara podnio je stotine kaznenih prijava protiv građana, uključujući i onoga koji ga je nazvao "idiotom".

Prošli mjesec, urednik desničarskih novina dobio je visoku novčanu kaznu, plus sedmomjesečnu uvjetnu zatvorsku kaznu, zbog dijeljenja mema s lažnom fotografijom na kojoj ministrica unutarnjih poslova drži znak s natpisom "Mrzim slobodu mišljenja".

Sve europske države jamče pravo na slobodu izražavanja. Međutim, većina također pokušava ograničiti štetu koju se boje da bi to moglo uzrokovati. To ide daleko izvan okvira govora za koji se čak i klasični liberali slažu da bi trebalo zabraniti, poput dječje pornografije, curenja nacionalnih tajni ili namjernog poticanja na fizičko nasilje. Često se proteže na govor koji vrijeđa osjećaje ljudi ili je, po mišljenju nekih dužnosnika, neistinit.

U nekim europskim zemljama je zločin vrijeđati određenu skupinu (kralja u Španjolskoj; svakakvih ljudi u Njemačkoj). U Britaniji je zločin biti "previše uvredljiv" na internetu. Zakoni o bogohuljenju još uvijek postoje u više od desetak europskih zemalja. Cijeli kontinent kriminalizira "govor mržnje", koji je teško definirati, ali se stalno proširuje kako bi obuhvatio nove skupine. U Finskoj je ilegalno vrijeđati religiju, no citiranje svetih spisa također može biti rizično: zastupnica je procesuirana zbog objavljivanja biblijskog citata o homoseksualnosti na društvenoj mreži.

Britanska policija je posebno revna. Policajci provode tisuće sati pretražujući potencijalno uvredljive objave i uhićuju 30 ljudi dnevno. Među uhićenima bio je muškarac koji je na Facebooku govorio o imigraciji i par koji je kritizirao osnovnu školu svoje kćeri.

Cilj zakona o govoru mržnje je promicanje društvenog sklada. Ipak, nema mnogo dokaza da djeluju. Čini se da suzbijanje govora prijetnjom kaznenog progona potiče podjele. Populisti napreduju na ideji da ljudi ne mogu reći što stvarno misle, stav koji sada dijeli više od 40% Britanaca i Nijemaca. Sumnja da establišment guši određene perspektive pojačava se kada regulatori medija pokažu političku pristranost. Francuska je kaznila konzervativni TV kanal sa 100.000 eura jer je pobačaj nazvao vodećim uzrokom smrti u svijetu - uobičajeno mišljenje među pro-liferima, od kojeg javnost očito mora biti zaštićena. Zakoni o online sigurnosti koji nameću velike kazne tvrtkama društvenih medija zbog toleriranja ilegalnog sadržaja potaknuli su ih da uklone mnogo toga što je samo upitno, razbjesnivši one čije se objave potiskuju.

Stvari bi se mogle pogoršati. Nejasno izrađeni zakoni koji daju veliku diskreciju dužnosnicima i sucima poziv su na zlostavljanje i zlouporabu. Zemlje u kojima takvo zlostavljanje još nije uobičajeno trebale bi učiti iz britanskog primjera. Suzbijanje slobode govora u Britaniji nije planirano odozgo, već je raslo kada je policija otkrivala da im se prilično sviđaju ovlasti koje su im dali zakoni o suzbijanju govora. Mnogo je lakše uhvatiti one koji objavljuju na Instagramu nego prave lopove; dokazi su udaljeni samo jedan klik mišem.

Kada zakon zabranjuje vrijeđanje, on također stvara poticaj ljudima da tvrde da su uvrijeđeni, i onda koriste policiju za ušutkavanje kritičara ili obračun sa susjedom. Kada su neke skupine zaštićene zakonima o govoru mržnje, a druge ne, i druge imaju poticaj zahtijevati zaštitu. Stoga, napori da se iskorijene uvredljive riječi mogu stvoriti 'zabranu zbog zabrane', sa sve više područja koja se smatraju zabranjenima. Ubrzo dolazimo do točke kada to ometa javnu raspravu. Teško je imati otvorenu, iskrenu razmjenu o imigraciji, recimo, ako se jedna strana boji da će izražavanje njezinih stavova izazvati posjet policije", piše The Economist.

Cijeli članak pročitajte ovdje. Znam, ima paywall, ali The Economist je jedan od rijetkih mainstream glasila na koja vrijedi biti pretplaćen. Znaju i oni zabrazditi u woke gluposti ponekad, ali imaju i novinare koji će ih ubrzo moći vratiti na pravi put. Sloboda govora je temeljno ljudsko pravo bez kojega ni sva ostala građanska prava i slobode nisu praktično moguće, stoga je ovo pitanje jedno od onih za koje se moramo snažno boriti. Birokracija i politički establišment su protiv nas, znači da su protiv svojih građana i građani im neće dozvoliti da takve politike provode ako toga budu svjesni.

Budite pametni, mudri i širite svijest.