Kalifornija je među najizrazitije lijevo orijentiranim američkim državama. Demokrati ondje drže sve poluge vlasti, a zakonodavno tijelo godinama povećava poreze i propise.

Upravo je zato važan rezultat referenduma od 3. studenoga: birači su odbili Prijedlog 40, jednokratni porez od 5 % na imovinu kalifornijskih milijardera.

Nije riječ o konzervativnoj pobuni. Protiv poreza bio je i demokratski guverner Gavin Newsom, i jedan od najutjecajnijih sindikata u državi, sindikat učitelja. Kalifornijci su prihvatili argument da porez ne bi donio obećani novac, ali bi otjerao ljude koji ga plaćaju.

Priča ipak ima i drugu stranu. Na istom listiću isti su birači sigurnom većinom trajno zadržali jednu od najviših stopa poreza na dohodak u Americi. Taj je prijedlog podnio upravo sindikat učitelja, koji se protivio porezu na milijardere. Iza dvaju poreznih referenduma zapravo je stajao sukob dvaju moćnih sindikata oko istog novca.

Što je prijedlog predviđao

Prijedlog 40 nametnuo bi jednokratni porez od 5 % na neto imovinu svima čija imovina prelazi milijardu dolara: dionice, obveznice, udjele u tvrtkama i drugu vrijednu imovinu. Obuhvaćao bi oko 200 kalifornijskih milijardera. Ključna je bila odredba o rezidentnosti: porez bi platili svi koji su u Kaliforniji živjeli 1. siječnja 2026., na vrijednost imovine krajem godine.

Plaćanje je moglo biti odjednom ili u pet godišnjih rata. Oko 90 % prihoda išlo bi u državne zdravstvene programe, a ostatak u prehrambenu pomoć i obrazovanje.

Rezultat. Prijedlog 40 je odbijen. Prema podacima agencije AP od 13. studenoga, uz oko 94 % procijenjeno prebrojenih glasova, protiv je glasalo 52,4 %, a za 47,6 % birača. AP je utrku proglasila, a službena potvrda rezultata slijedi nakon završetka brojenja.

Sindikat koji ga je predložio najavio je novi pokušaj 2028.

Na istom listiću bila su i dva protuprijedloga koje su financirali protivnici poreza. Prijedlog 41, koji bi ograničio poreze kojima se zaobilazi ograničenje proračunske potrošnje, odbijen je (prema AP-u 55,1 % protiv). Prijedlog 42, koji ustavom zabranjuje poreze na financijsku imovinu, privatna poduzeća i mirovine te retroaktivne poreze, 13. studenoga još nije bio proglašen: prema AP-u za njega je bilo 51,3 %, a protiv 48,7 % birača.

Budući da je Prijedlog 40 ionako pao, protuprijedlozi ga više ne moraju poništavati. Ako Prijedlog 42 ipak prođe, porez na bogatstvo u Kaliforniji postat će ustavom zabranjen.

Kampanja

Prijedlog je pokrenuo sindikat zdravstvenih radnika SEIU-UHW, uz potporu Demokratske stranke Kalifornije i saveza sindikata. Tekst su pomogli sastaviti ekonomisti Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, najpoznatiji zagovornici poreza na bogatstvo.

Koalicija protiv bila je neobično široka: osim milijardera i poslovnih udruga, uključivala je guvernera Newsoma, Planned Parenthood i Kalifornijsku udrugu učitelja.

Newsom je bio među prvim protivnicima i pokušavao je pregovorima spriječiti da prijedlog uopće dođe na listić, a zatim je podržao Prijedlog 42.

Novca nije nedostajalo. Protivnici su, računajući i kampanje za protuprijedloge, potrošili 316,7 milijuna dolara, a sam suosnivač Googlea Sergey Brin dao je 102 milijuna. Ta brojka zaslužuje oprez: kampanja u kojoj jedna strana troši stotine milijuna nije ravnopravna i zagovornici poreza s pravom će reći da je dio rezultata kupljen.

Ankete pokazuju da novac nije sve objasnio. U siječnju je porez podržavalo 60 % birača. Do rujna je potpora pala, a ankete su se kretale od 52 % za do 35 % za, ovisno o naručitelju.

Birači su se tijekom godine predomišljali. Koliko je tome pridonijela kampanja, a koliko ono što su gledali, ne može se točno reći, ali ono što su gledali bilo je teško previdjeti: milijardere koji odlaze.

Zašto su birači rekli ne

Porez još nije bio izglasan, a već je djelovao. Kalifornija ima procijenjenih 214 milijardera, od kojih je sedam navodno otišlo prije ili oko roka. Među njima su Peter Thiel, Travis Kalanick, Larry Page i Sergey Brin.

Larry Ellison prodao je vilu u San Franciscu i preselio se u Nevadu. Forbes je izvijestio o skoku cijena nekretnina na nevadskoj strani jezera Tahoe, gdje kupuju i kalifornijski milijarderi.

Sindikat je i sam priznao koliko to stoji: od obećanih 100 milijardi dolara, oko 29 milijardi odnosilo se na milijardere koji su u međuvremenu otišli.

Procjene prihoda bile su upitne od početka. Nestranački Ured zakonodavnog analitičara procijenio je privremeni prihod od najviše nekoliko desetaka milijardi, uz moguć gubitak poreza na dohodak do milijardu godišnje zbog odlazaka. Institut Hoover izračunao je da bi neto učinak bio negativan za gotovo 25 milijardi, a ekonomist Enrico Moretti sindikalnu procjenu nazvao je pretjerano optimističnom.

Postojao je i pravni problem. Porez izglasan u studenom primijenio bi se na one koji su u državi živjeli u siječnju, što je de facto retroaktivni porez i porez na izlaz u isto vrijeme: tko je otišao nakon 1. siječnja, i dalje bi platio. Kritičari su upozoravali da je to neustavno, a da tekst omogućuje zakonodavcu da kasnije proširi obuhvat.

To je ista logika kao kod talijanskog izlaznog poreza: država ne oporezuje dohodak koji netko ostvaruje, nego činjenicu da je odlučio otići.

Kalifornija pritom nije bila na početku, nego na kraju niza. Država već ima najvišu graničnu stopu poreza na dohodak u SAD-u, a samo 2,4 % državnog poreza na dohodak dolazi od milijardera. Kad je toliko velik dio proračuna vezan uz malen broj ljudi, svaki njihov odlazak bolno se osjeti i birači su, čini se, to razumjeli.

Drugi porez, drugi sindikat

Na istom listiću bio je i Prijedlog 3, i prošao je uvjerljivo, s 59 prema 41 %. On trajno zadržava više stope poreza na dohodak koje su 2012. uvedene Prijedlogom 30 kao privremene, a 2016. Prijedlogom 55 produljene do 2030. Bez novog glasanja istekle bi 2031.

Riječ je o tri razreda iznad redovne stope od 9,3 %: 10,3, 11,3 i 12,3 %. Plaćaju ih dohoci iznad otprilike 371.000 dolara za pojedince i 742.000 dolara za bračne parove, odnosno gornjih 2 % poreznih obveznika. Državi donose između 5 i 15 milijardi dolara godišnje, ovisno o godini, a najveći dio ide školama.

Predložio ga je Kalifornijski savez učitelja (CTA), isti sindikat koji je bio protiv Prijedloga 40. Za Prijedlog 3 potrošio je 58,3 milijuna dolara članarina. U tome je najzanimljiviji dio ovih izbora: protiv poreza na milijardere nisu bili samo milijarderi, nego i najmoćniji sindikat javnog sektora u državi, koji se istodobno borio za porez na bogate.

Razlog nije bio načelni. Porez na milijardere smislio je sindikat zdravstvenih radnika SEIU-UHW i njegov čelnik Dave Regan, poznat po tome da skupim referendumima ili prijetnjom njima tjera zakonodavce i industriju za pregovarački stol.

Prema tekstu prijedloga, 90 % prihoda išlo bi u zdravstvo, a samo 10 % u obrazovanje i prehrambenu pomoć. Predsjednik CTA-a David Goldberg prigovorio je da prijedlog namjerno zaobilazi financiranje obrazovanja.

Drugi je strah bio dugoročan: ako milijarderi odu, s njima odlazi i porez na dohodak koji financira škole, upravo onaj koji je CTA htio cementirati.

Kolumnist CalMattersa Dan Walters sažeo je to jednostavno: interesi učitelja i zdravstvenih radnika moraju se sudariti jer novca ima koliko ima, osim ako se ne uvede neki novi porez. Regan je k tome tekst sastavio bez dogovora s ostatkom sindikalnog pokreta, a tijekom kampanje unutarnje istrage SEIU-a optužile su ga da je prijetnjama pokušao iznuditi potporu drugih sindikalnih čelnika, što on odbacuje.

Ni učitelji nisu bili jedinstveni: sindikati u San Franciscu i Los Angelesu oglušili su se o vodstvo CTA-a i podržali porez na milijardere.

Za liberala je ta epizoda poučnija od samog rezultata. Rasprava je predstavljena kao pitanje pravednosti, ali iza nje su bila dva interesna bloka koja su se borila za isti proračunski kolač.

Nijedan nije pitao koliko država već uzima, samo kome će to ići. A birači koji su odbili novi i retroaktivni porez bez oklijevanja su trajno zadržali jednu od najviših stopa poreza na dohodak u Americi, kad im je ponuđena kao produljenje nečega što već plaćaju drugi.

Najjači argument za porez

Zagovornici imaju argument koji ne treba odbaciti. Najbogatiji ljudi plaćaju relativno malo poreza jer najveći dio njihova bogatstva čini nerealizirana dobit na dionicama, koja se ne oporezuje dok se ne proda. Osnivač čija tvrtka vrijedi stotine milijardi može godinama živjeti od kredita s jamstvom dionica, a da nikad ne plati porez na tu dobit.

Jednokratni porez, prema toj logici, nije kazna, nego naplata onoga što sustav propušta.

Saez i Zucman tvrdili su i da odlasci nisu toliko skupi kako kritičari govore: gubitak poreza na dohodak zbog odlazaka trebao bi oko 25 godina da nadmaši prihod od poreza. Niti su svi milijarderi bili protiv: dojučerašnji šef Nvidije Jensen Huang, koji bi platio oko 8 milijardi dolara, rekao je da mu to ne smeta.

Ali taj argument ima granicu. Ako je problem u tome što se nerealizirana dobit ne oporezuje, rješenje je promijeniti porez na kapitalnu dobit, na primjer ukinuti povlastice pri nasljeđivanju, a ne jednom uzeti dio imovine onima koji su slučajno u siječnju živjeli u pogrešnoj državi.

Porez na bogatstvo oporezuje procjenu, a ne prihod, i zato je teško naplativ, lako ga je izbjeći i, kao što je Kalifornija pokazala, pokreće odlazak i prije nego što je izglasan.

Zaključak

Kalifornijski birači nisu glasali za milijardere, a ni protiv poreza općenito: isti su dan trajno zadržali visoke stope poreza na dohodak. Glasali su protiv ideje da država može naknadno odrediti tko joj duguje dio imovine i protiv obećanja koje se raspadalo dok se o njemu raspravljalo.

Država koja već ima najviše porezne stope u Americi naučila je ono što je Norveška naučila prije nje: kapital ima noge, a ljudi koji ga stvaraju mogu otići u Nevadu brže nego što zakonodavac može napisati zakon.

Porazom nije kraj. Sindikat je najavio novi pokušaj 2028., a ideja poreza na bogatstvo i dalje živi od Kalifornije do Bruxellesa. No sada ima jedan neugodan podatak protiv sebe: u jednoj od najizrazitije lijevo orijentiranih država Amerike birači su je odbili.