Andora ima oko 88.000 stanovnika - malo manje od Osijeka, nema vojsku, nema vlastitu valutu, more ni zračnu luku. Na 468 četvornih kilometara (malo više od otoka Krka), smještena je u Pirinejima između Francuske i Španjolske, a šefovi države su joj dvojica stranaca: francuski predsjednik i biskup katalonskog grada Urgella. Na prvi pogled, recept za neuspjeh.

Ipak, Andorrino gospodarstvo raslo je prošle godine 3,9 posto, više od Španjolske (2,8), Francuske (0,8) i prosjeka EU-a (1,5). Država je umjesto planiranog deficita od 35 milijuna eura završila godinu s viškom od 88,3 milijuna. Javni dug pao je na 29,4 posto BDP-a, najnižu razinu od 2010. Za usporedbu, Španjolska ima dug od 100,8 posto BDP-a, a Francuska 115,6 posto.

Kako je to moguće? I zašto Andora, unatoč tome, ima neke od istih problema kao i ostatak Europe?

Država koja ne pokušava biti sve

Andora je stoljećima bila siromašna planinska zajednica pastira i krijumčara. Njezina posebna politička struktura potječe još iz srednjeg vijeka, kada su se grof od Foixa i biskup od Urgella dogovorili da će teritorijem vladati zajedno.

Grofovska prava s vremenom su prešla na francusku krunu, a zatim na francuskog predsjednika. Taj neobičan aranžman imao je jednu važnu posljedicu: nijedan od dvojice suvladara nije imao ni interes ni mogućnost da od Andore napravi centraliziranu državu.

Rezultat je zemlja koja do 2015. uopće nije imala porez na dohodak. I danas ima jedan od najnižih poreznih sustava u Europi: najviša stopa poreza na dohodak i porez na dobit iznose 10 posto, a opći porez na potrošnju, andorski ekvivalent PDV-a, iznosi 4,5 posto.

Zanimljivo je ono što se događa s prihodima. Andora prošle godine nije povećala nijednu poreznu stopu, a prihodi od poreza na dobit porasli su 56 posto, od poreza na dohodak 28 posto, a od neizravnih poreza 13 posto.

Niske stope privlače tvrtke i ljude, a oni plaćaju porez. To nije teorija nego aritmetika.

Andora nema ni vojsku. Njezinu obranu jamče Francuska i Španjolska. Kritičari će reći da je to švercanje, i djelomično su u pravu. Ali Andora također ne troši novac na stvari koje mala zemlja ionako ne bi mogla ostvariti, nego se usredotočuje na ono što može: na stabilne zakone, niske poreze i uravnotežen proračun.

Konkurencija među državama

Andora je živi primjer onoga što su klasični liberali od Montesquieuja do Hayeka nazivali korisnim nadmetanjem među jurisdikcijama. Kada ljudi i kapital mogu birati gdje će živjeti i poslovati, države moraju ponuditi nešto zauzvrat: niže poreze, bolje usluge, stabilnija pravila.

Mali susjedi poput Andore, Monaka, Lihtenštajna ili Luksemburga stalni su podsjetnik velikim državama da njihovi građani imaju alternativu.

Zato velike države male porezne jurisdikcije rado nazivaju "poreznim oazama" i traže načine kako to spriječiti. Taj izraz pretpostavlja da je visoki porez normalno stanje, a niski porez anomalija.

Klasični liberal postavlja pitanje obrnuto: zašto bi država koja troši manje i ne zadužuje se morala opravdavati, a ne ona koja troši više nego što ima?

Gdje Andora griješi

Bilo bi neiskreno tvrditi da je Andora liberalni raj. U nekim stvarima ponaša se protekcionistički i intervencionistički kao i bilo koja druga europska država, a posljedice su predvidljive.

Najveći problem je stanovanje. Kada niski porezi i kvaliteta života privuku nove stanovnike, potražnja za stanovima raste. Andora je na to odgovorila onako kako tržište nikada ne bi: ograničavanjem ponude i kontrolom cijena.

Najamnine su godinama zamrznute kroz višekratna produljenja. Vlada sada planira postupno odmrzavanje do 1. siječnja 2027., uz ograničenja povećanja. Sindikati upozoravaju da će ta povećanja nadmašiti rast plaća, a udruga stanodavaca da se problem ne može riješiti bez veće ponude.

Obje strane su u pravu, i to je upravo cijena godina kontrole cijena: kada zamrznete najamnine, prestaje se graditi i iznajmljivati, a kada ih konačno odmrznete, šok je utoliko veći.

Od ožujka 2025. Andora više ne izdaje dozvole za nove turističke apartmane. Strani kupci plaćaju porez od 6 posto na prvu nekretninu i 10 posto na svaku sljedeću. Pasivni boravak zahtijeva ulaganje od milijun eura ili 800.000 eura u nekretninu, uz nepovratnih 50.000 eura u socijalne i stambene fondove.

Strani samozaposleni plaćaju jednaku naknadu. Vlada je identificirala više od 800 praznih stanova i vlasnicima poručila da ih iznajme ili rizikuju da ih država preuzme.

Svaka od tih mjera ima razumljiv politički motiv. Ali nijedna ne gradi nove stanove. Ograničavanje stranaca, oporezivanje kupaca i prijetnje vlasnicima mijenjaju to tko će živjeti u postojećim stanovima, a ne koliko će ih biti.

Problem Andore nije previše ljudi nego premalo stanova, u zemlji u kojoj su zemljište i gradnja strogo ograničeni. Čak su i porezni savjetnici upozorili da su povećani pragovi za boravak populistički i da bi mogli otežati odnose s Europskom unijom.

Europska unija na vratima

Andora je 19. listopada u Bruxellesu potpisala sporazum o pridruživanju s Europskom unijom, zajedno sa San Marinom. Sporazum bi joj omogućio pristup jedinstvenom tržištu. Prije stupanja na snagu mora ga odobriti Europski parlament, zatim stanovnici Andore na savjetodavnom referendumu pa andorski parlament.

Vlada podupire sporazum. Oporba je organizirala prosvjed tražeći da se referendum održi prije potpisivanja, uz pitanja o tome kako će sporazum utjecati na stanovanje, javne usluge, gospodarstvo i suverenitet.

Desna stranka Andorra Endavant obećala je zaustaviti sporazum ako dođe na vlast, prvenstveno zbog imigracije.

Za klasičnog liberala ovo je složeno pitanje. S jedne strane, pristup jedinstvenom tržištu znači slobodniju trgovinu, slobodnije kretanje ljudi i kapitala, a to su liberalne vrijednosti. Sporazum bi Andoru vjerojatno prisilio i da odustane od dijela protekcionističkih ograničenja prema strancima, što je dobra vijest.

S druge strane, pristup tržištu dolazi uz preuzimanje velikog dijela europskih propisa, a regulatorni teret upravo je ono čega je Andora dosad bila pošteđena. Mala država koja preuzme europsku pravnu stečevinu riskira da izgubi upravo ono po čemu se razlikuje.

Na referendumu odlučuju Andorci. I to je jedini ispravan odgovor: o takvoj odluci trebaju odlučivati oni koji će živjeti s njezinim posljedicama.

Argumenti protiv Andore

Kritičari imaju ozbiljne argumente i treba ih saslušati.

Prvi: Andora je, kažu, parazit. Njezini građani koriste španjolske i francuske bolnice, ceste i sveučilišta, a njezinu obranu plaćaju francuski i španjolski porezni obveznici. Niski porezi mogući su samo zato što netko drugi snosi troškove javnih dobara.

Drugi: Andora je desetljećima bila utočište za skriveni novac. Bankovna tajna omogućavala je utaju poreza i pranje novca, a niski porezi privlače bogate, a ne poduzetne.

Treći: Andorin model nije prenosiv. Država od 88.000 ljudi može funkcionirati kao porezna oaza, ali država od 4 milijuna ili 60 milijuna ne može.

Djelomično točno. Andora je doista koristila svoj položaj, i bankovna tajna bila je mračna strana njezina modela. No Andora je pod međunarodnim pritiskom ukinula bankovnu tajnu i prihvatila automatsku razmjenu poreznih podataka, a gospodarstvo joj je nastavilo rasti.

To pokazuje da njezin uspjeh nije počivao samo na skrivanju tuđeg novca.

Argument o neprenosivosti vrijedi samo za stope, ne i za načela. Uravnotežen proračun, nizak dug, jednostavan porezni sustav i država koja ne pokušava raditi sve nisu luksuz malih zemalja. To su odluke.

Što Hrvatska može naučiti

Hrvatska nije Andora i ne može to postati. Ali može naučiti nekoliko stvari.

Prvo, niske porezne stope ne znače nužno niže porezne prihode. Andora je to pokazala prošle godine. Drugo, država koja ne troši više nego što ima nije prisiljena birati između rezova i zaduživanja. Treće, a to je lekcija i za samu Andoru: stambena kriza ne rješava se zamrzavanjem cijena i ograničavanjem kupaca nego gradnjom.

Andora je najbolja kad vjeruje sebi, svojim građanima i tržištu, a najslabija kad počne oponašati velike europske države koje kritizira. To je lekcija koja vrijedi i daleko od Pirineja.