Prosječna hrvatska obitelj (bračni par i dvoje djece) s dvije prosječne plaće živi bolje od otprilike 90 posto čovječanstva. Po imovini - prosječni Hrvat spada u 17 posto najbogatijih. Po kupovnoj moći - među 5 do 10 posto najbogatijih. Po sigurnosti i obrazovanju - u gornjih 5 posto. Po raspoloženju smo negdje na sredini tablice.

Kukanje je u Hrvatskoj nacionalni sport s dugom tradicijom i masovnom bazom. Plaće su male, cijene su visoke, zdravstvo ne funkcionira, mladi odlaze, sve je bilo bolje prije. Svaka od tih rečenica ima zrno istine. Problem je mjerilo: uspoređujemo se s Münchenom i Bečom, a ne sa svijetom u kojem živi osam milijardi ljudi.

Ovaj tekst radi ono što u javnoj raspravi gotovo nitko ne radi. Stavlja prosječnog Hrvata u globalnu razdiobu dohotka, imovine, sigurnosti, zdravlja i obrazovanja, i računa gdje zapravo stoji.

Kupovna moć: gornjih 5 do 15 posto

Prosječna neto plaća od 1.542 eura (prvo polugodište 2026.) stavlja Hrvata koji živi sam u najbogatijih 5 posto ljudi svijeta po dohotku prilagođenom cijenama.

Svjetska banka mjeri dohodak po članu kućanstva u međunarodnim dolarima, koji izjednačavaju razlike u cijenama. Polovina čovječanstva živi s manje od 290 takvih dolara mjesečno. Hrvatska prosječna plaća, očišćena od inflacije i preračunata po kupovnoj moći, vrijedi oko 2.400 - to je 8,3 puta više od globalnog medijana.

Četveročlana obitelj s dvije prosječne plaće spada u gornjih 15 posto kad se dohodak jednostavno podijeli na četiri člana. Uz OECD-ovu ljestvicu, koja uvažava da djeca troše manje i da se stan i režije dijele, ista je obitelj u gornjih 5 do 7 posto svjetskog stanovništva.

Ni u Europi nismo sirotinja. BDP po stanovniku prema kupovnoj moći iznosi 78 posto prosjeka EU-a, ispred Grčke i Bugarske (68 posto). A EU kao cjelina pripada najbogatijem dijelu planeta.

Imovina: gornjih 17 posto

Prosječno hrvatsko kućanstvo ima 183.300 eura neto imovine (HNB, 2023.). Podijeljeno na dvoje odraslih, to je oko 92.000 eura, odnosno 104.000 dolara po osobi.

Prema UBS-u, više od 100.000 dolara ima tek 16,8 posto odraslih na svijetu, a 41 posto ima manje od 10.000. Prosječni hrvatski građanin je, dakle, u gornjih 17 posto, s desetak puta više imovine od tipičnog stanovnika planeta.

Realna imovina po odrasloj osobi u Hrvatskoj porasla je 29 posto između 2020. i 2025. To je treći najbrži rast na svijetu, iza Južne Koreje i Rusije.

Sigurnost: sedam puta manje ubojstava od svjetskog prosjeka

U Hrvatskoj je 2023. zabilježeno 0,7 namjernih ubojstava na 100.000 stanovnika. Svjetski prosjek je 5,2, europski 1,6. Hrvat ima sedam puta manju vjerojatnost da bude ubijen od prosječnog stanovnika Zemlje.

Na Svjetskom indeksu mira 2026. Hrvatska je 23. od 163 zemlje, dakle u gornjih 15 posto. Sjedinjene Američke Države, zemlja u koju veći dio svijeta gleda kao u obećanu, na istoj su listi na 134. mjestu.

To je dobro koje se ne vidi jer ga ne primjećujemo. Djeca sama idu u školu, ljudi noću šeću gradom, a novine o ubojstvu pišu danima jer je rijetko. U većem dijelu svijeta to nije normalno.

Zdravlje: šest godina života više

Hrvat rođen 2026. može očekivati 79,1 godinu života, što je 51. mjesto od 197 zemalja. Svjetski prosjek je oko 73 godine, a u Nigeriji 55.

Zdravstvo je omiljena meta kukanja i liste čekanja su stvarne. Ali gotovo svaki stanovnik ima obvezno osiguranje i pristup bolnici bez da proda kuću. Prema WHO-u i Svjetskoj banci, 4,6 milijardi ljudi, više od pola čovječanstva, 2023. nije imalo pristup osnovnim zdravstvenim uslugama.

WHO-ov indeks pokrivenosti zdravstvenim uslugama daje Hrvatskoj 76 bodova, iznad svjetskih 71. To nije razina Kanade (92) i tu postoji prostor za napredak. No razlika između "zdravstvo je loše" i "zdravstvo je gore nego u Švicarskoj" je velika.

Obrazovanje i stanovanje: europski prvaci

U Hrvatskoj samo 2,1 posto mladih (18 do 24 godine) napusti školovanje bez završene srednje škole. To je najmanje u cijeloj EU, gdje je prosjek 9,1 posto, a u Njemačkoj 13,1.

Kod stanovanja je razlika još oštrija. U vlastitom domu živi 91,4 posto Hrvata, naspram 68,5 posto u EU, 47,2 posto u Njemačkoj i 42 posto u Švicarskoj. Prema Eurostatu, samo 3,7 posto kućanstava troši previše dohotka na stanovanje, što je među najnižima u Europi.

Prosječni Nijemac većinu života plaća stanarinu. Prosječni Hrvat živi u svome. To se ne vidi u statistici plaća, ali se vidi na kraju svakog mjeseca.

Zbroj: dobitak na lutriji rođenja

Po gotovo svakom mjerilu prosječni Hrvat je u gornjoj petini čovječanstva, a najčešće u gornjih 7 do 15 posto.

Indeks ljudskog razvoja najbolje sažima sve to u jedan broj, jer spaja dohodak, obrazovanje i životni vijek. Zemlje iznad Hrvatske na toj listi zajedno imaju oko 1,15 milijardi stanovnika, oko 14 posto čovječanstva. Svi ostali, njih oko sedam milijardi, žive u zemljama sa slabijim razvojem.

A sad kontrast. Na Svjetskom izvještaju sreće 2026., koji mjeri koliko su ljudi sami zadovoljni životom, Hrvatska je tek 70. Objektivno smo u gornjih 15 posto svijeta, a subjektivno na sredini tablice. Taj jaz između onoga što imamo i onoga što osjećamo glavna je tema ovog teksta.

Ljudi se ne uspoređuju s Nigerijom nego s Njemačkom

Kritičar će s pravom reći da je usporedba s cijelim svijetom jeftin trik. Čovjek iz Bjelovara ne živi u Lagosu. Uspoređuje se sa susjedom, sa sestrom u Stuttgartu i s onim što vidi na Instagramu. Relativni položaj je stvaran izvor zadovoljstva i frustracije.

I to stoji. Stvarna osobna potrošnja po stanovniku i dalje je oko 21 posto ispod prosjeka EU-a. Cijene stanova porasle su 16 posto samo tijekom 2025. pa mlad čovjek bez nasljedstva teško dolazi do prvog stana.

Među podstanarima 29 posto troši više od 40 posto dohotka na stanovanje, što je među najgorim rezultatima u EU-u. Sporo pravosuđe i korupcija su, prema Bertelsmannovom indeksu, glavne prepreke daljnjem napretku.

Sve to vrijedi. Ali iz toga ne slijedi da nam je loše, nego da nam može biti bolje. Razlika nije semantička. Onaj tko vjeruje da je u bijedi traži spasitelja. Onaj tko zna da je dobro, a može bolje, traži uzrok konkretnog problema.

A uzrok je, začudo, uglavnom isti: država. Spore dozvole i prostorni planovi koji guše gradnju, zdravstveni monopol HZZO-a s listama čekanja, pravosuđe koje presuđuje desetljećima. Tržište nije zakazalo ni u jednoj od tih točaka.

Zahvalnost nije pasivnost

Hrvatska nije bogata zato što je netko odlučio da bude bogata. Bogatija je jer je u trideset godina otišla od rata i planske ekonomije do privatnog vlasništva, otvorenih granica, jedinstvenog tržišta, eura i Schengena. Svaka od tih stvari je institucija, a ne poklon.

Kukanje bez mjerila ima cijenu. Narod koji misli da je siromašan glasa za one koji obećaju više preraspodjele, više kontrole cijena i više države. To su upravo mjere koje bi ugrozile ono što je ovu zemlju dovelo u gornjih 7 do 15 posto svijeta.

Zato je vrijedno ponekad zastati i pogledati brojke. Ne radi samozadovoljstva, nego radi jasnoće: znati što funkcionira da bismo to čuvali i znati što ne funkcionira da bismo to popravili. Imamo puno toga za izgubiti. Bilo bi dobro da to znamo.