Gostovanje potpredsjednika SDA Harisa Zahiragića u emisiji "Otvoreno" na HRT-u izazvalo je brojne reakcije, ponajprije zbog njegove odlučne poruke da "Herceg-Bosna nikada neće biti napravljena". Međutim, iza politički zvučnih poruka ostala je jedna mnogo važnija tema: pitanje političkog predstavljanja Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Paradoksalno, upravo je Zahiragićev nastup mnogima potvrdio ono na što hrvatske stranke i značajan dio hrvatske javnosti u BiH upozoravaju godinama, da postojeći izborni sustav omogućuje da pripadnici drugih naroda odlučuju o tome tko će predstavljati Hrvate u najvišim institucijama države.

Bosna i Hercegovina nije klasična građanska država, nego država triju konstitutivnih naroda definirana Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH. Sviđalo se to nekome ili ne, takav je ustavni okvir zemlje. Ako su Bošnjaci, Hrvati i Srbi ustavno definirani kao konstitutivni narodi, logično je očekivati da svaki od njih može izabrati svoje legitimne političke predstavnike.

Problem nastaje upravo u Federaciji BiH. Dok se iz Republike Srpske bira jedan član Predsjedništva BiH, u Federaciji se biraju bošnjački i hrvatski član. U praksi, međutim, za hrvatskog člana mogu glasati i birači koji se ne izjašnjavaju kao Hrvati. To otvara mogućnost da brojčano nadmoćniji politički blok presudi o izboru predstavnika manjeg konstitutivnog naroda.

Zahiragić i njegovi istomišljenici često odgovaraju matematikom: Hrvata je manje od Bošnjaka pa je prirodno da imaju manji politički utjecaj. No upravo se u tome krije problem. Ako je brojnost jedini kriterij, tada koncept konstitutivnosti gubi smisao. Zašto bi Ustav uopće razlikovao konstitutivne narode ako jedan od njih ne može biti siguran da će sam izabrati svog predstavnika?

Posebno je zanimljivo što se često zanemaruje činjenica da u pojedinim sredinama glasovi birača koji nisu Hrvati mogu imati značajan utjecaj na izbor kandidata koji formalno dolaze iz hrvatskog političkog korpusa. Kritičari sadašnjeg sustava godinama upozoravaju upravo na taj fenomen, tvrdeći da se tako potkopava povjerenje između naroda i dodatno produbljuju političke podjele.

Naravno, rješenje ne može biti prijetnja teritorijalnim podjelama niti povratak u ratne politike devedesetih. Međutim, jednako je pogrešno ignorirati problem koji očito postoji. Ako jedan konstitutivni narod smatra da mu je uskraćeno pravo na legitimno predstavljanje, tada politički sustav proizvodi nezadovoljstvo koje se s vremenom samo povećava.

Daytonski sporazum nije sveta knjiga niti nepromjenjiv dokument. Uostalom, politički sustavi postoje kako bi služili građanima i osigurali stabilnost, a ne kako bi postali sami sebi svrha. Ako se pokaže da određena ustavna ili izborna rješenja stvaraju trajne političke sukobe, onda ih treba mijenjati kroz dijalog i demokratski proces.

Upravo zato rasprava o izbornom zakonu ne bi smjela biti tabu. Pitanje nije treba li netko dominirati nad drugim narodima, nego kako osigurati da svaki konstitutivni narod ima osjećaj da ga predstavljaju ljudi koje je doista izabrao. Bez toga će svaka priča o jednakopravnosti ostati samo politička fraza.

Zahiragić je u Zagrebu želio poslati poruku protiv ideje Herceg-Bosne. No mnogi su u njegovim argumentima čuli nešto drugo: potvrdu da sustav u kojem brojčano jači narod može odlučivati o predstavniku brojčano slabijeg naroda i dalje postoji. A dok god je tako, zahtjevi za reformom izbornog sustava neće nestati.