Prema preliminarnim rezultatima Središnjeg izbornog povjerenstva, nakon više od 90 posto prebrojanih glasova Darijana Filipović (HDZ BiH) osvojila je 107.242 glasa ili 46,55 posto i postaje hrvatska članica Predsjedništva BiH. Slaven Kovačević, kandidat Demokratske fronte (Komšić - Yu), osvojio je 70.428 glasova (30,57 posto), a Zdenko Lučić, iza kojeg je stajalo pet oporbenih hrvatskih stranaka, 52.712 (22,88 posto).

Bošnjački član Denis Bećirović i srpska članica Željka Cvijanović ulaze u drugi mandat. Izlaznost je u Federaciji bila oko 30, a u Republici Srpskoj oko 37 posto.

Što se zapravo promijenilo

Prvo ono što je dobro: hrvatski birači u BiH prvi put nakon dugo vremena dobili su u Predsjedništvo osobu za koju je glasala većina njih. To nije malo i ne treba to umanjivati.

A sada ono što se u slavljeničkim objavama preskače.

Željko Komšić - biran u Predsjedništvo četiri puta, u posljednja dva navrata protivno većinskoj volji Hrvata i uz dominantnu potporu bošnjačkih birača - nije bio na listiću. Demokratska fronta istaknula je Slavena Kovačevića, njegova dugogodišnjeg suradnika.

Razlika je mjerljiva. Kovačević je osvojio 30,57 posto; Komšić je 2022. imao više od 50 posto. Uz to, izlaznost u Federaciji bila je svega tridesetak posto.

Zaključak koji iz toga slijedi nije ugodan, ali je jedini pošten: mehanizam nije uklonjen, nego ovaj put nije bio iskorišten. Isti ustav, isti izborni zakon, ista izborna jedinica. Promijenio se kandidat i promijenila se mobilizacija. Prvi put kad se pojavi netko tko taj mehanizam zna upotrijebiti kao Komšić, rezultat može biti isti.

Hrvati, dakle, nisu pobijedili pravilo. Dobili su jedan ciklus u kojem pravilo nije radilo protiv njih.

Tko je Darijana Filipović i što zagovara

Rođena 1987., iz stolačkog kraja. U HDZ-u BiH od 2011., do 2014. glavna tajnica županijskog odbora Hercegovačko-neretvanske županije, danas dopredsjednica stranke i zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta BiH od 2018.

Programski presjek, u kratkom:

Legitimno predstavljanje. Središnja tema cijele kampanje i, prema njezinim riječima, najvažnije programsko pitanje: ustavna jednakopravnost i pravo hrvatskog naroda da slobodno bira vlastite predstavnike, uz izmjenu Izbornog zakona kao konkretan korak. Njezina formulacija: ne traže privilegij.

EU i NATO. Članstvo u Uniji bez alternative, uz kandidatski status i uvjetno otvorene pregovore kao dosadašnji rezultat. NATO ostaje prioritetan cilj, ali uz potrebu unutarnjeg konsenzusa, uz potpuno usuglašavanje s vanjskom i sigurnosnom politikom EU.

Vanjsko lobiranje. U kolovozu 2026. vodila je izaslanstvo HDZ-a BiH u Washingtonu, gdje su ključne poruke bile izmjena Izbornog zakona, euroatlantski put, američke investicije i projekt Južne plinske interkonekcije.

Gospodarstvo i svakodnevica. Zdravstvo, veće plaće i mirovine, energetika, obrazovanje, infrastruktura, prilike za mlade i obitelji.

I jedna stavka koju treba navesti bez uljepšavanja. U lipnju 2026. izjavila je da je, ako se prava Hrvata ne mogu zaštititi, i treći entitet opcija.

Sada liberalna analiza

Krenimo od načela, jer se o njemu u Hrvatskoj gotovo nikad ne govori jasno.

Sustav je neobranjiv. Nitko ne bi smio glasati ni biti biran prema etničkoj pripadnosti. Bosna i Hercegovina jedina je europska država u kojoj vaša deklarirana nacionalnost određuje koji listić smijete dobiti i za koju funkciju se smijete kandidirati.

Posljedica nije samo filozofska. Građani koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi - u ustavnom rječniku "Ostali" - uopće se ne mogu kandidirati za Predsjedništvo. Europski sud za ljudska prava to je 2009. u predmetu Sejdić i Finci utvrdio kao povredu Konvencije. 17 godina kasnije presuda nije provedena, a za njom su došle i Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić. BiH je u trajnom, dokumentiranom kršenju Europske konvencije o ljudskim pravima i to se pri svakom izbornom ciklusu uredno prešuti.

Ali hrvatski prigovor je unutar tog sustava ispravan. Ovo je dio koji liberalna kritika obično promaši.

Ako ustav rezervira mjesto za jedan narod, a zatim dopusti da to mjesto popune glasovi drugog naroda, sustav nije samo nepravedan - on nije ni interno dosljedan. Komšićevi izbori bili su istodobno zakoniti i nelegitimni, a ta kombinacija je najgora moguća za svaku instituciju: formalno neoboriva, sadržajno neprihvatljiva za one koje navodno predstavlja.

Zahtjev da se pravilo koje je država sama napisala i primijeni nije nacionalistički zahtjev. To je zahtjev za vladavinom prava unutar postojećeg okvira.

Zašto onda ne jednostavno - jedan čovjek, jedan glas?

Zato što je pitanje redoslijeda, a ne cilja.

Građanska država s razmjernim izborima i bez zaštite skupina jest ispravno odredište. Ali u zemlji u kojoj je etnička podjela i dalje glavna politička os, narod koji čini oko 15 posto stanovništva u takvom sustavu nema nijedan mehanizam zaštite. Ne bi bio nadglasan povremeno nego strukturno i trajno, u svakom glasanju, o svakom pitanju.

To nije hipoteza. To je aritmetika.

Građanska država je, dakle, dobro odredište i loš prvi korak. Ne možete ukloniti zaštitu skupina prije nego što ste uklonili razlog zbog kojeg je ljudi traže.

Liberalni odgovor nije ni "etničke kvote zauvijek" ni "ukinimo ih sutra". On glasi: zaštitu skupine postupno zamijeniti zaštitom pojedinca.

Konkretno - neovisno sudstvo koje doista obvezuje; provediva imovinska prava i uređene zemljišne knjige; lokalna samouprava sa stvarnim ovlastima i vlastitim prihodima; jezična i obrazovna prava vezana uz osobu, a ne uz kolektiv; ustavni sud čije se odluke provode.

Kad pojedinac ima sigurna prava bez obzira na to kojem narodu pripada, potreba za kolektivnom zaštitom opada sama od sebe. Nitko ne traži nacionalnu kvotu u zemlji u kojoj mu sud riješi predmet, katastar mu upiše česticu, a dozvolu dobije bez stranačke iskaznice.

Redoslijed je, dakle: prvo prava, pa tek onda kvote mogu otići. Obrnuti redoslijed znači tražiti od najslabijeg da prvi odloži oružje.

O trećem entitetu

Filipovićeva ga spominje kao rezervnu opciju i to treba komentirati, a ne prešutjeti.

Treći entitet rješava problem predstavljanja tako da umnoži strukturu koja ga je proizvela. U novoj jedinici odmah nastaju nove manjine - Bošnjaci i Srbi unutar hrvatskog entiteta - koje će tražiti vlastitu zaštitu, po istoj logici i s istim argumentima.

Etnički federalizam nema točku zaustavljanja. On se rekurzivno grana sve dok ne ostanu općine koje su same sebi država. Bosna i Hercegovina već ima dva entiteta, deset županija, distrikt i troglavo predsjedništvo. Treći entitet nije izlaz iz te logike nego njezin sljedeći korak.

I jedna stvar koju nijedan izborni aranžman ne rješava

Hrvati su najmanji konstitutivni narod i iseljavaju najbrže.

Mjesto u Predsjedništvu ne zaustavlja nikoga tko iz Livna odlazi u Irsku. Najdublji problem Hrvata u BiH nije reprezentacijski nego ekonomski i institucionalan - nefunkcionalne javne usluge, sporo pravosuđe, stranačko zapošljavanje, nepostojeće tržište rada izvan nekoliko gradova.

Mandat u Predsjedništvu vrijedi točno onoliko koliko se potroši na stvari zbog kojih ljudi ostaju. Ako se potroši isključivo na izborno zakonodavstvo, za četiri godine bit će izboren legitiman predstavnik sve manjeg naroda.

Pravi test za Darijanu Filipović

Današnji rezultat vraća unutarnju dosljednost sustavu koji je izvana neobranjiv. To je napredak - ali uzak i krhak.

Uzak, jer ne mijenja pravila nego ishod. Krhak, jer se pravila nisu pomakla ni za zarez, a razlog zbog kojeg je ovaj put ispalo drukčije bio je odsutnost jednog kandidata i 30-postotna izlaznost.

Pravi test za Darijanu Filipović neće biti hoće li braniti hrvatsku ravnopravnost. Hoće, za to je i izabrana i to joj je dobar dio biračkog tijela izrijekom dao kao mandat.

Test će biti hoće li mandat potrošiti i na izgradnju onoga što bi njezino mjesto u Predsjedništvu jednog dana učinilo nepotrebnim - na sudove, prava i institucije koje štite čovjeka bez obzira na to kojem narodu pripada.

Jer liberalno odredište nije BiH u kojoj svaki narod ima zajamčeno mjesto, već BiH u kojoj ono nikome ne treba.