U suvremenoj Hrvatskoj često se otvara ista rasprava u novom pakiranju: kako je moguće da društvo koje deklarativno želi razvoj, radna mjesta i tehnološki napredak, istodobno tako snažno odbija konkretne projekte koji upravo to nude? Dva nedavna primjera to jasno ilustriraju, najava otvaranja velike farme u blizini Siska te planirani AI centar kod Topuskog. U oba slučaja dio javnosti reagirao je gotovo refleksno: investicija se odmah označava kao ekološka prijetnja, energetski problem ili čak oblik eksploatacije.

Naravno, zabrinutost za okoliš i lokalnu zajednicu legitimna je i potrebna. Problem nastaje kada se svaka investicija unaprijed tretira kao prijetnja, bez ozbiljne analize koristi i rizika. Tada više ne govorimo o racionalnom oprezu, nego o dubljem obrascu razmišljanja.

Jedno od mogućih objašnjenja leži u dugotrajnom utjecaju socijalističkog mentaliteta i obrazaca razmišljanja koji su preživjeli tranziciju. U takvom okviru privatna inicijativa, osobito strana, često se doživljava s nepovjerenjem. Kapital nije partner nego potencijalni neprijatelj. Poduzetnik nije pokretač razvoja nego netko tko "uzima". Država je ta koja bi trebala odlučivati, planirati i štititi, čak i kada nema kapaciteta za to.

Paradoks postaje očit kada se usporede reakcije na moderne projekte s nostalgijom prema industrijskoj prošlosti. Dok se AI centar opisuje kao "energetska katastrofa", istovremeno se romantizira vrijeme "fabrika, rudnika i dimnjaka", simbola industrije koja je bila daleko prljavija, ekološki štetnija i manje učinkovita nego današnje tehnologije. Drugim riječima, prihvatljivo je ono što pripada prošlosti i kolektivnom sjećanju dok je novo i nepoznato automatski sumnjivo.

Tu dolazimo i do generacijskog aspekta. Kako je slikovito primijećeno u Podcastu Inkubator, postoji glasna skupina, "boomeri s caps lockom" kako ih je nazvao voditelj Ratko Martinović, koja s velikom sigurnošću komentira sve, od energetike do umjetne inteligencije, često bez stvarnog razumijevanja tih sustava. Taj fenomen nije specifičan samo za Hrvatsku, ali u društvu koje još uvijek traži stabilan identitet nakon tranzicije, takvi glasovi imaju nesrazmjerno velik utjecaj.

Rezultat je svojevrsna paraliza: investicije dolaze, ali nailaze na otpor; razvoj se želi, ali bez stvarnih promjena; moderna ekonomija se zaziva, ali uz zadržavanje starih mentalnih okvira.

To otvara ključno pitanje: što zapravo želimo kao društvo? Ako je odgovor razvoj, onda on nužno uključuje i određenu razinu promjene, rizika i prilagodbe. Ako želimo visoke standarde, onda moramo prihvatiti i infrastrukturu koja ih omogućuje, bilo da se radi o poljoprivredi velikih razmjera ili podatkovnim centrima.

S druge strane, ako prevladava želja za očuvanjem statusa quo, uz nostalgiju prema prošlim modelima, onda je iskreno reći da razvoj nije prioritet, barem ne u obliku koji suvremeni svijet podrazumijeva.

U konačnici, problem nije u pojedinačnim projektima, nego u obrascu reakcije. Društvo koje automatski odbija prilike teško može dugoročno napredovati. A bez jasnog odgovora na pitanje što želimo, svaka nova investicija postat će samo još jedna epizoda iste, već pomalo iscrpljujuće rasprave.