Nakon huškačkog i povijesno pogrešnog govora srpskog predsjednika Aleksandra Vučića na obilježavanju obljetnice Oluje u Beogradu, u hrvatskoj je javnosti započela hajka na hrvatske Srbe, posebice Milorada Pupovca kao njihovog političkog predstavnika. Pupovac je kriv jer se našao na obilježavanju Oluje u Beogradu (gdje se žalilo za srpskim žrtvama), a ne u Kninu (gdje se slavila povijesna hrvatska pobjeda).

Iako nisam Pupovčev fan, o čemu mogu posvjedočiti i svojim ranijim tekstovima, jako me plaši ova hajka jer mislim da joj korijeni nisu u tome kako Pupovac predstavlja svoj narod, već jednostavno u tome što je Srbin. Čini mi se da ima jako puno ljudi kojima smeta srpsko ime ili prezime čim ga čuju u javnom prostoru - medijima, politici, bilo gdje. Kao da bi mnogi Hrvati htjeli da Hrvatska bude potpuno etnički čista. Takve su težnje ne samo moralno i etički pogrešne, nego su loše i porazne za boljitak hrvatskog naroda. Kako hrvatskog naroda, pitate se? To ću u ovom tekstu pokušati objasniti. Probajte se potruditi pročitati do kraja pa razmislite nakon toga.

Prvo, Milorad Pupovac i Zoran Pusić (još jedna ozloglašena osoba u desničarskim nacionalističkim krugovima) bili su 1991. godine izviždani u Kninu jer su došli probati nagovoriti tamošnje stanovništvo da odustanu od oružane pobune. Pogledajte u ovom videu (od 09:02 do 10:50).

"Ja sam, kao takozvani Milorad Pupovac došao, kao što vi kažete iz takozvane Hrvatske ovdje u takozvanu Krajinu kao što kažu tamo gdje sam ja. Došao sam ne zato da vam kažem kako je sve oko nas na različite načine takozvano jer je vrag odnio šalu davno. Nitko od vas, uvjeren sam, neće reći da je protiv mira, i nitko od vas, uvjeren sam, neće reći da je protiv narodnog sporazuma. Jer kad bi to radio, onda bi se osudio na nešto što svakako nije u interesu ni pojedinca, ni srpskog naroda u cjelini, ni srpskog naroda u Hrvatskoj, a ni onih s kojima se ovdje živi kao većina, a to su Hrvati."

On i Zoran Pusić su na toj tribini dočekani uzvicima: "Ustaše! Kukavice! Zlotvori! Vampiri! Bijednici!" itd. Kako to da se Pupovac ove godine na obilježavanju Oluje našao u Beogradu, a ne Hrvatskoj, pitate se?

U Hrvatskoj su 1991. godine Srbi činili 12 posto stanovništva, a danas čine manje od 4 posto. Srbi su, dakle, već desetkovani i ovo malo što ih je ostalo velikom većinom je starije stanovništvo. Oni nisu nikakva prijetnja nikome niti hrvatskom suverenitetu, stoga nema smisla uopće uzimati ozbiljno Vučićevo huškanje. Vučić je politikant i populist, njegove su izjave za domaće tržište u Srbiji gdje pokušava skrenuti pažnju s gubitka Kosova koje će Srbima jako teško pasti kad se suoče s istinom. Zato je za njega bolje da razmišljaju o prošlim vremenima i stvarima za koje nitko njega ne može okriviti. Vučić je unutarnji problem stanovnika Srbije i oni će ga sami nekako morati riješiti ili će ih povesti u nove katastrofe. Ali mi na njegove provokacije ne bismo trebali nikako reagirati, a najgora je stvar napadati Srbe u Hrvatskoj i njihove legitimne predstavnike.

Netko će reći da su Srbi sami krivi što su desetkovani u Hrvatskoj tijekom 1990-ih, i to je dobrim dijelom točno jer su mnogi od njih dopustili da ih se nahuška na agresiju protiv svoje zemlje i svojih susjeda, sudjelovali su u ratu, mnogi i u zločinima. Srbi u Oluji nisu protjerani jer su, oni koji su otišli, sami odlučili otići još prije dolaska hrvatskih vojnika. Ali svejedno, desetkovanje Srba u Hrvatskoj je hrvatska tragedija. Ne srpska, kao što nas Vučić želi uvjeriti, nego baš hrvatska. Gubitak tolikog broja ljudi, među kojima su mnogi bili premladi ili prestari za bilo kakvo sudjelovanje u ratu, veliki je gubitak za cijelu zemlju i njenu budućnost. Kao što je kolega Thomas Bauer jednom pisao, ljudi su najvrjedniji kapital. Stoga je tragedija za bilo koju zemlju kad izgubi toliko veliki broj svoga stanovništva.

Ovaj put je hajka protiv Pupovca neopravdana jer on je, za razliku od inače, sad stvarno radio svoj posao. Pupovac predstavlja Srbe u Hrvatskoj, a za većinu njih Oluja je bila tragedija. To je jednostavno tako i mi to ne možemo mijenjati. Kao što je kolega povjesničar i politolog Vladimir Filipović objasnio, svaki pojedinac ima vlastito sjećanje na značajne i stresne događaje, i ta sjećanja se bitno razlikuju ovisno o našem etničkom porijeklu i iskustvu koje smo proživjeli. Za veliku većinu građana Hrvatske Oluja je bila oslobodilačka akcija nakon koje se ovdje lakše disalo. Među njima sam i ja. Ali moramo prihvatiti činjenicu da oni, koji su je doživjeli tragično, koji su izgubili članove obitelji na drugoj strani, koji su osjetili strah od hrvatske vojske - imaju drukčije sjećanje na Oluju i Domovinski rat od nas. Čak ni totalitarna država ne može biti uspješna u nametanju kolektivnog sjećanja građanima, sjetite se Jugoslavije i Hrvata u njoj. Prema tome, trebali bismo znati da će svaki pokušaj prisilnog nametanja sjećanja bilo kome tko Oluju ne doživljava kao mi, propasti.

Kad nekome poručujete: "Ti ne slaviš Oluju, znači ti si protiv Hrvatske, znači mrziš sve hrvatsko, znači nemaš što tu raditi" - to je ne samo pogrešno zaključivanje, već je primitivno i štetno za Hrvatsku. Jer tako nećete nikoga nagovoriti da se pokori vašim željama i odbaci vlastito sjećanje i emocije, već ćete otjerati svakoga tko je sposoban, a ne slaže se sa službenim hrvatskim narativom i poviješću.

Ako netko ne može slaviti Oluju kao sretni događaj jer ju je proživio drugačije, to ne znači da ta osoba mrzi sve hrvatsko i da bi danas ili sutra tražila SAO Krajinu na području Hrvatske, to naprosto znači samo da ima ružne uspomene iz tog razdoblja. Na primjer, sa svojim kolegom i kolumnistom na Liberalu, Predragom Rajšićem, ja se vjerojatno neću složiti po pitanju tko je odgovoran za početak rata u Hrvatskoj i po pitanju opravdanosti Oluje. Jednostavno, razlikuju nam se osobna iskustva.

Ali zato ćemo se savršeno složiti oko pitanja kakva bi trebala biti ekonomska politika Hrvatske; kakva bi trebala biti suradnja između Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj; kakva bi trebala biti suradnja sa Srbijom; oko toga da je rat bio nešto katastrofalno i da se nikada više ne smije ponoviti...Dakle, mi ćemo se složiti oko onih bitnih stvari u budućnosti. Zašto odbaciti takve ljude, zašto ih unaprijed odbiti od želje da žive tu i pomognu Hrvatskoj? Zašto im u startu ubiti želju da Hrvatska bude i njihova domovina i da sudjeluju u kreiranju hrvatske nacije?

Predrag je danas sveučilišni profesor u Kanadi gdje predaje ekonomske predmete. Budući da je rođen u Hrvatskoj, mogao je danas raditi na zagrebačkom ili splitskom sveučilištu. Možda bi onda izlazilo s fakulteta manje marksista i kejnzijanaca među ekonomistima i političarima, a više klasičnih liberala. Hoću vam reći, ljudski kapital je jako bitan, a mi ga olako odbacujemo jer smo previše isključivi. Ne smijemo biti toliko isključivi, razgovarajmo s ljudima koji imaju drukčija iskustva, nisu svi zločinci i "četnici", ne žele svi Hrvatskoj zlo. Ali ako nudite mržnju i isključivost, onda ne možete očekivati ljubav i prihvaćanje s druge strane. Bojat će vas se samo oni stariji i nemoćni, ali svatko sposoban i tko drži do vlastitog dostojanstva će otići tamo gdje ga cijene i ne prisiljavaju da promijeni vlastito sjećanje.

Nemojte sad da me netko odmah pogrešno shvati, Hrvatska ima pravo slaviti Oluju. Ničije pojedino sjećanje ili osjećaji ne mogu promijeniti povijesne činjenice. Ali isto tako, moramo dopustiti pojedincima u Hrvatskoj pravo da stvari vide drugačije. I zbog toga ih nemojmo linčovati i progoniti. Jer snaga većinskog naroda iskazuje se u toleranciji manjina. Ne onoj toleranciji "to su dobri Srbi, slažu se u svemu s nama i kaju se", nego u pravoj, istinskoj toleranciji koja kaže da puštamo ljudima da obilježavaju Oluju kako i gdje oni to žele i osjećaju. Kad se to dogodi, moći ćemo reći da su Hrvati prebrodili porođajne muke jedne nacije i dosegli viši nivo svijesti. Pitanje je samo, jesu li Hrvati na to spremni.