Javier Milei donio je Argentini promjenu koja joj je bila prijeko potrebna i zato su ga liberali u svijetu uglavnom dočekali s odobravanjem. To odobravanje bilo je opravdano.

Ali promjena takvog opsega ne može se provesti brzo bez posljedica - tim prije što u demokraciji predsjednik nema apsolutne ovlasti, nego mora kupovati svaki glas u parlamentu, a reforme su po prirodi stvari bolne za veći dio građana prije nego što itko od njih išta pozitivno osjeti.

Tisućiti dan mandata pao je 4. rujna i dobar je trenutak za pošten obračun.

Što je nesporno uspjelo

Popis je impresivan i nema ga smisla umanjivati.

Inflacija je s 211 posto u prosincu 2023. spuštena na 33,5 posto na godišnjoj razini, uz mjesečnu stopu od 1,1 posto u kolovozu 2026. i 20,4 posto akumulirano od početka godine. To je jedna od najbržih dezinflacija u nekom većem gospodarstvu u novijoj povijesti.

Argentina je ostvarila prvi godišnji financijski suficit u više od desetljeća - ne samo primarni, nego nakon plaćanja kamata. Devizne pričuve prešle su 50 milijardi dolara, u odnosu na oko 21 milijardu kad je Milei preuzeo dužnost, a krajem kolovoza dosegnule su gotovo 51 milijardu, najvišu razinu od 2019.

Rizik zemlje pao je na 493 boda 3. rujna 2026., s razina mjerenih u tisućama. Fitch je podignuo rejting s CCC+ na B−.

Siromaštvo je s 41,7 posto palo na 28,2 posto u drugoj polovici 2025., najniže od 2018.

I konačno, Vaca Muerta: proizvodnja od 861 tisuće barela dnevno i energetski trgovinski suficit od 7,8 milijardi dolara u 2025.

Tko je 2023. tvrdio da se argentinska hiperinflacijska spirala ne može slomiti bez sloma društva, nije bio u pravu. To treba reći jasno.

Što se zaglavilo

A onda pogledajte podatke koje je INDEC objavio početkom rujna.

Industrijska proizvodnja u srpnju 2026. pala je 4,9 posto na godišnjoj razini i 5 posto u odnosu na lipanj - najveći mjesečni pad od ožujka 2025. Od šesnaest industrijskih grana, dvanaest je u minusu na godišnjoj razini. U prvih sedam mjeseci industrija je 18,7 posto ispod vrhunca iz studenoga 2017. Građevinarstvo je palo 4,5 posto godišnje i 4,6 posto mjesečno.

Analitičari okupljeni u anketi središnje banke srezali su prognozu rasta za 2026. s 2,7 na 2,1 posto, a ranije s 3,5 posto iz prosinca. Pet konzultantskih kuća procjenjuje da se gospodarstvo u drugom tromjesečju 2026. kontrahiralo između 0,5 i 1 posto. Nezaposlenost je u prvom tromjesečju 2026. iznosila 7,8 posto, iznad 7,5 posto iz zadnjeg tromjesečja 2025., uz rast neformalnosti i podzaposlenosti. Neformalno radi 43,3 posto radne snage.

Jedan komentar to je sažeo bolje od analize: rizik zemlje pada, dolar je miran, inflacija se spušta - a gospodarstvo koje proizvodi se skuplja.

Zašto se to događa?

Odgovor nije da program ne radi. Odgovor je da radi točno ono što je dizajniran raditi, a to nije isto što i rast.

Rast dolazi iz rudarstva, energetike i poljoprivrede dok industrija, građevinarstvo i trgovina slabe. To su dvije skupine s bitno različitim svojstvima. Prva zarađuje devize, kapitalno je intenzivna i zapošljava malo ljudi. Druga zapošljava mnogo ljudi i osjetljiva je na tečaj i domaću potražnju.

Ispravak relativnih cijena upravo to i radi: prebacuje resurse iz sektora koji su desetljećima živjeli od zaštite, subvencioniranog tečaja i jeftine energije prema onima koji stvarno imaju komparativnu prednost. To je zdravo. Ali preraspodjela je spora, a gubitak radnog mjesta je trenutačan.

Ekonomski sat i politički sat ne kucaju istom brzinom, i u tome je cijela drama.

Tu je i dio koji se u liberalnim komentarima prečesto preskače. Peso se od siječnja 2026. kreće u pojasu koji se širi po stopi inflacije od prije dva mjeseca - sustav koji je Peterson Institute opisao kao nepotrebno usku putanju prema stabilnosti cijena.

Neto pričuve su tek blago pozitivne unatoč bruto iznosu od 51 milijarde, a MMF traži akumulaciju od još četiri milijarde. Napad na valutu u rujnu i listopadu 2025. zaustavljen je rijetkom američkom intervencijom na deviznom tržištu.

Relativno jak peso pomaže dezinflaciji i istodobno pritišće razmjenjive sektore. To nisu dvije politike nego jedna. Dio uspjeha na inflaciji plaćen je upravo onim padom industrijske proizvodnje koji se sada mjeri.

Demokracija kao ograničenje - i zašto je to ispravno

Ovo je dio koji liberali najteže podnose, a najvažniji je.

Milei nikada nije imao većinu. Nakon izbora u listopadu 2025. njegova politička stranka La Libertad Avanza više je nego udvostručila broj mandata, ali većinu i dalje nema pa za daljnje otvaranje gospodarstva mora graditi širu koaliciju.

Pogledajmo kako je to izgledalo u praksi na njegovoj najvažnijoj reformi. Zakon o modernizaciji rada prošao je Senat 27. veljače 2026. s 42 glasa za, 28 protiv i dva suzdržana, nakon što ga je Zastupnički dom izglasao sa 135 prema 115. Do toga je došlo tek nakon što je vlada - za razliku od ranijih, tvrđih nastupa - pristala pregovarati i popustiti "dijalogističkim" sektorima, uz potporu desnog PRO-a i guvernera pokrajina, te nakon što je izbačen sporni članak 44. o bolovanjima.

Rasprava se vodila uz opći štrajk i sukobe pred parlamentom, a ankete su pokazivale podijeljenu javnost: 48,6 posto za, 45,2 posto protiv. Sindikalne središnjice najavile su nastavak borbe pred radnim sudovima.

Dvadeset sedam mjeseci od inauguracije do jedne reforme tržišta rada, razvodnjene u pregovorima, izglasane tijesno i odmah osporene na sudu. Za nekoga tko je došao s motornom pilom kao rekvizitom, to je poražavajući tempo.

Ali to je ispravan tempo. Ovlast koju predsjednik nema jest ovlast koju bi, da je ima, jednako lako koristio njegov nasljednik iz suprotnog tabora. Liberal koji navija za brzinu na račun postupka, navija za instrument koji će za dvije godine biti okrenut protiv svega u što vjeruje.

Argentinska povijest je, uostalom, puna odlučnih prekida koji su se pokazali privremenima - a privremeni su bili upravo zato što su bili nametnuti, a ne izgrađeni.

Prigovori s obje strane političkog spektra

S ljevice: cijena je previsoka. Prema sindikalnim izvorima, u dvije godine zatvoreno je više od 21 tisuće poduzeća i izgubljeno oko 300 tisuća radnih mjesta. Sama brojka o siromaštvu je sporna - Katoličko sveučilište Argentine upozorilo je da bi oko tri četvrtine izmjerenog poboljšanja moglo biti statistički učinak niže mjesečne inflacije, a ne stvarnog rasta dohotka.

S desnice, protiv ovog teksta: suditi programu po indeksu prerađivačke industrije znači suditi mu po indeksu starog modela. Industrija koja je desetljećima ovisila o zaštiti, precijenjenom službenom tečaju i subvencioniranoj energiji i nije bila industrija nego transfer. Dvije i pol godine je, uz to, ništa; dezinflacija sa 211 na 33 posto preduvjet je za sve ostalo i bez nje nijedna rasprava o rastu nema smisla.

Oba prigovora imaju težinu. Drugi ima veću.

Pošten zaključak

Stabilizacija je uspjela i to je ogromno postignuće. Ono što nije napravljeno jest drugi dio posla - onaj koji proizvodi rast, a ne samo odsutnost katastrofe: stvarno plivajući tečaj umjesto pojasa koji se administrativno širi, pojednostavljenje poreznog sustava, otvaranje trgovine, i fiskalna disciplina na razini pokrajina, a ne samo savezne države.

Za liberale izvan Argentine iz toga slijede dvije pouke.

Prva: uklanjanje katastrofe nije isto što i dolazak prosperiteta, i ne smije se prodavati kao isto. Ako se stabilizacija predstavi kao rast, prvi kvartal kontrakcije postaje dokaz da je cijeli program propao - iako nije.

Druga: bol nije dokaz ispravnosti. Postoji sklonost da se otpor, štrajkovi i pad proizvodnje čitaju kao potvrda da se radi prava stvar, jer "kasta vrišti". Ponekad je tako. Ponekad je pad proizvodnje samo pad proizvodnje, a tečajni režim koji ga uzrokuje nešto što treba promijeniti.

Pravi test neće biti brojka o inflaciji nego listopad 2027. Reforma koja ne preživi izbore nije reforma nego epizoda, a Argentina ih je imala dovoljno.