Jakov Žižić, politolog i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, postavio je na N1 pitanje koje zaslužuje ozbiljan odgovor, a ne odmahivanje rukom: zašto nama kao javnosti smeta ako se nekome povećaju plaće i što nas to ugrožava. Pozvao se pritom na evanđeosku prispodobu o gospodaru vinograda i njegovu pitanju radnicima koji su gunđali - je li tvoje oko zlo zato što sam ja dobar?

Odgovor postoji i nije u zavisti. Nalazi se u jednoj jedinoj riječi iz same prispodobe: gospodar je plaćao svojim novcem.

Žižićeva dijagnoza nije pogrešna

Treba početi s onim u čemu je u pravu, jer je to zapravo najzanimljiviji dio njegove teze.

Žižić tvrdi da smo štrajk promatrali ne kao građani, kao članovi političke zajednice, nego kao korisnici gradskog prijevoza - gledajući koliko nam to narušava računicu i je li nam isplativo. Kaže da smo promijenili dušu i preuzeli tržišnu logiku.

To je ozbiljna opservacija i velikim dijelom točna. Rasprava se doista vodila oko toga koliko je sati tko izgubio u gužvi, a ne oko toga je li posao vozača tramvaja ili komunalnog radnika pravedno plaćen. Anketa na Indexu s 210 tisuća glasova nije mjerila ničiju procjenu pravednosti nego iritaciju.

Ali iz ispravne dijagnoze ne slijedi i ispravan zaključak.

Zašto argument o prispodobi ne prolazi test logike

Prispodoba o radnicima u vinogradu iz Matejeva evanđelja počiva na jednoj činjenici bez koje gubi smisao. Gospodar koji posljednjima isplaćuje jednako kao prvima raspolaže vlastitim vinogradom i vlastitim novcem. Upravo zato njegovo pitanje ima snagu: prigovor gunđala nije prigovor na nepravdu nego na tuđu velikodušnost prema trećima.

Gradonačelnik nije gospodar vinograda. On je upravitelj tuđeg.

Ta razlika nije tehnička nego temeljna. Kad privatni poslodavac podigne plaće, on raspolaže onim što je sam stvorio ili zaradio, snosi posljedice ako je pogriješio i nikoga ne pita. Zato nitko u Hrvatskoj nije prosvjedovao kad su plaće podizale tvrtke poput Infobipa ili bilo kojeg obrtnika iz susjedstva. Nije bilo zlog oka, nije bilo ankete na Indexu, nije bilo rasprave.

Razlika, dakle, nije u zavisti. Razlika je u tome tko plaća.

Konkretan odgovor na konkretno pitanje

Žižić je pitao što nas to ugrožava. Evo brojki, i to onih koje je iznio sam gradonačelnik.

Devedeset posto prihoda ZET-a dolazi iz gradskog proračuna. Nije riječ o poduzeću koje živi od prodanih karata.

ZET svakog zaposlenog Zagrepčanina stoji 516 eura godišnje.

Tomašević je to i izgovorio izravno: plaće se u velikoj mjeri financiraju iz proračuna koji pune građani. I dodao da će cijene usluga rasti ako se zahtjevima udovolji.

Odgovor na pitanje "što nas to ugrožava" stane u jednu rečenicu: povećanje plaće u javnom poduzeću koje živi od proračuna može se pokriti samo višim porezom, višom cijenom usluge, manjom količinom neke druge javne usluge ili zaduženjem koje je odgoda jedne od prethodne tri opcije.

Pete mogućnosti nema. Novac ne nastaje u gradskoj upravi.

To nije ideološka tvrdnja nego računovodstvena činjenica. Plaća u javnom sektoru je potraživanje prema vrijednosti koja je stvorena negdje drugdje. Netko ju je morao zaraditi prije nego što je itko mogao odlučiti da je podijeli.

Problem nije visina plaće nego mehanizam

I sad dolazimo do onoga što je u cijeloj raspravi najvažnije, a najmanje se spominje.

Vozač tramvaja i komunalni radnik rade stvaran, koristan i često neugodan posao. To nitko ozbiljan ne osporava i ne treba se o tome raspravljati. Pitanje nije zaslužuju li više. Pitanje je tko odlučuje koliko i tko snosi posljedicu ako se pogriješi.

U privatnom sektoru te su dvije uloge spojene. Poslodavac koji plaća previše propada, poslodavac koji plaća premalo ostaje bez radnika - i opet propada. Pogreška je lokalna, vidljiva i sama se ispravlja.

U javnom sektoru su razdvojene. Onaj tko odlučuje ne plaća, a onaj tko plaća ne odlučuje.

Posljedicu tog razdvajanja vidimo u brojkama. Prema podacima koje je iznio Tomašević, vozačima ZET-a plaće su u tri godine porasle preko 60 posto, a radnicima Čistoće oko 85 do 87 posto. Sindikati su tražili dodatnih 13 odnosno 12 posto na osnovicu, što bi s indeksacijom značilo više od 20 posto u jednoj godini.

Na nacionalnoj razini, masa plaća u konsolidiranoj državi porasla je u dvije godine za 46 posto.

Ako to usporedite s ičim u privatnom sektoru, nijedan od tih brojeva ne proizlazi iz mjerenja produktivnosti, deficita radne snage ili bilo kojeg objektivnog pokazatelja. Proizlazi iz pregovaračke moći.

A pregovaračka moć u javnom sektoru nije jednako raspoređena. Ona je najveća ondje gdje se grad može zaustaviti. Zato su, kako je primijetio i sam gradonačelnik, najglasniji bili sindikati ZET-a i Čistoće.

Trenutni mehanizam određivanja plaća u javnom sektoru glasi, dakle: sposobnost paraliziranja grada, pomnožena blizinom izbora, pomnožena medijskom naklonošću. To je loš način određivanja cijene bilo čega, a osobito rada.

Prigovori koje treba uzeti ozbiljno

Prvi, i najjači: ako ZET ne može popuniti radna mjesta vozača, plaća je ispod tržišne i njezino podizanje nije rasipanje nego ispravak. Poslodavac koji se u manjku radne snage poziva na fiskalnu stegu ne štedi nego odgađa slom usluge. To stoji i treba ga uvažiti.

Drugi: teza da javni sektor trči ispred privatnog trenutačno nije točna. U prvom polugodištu 2026. prosječna neto plaća u djelatnostima obrazovanja, zdravstva i javne uprave iznosila je 1.822 eura uz nominalni rast od 5,1 posto i realni od svega 0,5 posto, dok je u privatnom sektoru iznosila 1.443 eura uz nominalni rast od 8,8 i realni od gotovo 4 posto. Dakle razina je viša u javnom, ali rast je ove godine brži u privatnom.

Treći, metodološki: DZS zapravo ne objavljuje podatke po javnom i privatnom sektoru nego po područjima djelatnosti pa je svaka takva usporedba približna, a ne točna. Na to s pravom upozoravaju i sa sindikalne strane.

Četvrti: dok se od radnika traži umjerenost, uprave Holdinga i ZET-a imaju bruto plaće do 6.800 eura, više od državnog vrha. Teško je propovijedati stegu odozgo prema dolje kad vrh nije pod istim režimom.

Sva četiri prigovora su utemeljena. I sva četiri vode istom zaključku.

Pravilo umjesto pregovaračke moći

Ako je visina plaće sporna, mjerenje nepouzdano, a mehanizam ovisan o tome tko može zaustaviti grad - onda rješenje nije arbitriranje svake tri godine uz blokadu prometa, nego pravilo postavljeno unaprijed.

Konkretno, u tri koraka.

Prvo: osnovna indeksacija vezana uz privatni sektor. Rast plaća u javnom sektoru automatski prati višegodišnji pomični prosjek nominalnog rasta plaća u privatnom sektoru - recimo trogodišnji, kako bi se izgladili ciklusi i onemogućilo namještanje u izbornoj godini. Podatak objavljuje DZS, primjena je automatska, o njoj se ne pregovara.

Drugo: svako povećanje iznad toga zahtijeva imenovani izvor. Ne "naći ćemo u proračunu" nego konkretno: ovaj porez raste za toliko, ili ova stavka pada za toliko. Objavljeno, izglasano zasebno, s imenom i prezimenom onoga tko je to predložio.

Treće: korekcije razine za deficitarna zanimanja ostaju moguće, ali se moraju obrazložiti podacima o nepopunjenim radnim mjestima i fluktuaciji, biti vremenski ograničene i javno objavljene. Ako ZET ne može naći vozače, to se vidi u brojkama i to je legitiman argument. Ako ih može naći, nije.

Takvo pravilo radi tri stvari odjednom.

Depolitizira pitanje za veliku većinu zaposlenih u javnom sektoru, koji danas ovise o tome je li njihov sindikat dovoljno glasan i imaju li podršku medija. Uklanja štrajk kao mehanizam određivanja cijene. I - ovo je dio koji bi ljevica trebala pozdraviti - veže interes javnih radnika uz rast privatnog gospodarstva.

Ako gospodarstvo raste, njihove plaće rastu automatski, bez ikakvog pregovaranja, bez blokade i bez ovisnosti o tome je li gradonačelnik ili premijer pred izborima.

Vozači ZET-a ne bi morali zaustaviti grad da bi dobili povišicu. Dobili bi je svaki put kad grad koja ih plaća zaradi više.

Pravilo jednako štiti radnika od političkog ciklusa kao i poreznog obveznika od političke velikodušnosti.

Nazad na vinograd

Žižić ima pravo kad kaže da smo štrajk gledali kao potrošači, a ne kao građani. Ali pitanje građanina nije "šteti li ovo meni osobno". Pitanje građanina glasi: je li ovo odlučeno na način koji mogu prihvatiti i onda kad ishod nije u moju korist?

Na to pitanje diskrecija nikad ne može odgovoriti potvrdno, jer njezin je ishod uvijek funkcija toga tko je u tom trenutku jači. Pravilo može.

To je, uostalom, ista logika koja stoji iza svega što nazivamo ustavnom državom. Ne branimo se od loših odluka tako što biramo velikodušnije ljude, nego tako što postavljamo ograničenja koja vrijede bez obzira na to tko je na vlasti - i koja najviše vrijede upravo onda kad ih je najprivlačnije prekršiti.

Gospodar vinograda bio je slobodan biti velikodušan jer je dijelio svoje. Gradonačelnik dijeli naše.

Razlika nije u zlom oku. Razlika je razlog zbog kojeg javne financije uopće imaju pravila, a privatna darežljivost ih ne treba.