Da biste svi shvatili poantu ovog teksta, moram argumentaciju svesti na najjednostavniju razinu.

Zamislite da želite uslugu od susjeda. Ne želite više stanovati u svome domu nego biste se htjeli doseliti kod njega. Što ćete učiniti?

Zanemarimo razloge preseljenja. Oni mogu biti stvarno objektivni i razumljivi. To za ovu priču nije bitno. Bitan je način vaše komunikacije sa susjedom od kojeg trebate uslugu.

Hoćete li mu lijepo pokucati na vrata, pristojno mu objasniti vašu situaciju i zamoliti ga da vas primi u svoj dom? Ili ćete provaliti kroz prozor u njegovu kuću?

Zamislimo sad da ste izabrali drugu opciju - provala u susjedovu kuću. Ušli ste. On dolazi, vraća se s posla i zatekne vas u njegovoj kući. Što će učiniti?

Zamislite da vas susjed ne smije izbaciti nakon što ste provalili u njegovu kuću. Zamislite da vas mora zadržati i ponuditi vam još hranu, piće, smještaj.

Iskrivljeno tumačenje ljudskih prava

To je ono što europsko pravosuđe traži od država - da toleriraju provalnike, ljude koji su na nelegalan način prešli granicu; da ih ne smiju automatski izbaciti iz zemlje zbog kršenja zakona i povrede teritorijalnog integriteta, nego im moraju pružiti utočište i onda tek poslušati njihov zahtjev za azilom.

Nadam se da shvaćate koliko je to iskrivljeno, izopačeno i suicidalno tumačenje ljudskih prava. Jer ljudsko pravo na imigraciju ne postoji. Postoji pravo na azil koje je ograničeno dobrom voljom stanovnika države u koju osoba želi useliti.

Institut azila je puno konkretniji od onoga za što se posljednjih desetljeća masovno koristi. Azil može biti opravdan ako je osoba u ozbiljnoj opasnosti od političkog ili drugog progona u svojoj zemlji. Na primjer - novinar, aktivist ili političar u Rusiji koji se zamjerio Vladimiru Putinu. Znamo iz konkretnih primjera da je takvoj osobi ostanak u zemlji ozbiljna ugroza sigurnosti i života. Ako ona zatraži azil u Europskoj uniji, razumno je da će biti odobren. Ali bar 99 posto azilanata nema takve argumente i jako je čudno što se azil odobrava šakom i kapom.

Koja je osnovna svrha države?

Još je čudnije to što se slijepo vjeruje ljudima koji su ilegalno ušli u zemlju. Netko tko je već u samom startu jasno pokazao da ne poštuje zakone države u koju ulazi - kako netko može vjerovati da će ta osoba kasnije poštivati zakone te države? To je suludo. Zapravo je vrlo realna šansa da će takva osoba nastaviti kršiti zakone i ubuduće, jer je vidjela da može.

Države su nastale kao obrambeni savezi. Prva i osnovna svrha države je zaštita stanovništva od agresije bilo domaćih kriminalaca ili stranih napadača. Kada je europsko pravosuđe prihvatilo da su prava ilegalnih imigranata važnija od prava državljana, ono je de facto dovelo u pitanje samo postojanje države.

Zaista, postaje nebitno koga će stanovnici neke države izabrati na izborima ako će sud poništiti odluku vlasti o zaštiti granica od ilegalnih prelazaka.

Vratimo se na pitanje prava ilegalnih imigranata. Oni trebaju uslugu stanovnika druge države i to tako treba promatrati. Kada trebate nečiju uslugu, onda ćete biti pristojni. Nećete provaliti toj osobi nepozvani nego pokucati i pitati. Onaj tko provali, nije dobronamjeran.

Zato je tumačenje ljudskih prava pri ESLjP-u, a onda i kod vrhovnih i ustavnih sudova pojedinih država suprotstavljeno zdravom razumu i pravu općenito jer ono pretpostavlja da je ilegalni prelazak granice ljudsko pravo i da se te ljude treba tretirati kao dobrodošle i dobronamjerne, bez obzira na ugrožavanje sigurnosti domicilnog stanovništva. To može biti suicidalno i fatalno za cijeli kontinent jer Europa objeručke dočekuje hrpe potencijalnih kriminalaca.

Uloga medija

Mediji tu igraju jako bitnu ulogu. Od početka se postavljaju kao da je riječ o jadnim izbjeglicama, ljudima koji su samo u potrazi za boljim životom i slično. Tijekom invazije na španjolske enklave u Africi, Nova TV, Telegram i mnogi drugi mainstream mediji pričali su o "humanitarnoj krizi".

Stvarno? Svi smo vidjeli snimke - tisuće mladića u punoj životnoj snazi trči, slavi, baca kamenje na policijski kombi - tako ne izgleda humanitarna kriza. To bi se prije moglo nazvati invazijom.

"U Maroku nema ništa, želim doći u Europu i zaposliti se", citira Index jednog neimenovanog Marokanca. Ako je u Maroku tako loše, zašto to ne promijene? Njih 60.000 muškaraca u punoj životnoj snazi moglo je napraviti prosvjed i skinuti korumpiranu vlast. Ali ne - lakše je preplivati uz obalu i izvršiti desant na Europsku uniju - jer čuli su da će tako dobiti sve - smještaj i sve ostalo što im treba.

Onaj tko stvarno traži bolji život u Europskoj uniji, može relativno lako to postići na sasvim legalan način. Neka samo potraži stranice europskih poslodavaca na internetu u branši gdje bi htio raditi. Neka im pošalje e-mail o želji za zapošljavanjem i svoj CV. Vjerojatno će mu se netko povratno javiti jer u cijeloj Europi je nestašica radnika. Tako da mu poslodavac može riješiti radnu vizu, a možda čak i smještaj.

Umjesto toga, oni radije biraju masovne invazije i ilegalni prelazak granice. To znači da nisu zainteresirani za rad, žele besplatno živjeti na tuđi račun i možda doći u priliku da se bave kriminalom tamo gdje se ima što ukrasti.

Mediji su prvo učinili da svatko tko ukaže na ovu problematiku bude automatski etiketiran kao nekakav ekstremist. Ne smijete reći da je zadaća države štititi svoje stanovništvo od invazije - totalno "far right". Sigurno ste to vidjeli.

A onda, u skladu s tim, radikalni aktivisti su našli način i da zaobiđu demokratske institucije. Ne moraju pobijediti na izborima da bi isforsirali svoje politike masovnog useljavanja kriminala u europske države; dovoljno je ući u pravosuđe i promijeniti sudsku praksu.

To nije "europska vrijednost"

Ideja da države moraju puštati ilegalne imigrante nije dio nikakvih "europskih vrijednosti" kako to lažno tvrde novinari i neki političari. To se u Europi do prije nekoliko desetljeća nije događalo, a Europa je stvarno stari kontinent. Do 20. stoljeća po tome su bili poznati SAD i Australija, ali Europa ne. To je jedna od pomodnih novotarija kojima su lijevi aktivisti uspjeli silovati naše zakone.

Tako smo došli do ovoga. Ako se Europa ne probudi i ne kaže agresivnim medijima i aktivistima konačno DOSTA, bit će sve gore, a invazije poput one u Ceuti postat će dio svakodnevice.