Nacionalni suverenitet je simbol vjere među konzervativcima u zemljama na engleskom govornom području. “Bi li Amerikanci trebali nastaviti vladati samima sobom?”, moj kolega u AEI, John Bolton pita u svom tekstu o knjizi Johna Fonte iz 2011., Suverenitet ili Pokoravanje (Sovereignty or Submission), u kojoj iznosi snažne argumente za repatrijaciju donošenja odluka od nadnacionalnih institucija, kojima često nedostaje transparentnosti i demokratske odgovornosti.

Povratak suvereniteta – u smislu krajnjeg zakonskog ovlaštenja – od Bruxellesa nazad u Westminster možda je najzanimljiviji među argumentima koje su iznijeli oni koji su se pred referendum iz 2016. zalagali za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. “Obnoviti prvenstvo nacionalnog ustava i sve drugo slijedi,” obećao je jedan od intelektualnih lidera kampanje za Brexit, Daniel Hannan.

Ipak, ovaj fokus na to tko ima krajnju moć – domaći političari ili birokrati u nadnacionalnim institucijama – uglavnom je pogrešno usmjeren. On odvraća od daleko značajnijeg pitanja o institucionalnim specifičnostima i kako i pod kojim ograničenjima se ta moć ostvaruje. Najviše zabrinjava to što je preokupacija nekih konzervativaca pitanjem suvereniteta dovela do njihovog prihvaćanja agende i političkih lidera koji su direktno neprijateljski nastrojeni prema slobodnom tržištu i ograničenoj vladi.

Naravno, važno je pitanje upravljaju li nama političari koje smo izabrali i koje možemo izglasati sa vlasti ili bezlični međunarodni birokrati na udaljenim mjestima. Ali to nije jedino pitanje, čak nije ni najbitnije pitanje. Niti je suverenost “ili ili” izbor. Na kraju krajeva, moderne demokracije delegiraju mnoge odluke neizabranim službenicima – centralne banke i regulatorni organi za komunalije su samo dva primjera među mnogima.

Borci za suverenitet, međutim, tvrde da su nadnacionalne institucije, poput EU, drugačije prirode. Zakonski autoritet koji uživaju nacionalne birokracije može biti oduzet od strane izabranih predstavnika. EU je pak izvor novog sloja pravila koja potencijalno mogu biti u suprotnosti i negirati pravila u državama koje je čine. Preko Europskog suda pravde, EU je u poziciji primijeniti svoje odluke, svodeći nacionalne države na nivo provincija europske superdržave. Konzervativci su usmjerili sličnu kritiku na mnoga druga nadnacionalna sudska tijela, uključujući ICC (Međunarodni kazneni sud) koji je prema gospodinu Fonteu “sistematski protiv američkih interesa i vrijednosti.“

No, koliko moći institucije poput ICC-a zaista posjeduju? One ovise o prihvaćanju od strane individualnih država. I bez obzira na gore navedeno, EU je također tigar od papira, bez drugog načina provođenja svoje volje osim dobrovoljnog prihvaćanja te volje od strane država članica. Kada su države iz središnje Europe poput Mađarske, Poljske i Slovačke odbile provesti dogovorenu shemu relokacije izbjeglica, ništa se nije dogodilo. Čak i nečuveni napadi na vladavinu prava u Poljskoj nisu podstakli efektivniji odgovor osim retoričkog šamara iz Bruxellesa. EU nije tamnica naroda – ako se državi ne sviđaju pravila, slobodna je otići.

Kako nam posljednji urnebes oko mogućeg trgovinskog sporazuma između UK i SAD i pravila o kloriranoj piletini pokazuju, ideja potpunog suvereniteta i kontrole zakona od strane parlamenta je puka mašta. Stvarni izbor, ukoliko niste Sjeverna Koreja, je uvijek bio između različitih formi međunarodnih odnosa: zajednička pravila, međusobno priznavanje itd., svaka ograničava diskrecijska prava demokratski izabranih predstavnika na različite načine.

Naravno, nakon napuštanja EU, UK se može osloboditi niza europskih regulativa, uključujući pravila o bezbjednosti hrane. Ali ako požuri zaključiti sporazum s SAD-om kako bi nadoknadili gubitke zbog izlaska iz zajedničkog tržišta, najvjerojatnije će se pokoriti sanitarnim i fitosanitarnim pravilima napisanim od strane regulatora iz SAD-a – koje poslanici u Westminsteru nisu izglasali.

Nije moguće pobjeći pravilima koja oblikuju globalizirana tržišta, a koja nikada nisu izglasana u državnim parlamentima. Uzmimo u razmatranje transnacionalnu privatnu regulativu – standarde postavljene od strane tijela poput Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) i Međunarodne elektrotehničke komisije. Ovakva pravila nisu zadobila dominantan položaj zahvaljujući ediktu, već na osnovu vlastite vrijednosti i zbog prednosti koje zajednički standardi donose. Ali ako netko ozbiljno uzima argument za suverenost, zar i ova pravila ne ugrožavaju prvenstvo nacionalnih političkih institucija? Zašto konzervativci ne napadaju njih?

Ili razmotrite NATO. Prema članku 5, zemlje članice obvezale su se da će braniti bilo kojeg od njihovih saveznika, bez ikakvih pitanja, i žrtvovati živote ako je potrebno. Kao što je to rekla Margaret Thatcher, savez je tako nametnuo obveze koje “dosežu daleko bar kao i one iz Rimskog ugovora”, dodajući kako je “gotovo svaka veća nacija obvezna … udružiti značajna područja suverenosti kako bi stvorila efektivnije političke jedinice.”

Jedan od korijena prekomjernog fokusa američkih i britanskih konzervativaca na nacionalni suverenitet ima veze s različitom poviješću naroda engleskog govornog područja i kontinentalnih Europljana. Iskustva Amerike, kontinentalnog carstva ili Velike Britanije, koja nije doživjela invaziju od 1066. godine i bila je centralizirana do nivoa koji nigdje drugdje u Europi nije ostvaren sve do 19. stoljeća, su izuzetna u zapadnom svijetu.

Jedva da je bilo koja druga država imala luksuz biti otok za sebe na sličan način. Od pada Rimskog carstva, kontinentalna Europa je oblikovana naporima da se stvori funkcionalni oblik političkog “jedinstva u raznolikosti”. U svojoj dugoj povijesti pojava suverene nacije-države krajem 19. i početkom 20. vijeka je prolazna epizoda – ona koja je dovela do vrlo loših ishoda, s dva svjetska rata i Velikom depresijom.

Povijesno iskustvo sugerira da opsesija nacionalnom suverenošću nije samo pogrešna, već je i opasna. U posljednje vrijeme neki konzervativci su pritekli u pomoć Mađarskoj i Poljskoj – prije svega zato što su smatrali da se one suprotstavljaju Bruxellesu. Ali ovo je ozbiljna greška. Prava opasnost slobodnim društvima u središnjoj Europi ne dolazi od EU birokrata, već od njihovih lidera zaokupljenih uništavanjem institucionalnih ograničenja apsolutnoj vlasti, potiskivanjem slobodnih medija, organizacija civilnog društva, privatnih sveučilišta i renacionalizacijom velikih dijelova gospodarstva.

I u SAD i u UK, želja da se “vrati kontrola” dovela je mnoge konzervativce do toga da se zalažu za politiku koja bi umanjila globalni utjecaj koji ova vodeća slobodna društva imaju u svijetu.

Ne kažem ovo da bih predložio panglosaksonski odnos prema “globalnoj vladi”. Postoji mnogo toga što je krenulo naopako u EU, i s Ujedinjenim narodima i beskrajnim nizom agencija prepunjenim preplaćenim birokratama. Konzervativci imaju pravo razmotriti kako takva tijela koriste moć koja im je dodijeljena, međunarodna pravila za koja su se vlade složile da ih se pridržavaju i sve kompliciranije i opširnije misije organizacija koje su nadživjele svoju prvobitnu svrhu.

Kako god, moramo biti pažljivi da ne izbacimo dobre stvari zajedno s lošima. Pokušaji da se povrati kontrola u ime nacionalne suverenosti su osuđeni na neuspjeh. Postojeće veze između nacionalnih i međunarodnih pravila i različiti oblici multilateralne suradnje često postoje s dobrim razlogom.

Još gore, kada pokušaji da se povrati suverenitet i uništi tkivo koje liberalne demokracije drže zajedno dolaze od strane dvije države koje bi trebalo da osnaže institucionalne strukture globalizacije i mirnog međunarodnog sistema u kojem Zapad uživa od 1945., riskiraju nanošenje trajne štete budućnosti ograničene vlade, slobodnog tržišta i slobodnih društava širom svijeta.

Autor: Dalibor Rohac/CapX
Prijevod: Nikola Mojović/Liberalni forum