O liberalizmu smo već puno pisali na ovim stranicama, ali tema je toliko široka da edukacije nikad dosta. Primijetio sam u raznim raspravama na Twitteru, ali i na našoj Facebook stranici, da mnogi u Hrvatskoj još uvijek ne razumiju što liberalizam sve predstavlja (lijevo, desno ili centar). U suštini, odgovor je možda pomalo zbunjujući, ali liberalizam može biti i ljevica i desnica i centar, ovisno o podvrsti.

Liberalizam se temelji na obrani osobnih i ekonomskih sloboda pojedinca, ograničenoj vladi koja ima primarni cilj očuvanje mira te zaštitu prava i ravnopravnosti svih građana. Svi liberali svoju ekonomsku politiku temelje na učenju Adama Smitha nakon kojega je kasnije izašao cijeli niz različitih liberalnih škola ekonomije. Svi liberali imaju neke zajedničke ciljeve - sloboda govora, trgovine, rada, izbora; jednakost građana pred zakonom; tolerancija različitosti te mir i suradnja sa susjedima. Podvrste liberalizma se razlikuju u nijansama, no o tim nijansama su upravo najčešće javne rasprave pa se liberali nerijetko nađu na suprotnim stranama.

Pokušat ću predočiti, na što jednostavniji način, podjelu na tri osnovne grane liberalizma, koje su manje-više iste (samo eventualno drukčije nazvane) diljem svijeta.

Klasični liberalizam

To je onaj čisti, po meni jedini istinski liberalizam, iz jednostavnog razloga što se čvrsto drži principa i ne pravi nikakve ustupke po tom pitanju. Sve druge grane liberalizma predstavljaju neke ustupke od istinskog liberalizma. Društvena misao klasičnog liberalizma zasniva se na pisanju engleskih mislioca Thomasa Hobbesa i Johna Lockea. Principi su jednostavni: sloboda i privatno vlasništvo su nepovredivi, neotuđivi i jedini zadatak države je štititi ova temeljna prava svakom građaninu jednako.

Klasični liberalizam temelji se na logici i razumu te prati znanstveno utvrđene činjenice. Klasični liberali shvaćaju da je slobodnotržišni kapitalizam najefikasniji ekonomski sistem koji omogućuje funkcioniranje slobodnog društva te dovodi do jednakosti prilika. Klasični liberali su jako skeptični prema svakom državnom intervencionizmu u tržište i privatni sektor. Bez obzira na osobni svjetonazor, klasični liberali neće nametati vlastite svjetonazorske poglede drugima putem državnog aparata zato što su svjesni da je svaki čovjek jedinka za sebe, s vlastitim željama i interesima, i to treba poštivati dok god svojim djelovanjem ne narušava temeljna prava drugih pojedinaca.

Klasični liberali mogu biti domoljubi ili kozmopoliti, mogu biti vjernici ili ateisti, ali ta pitanja smatraju osobnim pitanjima pojedinca koja ne utječu na njihove stavove o političkom djelovanju. Za klasičnog liberala potpuno je svejedno je li neka osoba njegove nacionalnosti/vjere ili neke druge, je li gay ili straight, muško ili žensko - bitno je samo da ima jednaka prava i tretman pred zakonom kao i svatko drugi. Zato se za klasični liberalizam često kaže da je to "jedina ideologija s potpunim izostankom ideologije" - jer se ova ideologija kod političkog, društvenog i ekonomskog promišljanja trudi potpuno isključiti emocije i pozivati isključivo na razum i logiku.

Razlike između škola klasičnog liberalizma svode se na domenu kojom upravlja država. Stara francuska škola 19. stoljeća te austrijska škola 20. stoljeća (koja ima i dan-danas mnogo poklonika među intelektualcima) smatraju, na primjer, da djelovanje države mora biti ograničeno isključivo na očuvanje granica (vojska), funkcioniranje pravne države (neovisno pravosuđe), čuvanje reda (policija), javnu infrastrukturu te politička tijela (vlade i parlamenti - nacionalni, regionalni i lokalni) koja bi demokratski upravljala tim poslovima. S druge strane, nakon Drugog svjetskog rata pojavile su se škole koje proširuju djelovanje vlade (ordoliberalna i čikaška škola npr.) i na obrazovanje te socijalu (zdravstvo, socijalna pomoć, mirovine).

Danas među klasičnim liberalima prevladava mišljenje da država treba imati bitnu ulogu u obrazovanju i socijali, ali i na tim područjima liberali traže rješenja koja uključuju privatni sektor te stvaranje tržišne konkurencije, kako bi se poboljšala kvaliteta usluge i postigla stabilnost sustava, a opet da nitko ne bude zakinut ili "ostavljen na cjedilu".

Klasični liberali su često (iako ne svi) progresivni, u smislu da im nije slogan samo "live and let live", nego teže društvenom napretku i jednakosti prilika. Međutim, oni će favorizirati dobrovoljni aktivizam i edukaciju umjesto državnih mjera koje bi prisilno nametnule "napredak". Favoriziraju spontani napredak slobodnom evolucijom, a do nje dolazi isključivo kad država dopusti građanima što veće ekonomske i osobne slobode.

Klasični liberalizam na političkom spektrumu predstavlja u suštini strogi centar, premda to može biti pomaknuto lijevo ili desno ako je u nekom društvu cijeli politički spektar pomaknut na jednu stranu.

Socijalni liberalizam

Socijalni liberalizam (u Americi se naziva "moderni" liberalizam ili samo "liberalizam") je "lijeva" grana liberalizma. Njegovi pobornici shvaćaju da je tržišna ekonomija najefikasniji ekonomski model i superioran u odnosu na intervencionizam i socijalizam, ali puno veću pažnju posvećuju društvenim pitanjima koja smatraju bitnijima za ukupni razvoj društva. Njihov ideal je jednakost prilika, i zbog tog ideala spremni su žrtvovati neke principe slobodnog tržišta smatrajući da država može i treba utjecati na društveni napredak svojim intervencijama.

Za soc-liberalizam možda bi najbolji slogan bio "Manje Misesa, više Milla". Socijalni liberali su veliki progresivci, zalažu se za ravnopravnost pripadnika manjina, žena, ugroženih skupina u društvu i u tome su obično veliki aktivisti. Međutim, to ne čine iz kolektivističkih pobuda, već na temelju liberalnog principa jednakosti prilika za sve. Za razliku od socijaldemokrata, soc-liberali će preferirati, kad god je to moguće, promjene unutar društva bez zakonske intervencije države. Soc-liberali su obično kozmopoliti koji vide najveći problem u nacionalizmu i religiji, a puno manji u socijalizmu. Iako su bliski socijaldemokratima po mnogim pitanjima, soc-liberali će se obično protiviti progresivnom oporezivanju. Po pitanju državnih intervencija u slobodno tržište, prema preporuci Johna Maynarda Keynesa soc-liberali će preferirati "individualni pristup" - prvo dobro izvagati u svakom pojedinom slučaju koje su eventualne prednosti, a koji su nedostatci u slučaju intervencije.

Socijalni liberalizam se na političkom spektrumu nalazi lijevo od centra, na pola puta između socijaldemokracije i klasičnog liberalizma.

Konzervativni liberalizam

Kad čuju izraze "konzervativni liberalizam" i "liberalni konzervatizam" (dvije potpuno različite stvari, ne brkati!), u Hrvatskoj će ljudi u pravilu reagirati smijehom ili čuđenjem. To je rezultat našeg obrazovnog sustava i, još više, indoktrinacije medija u kojima prevladavaju ortodoksni ljevičari. Ali konzervativni liberalizam je vrlo proširen politički pravac u Europi i svijetu. Konzervativci i liberali su najčešće u političkoj koaliciji (takve su vlade, recimo, na vlasti trenutno u Norveškoj, Nizozemskoj, Danskoj), a postoje i konzervativno-liberalne političke stranke (u Irskoj na vlasti). Profesor politologije Peter Lawlor je u svojoj analizi zaključio da je američka Republikanska stranka zapravo puna konzervativnih liberala.

Čak i kod nas, vjerujem da postoji dosta velika masa ljudi koji su konzervativni liberali, a da toga nisu ni sami svjesni.

Konzervativni liberalizam nadopunjuje klasični liberalni svjetonazor kršćanskom etikom. Konzervativni liberali vjeruju da je kršćanstvo temelj zapadne civilizacije pa odbacivanje kršćanske etike bi po njima značilo propast cijele liberalne civilizacije. Oni su potpuno prihvatili klasično liberalnu teoriju slobodnog tržišta kao najefikasnijeg ekonomskog modela, u kombinaciji s pravnom, nacionalnom državom, ali društvena pitanja ne smatraju toliko bitnim. Nisu progresivci, što znači da ne teže društvenom napretku, ali nisu ni protivnici društvenog napretka dok on ne zadire u osobne slobode pojedinca. Na primjer, konzervativni liberal se neće u prvim redovima boriti za prava transrodnih osoba, on/ona će vjerojatno transrodnost smatrati društvenom anomalijom ili čak psihičkim poremećajem, ali će prihvatiti činjenicu da ti ljudi žive među nama i da trebaju imati jednaka prava kao i svatko drugi te slobodu da sa svojim tijelom čine što žele.

U kojim se konkretnim pitanjima konzervativni liberalizam razilazi s klasičnim? Konzervativni liberali u principu neće imati ništa protiv stupanja istospolnih partnera u brak, shvaćaju da je to njihovo pravo koje ni na koji način ne ugrožava druge, ali će biti jako skeptični kad je riječ o pravu istospolnog para na udomljavanje djece. Također, jako su skeptični kad je riječ o imigraciji koja nije ekonomski opravdana te obično su pro-life po pitanju pobačaja, što znači da mnogi konzervativni liberali smatraju da je dužnost države zakonom zaštititi život od začeća (dok je većina ostalih liberala pro-choice).

Konzervativni liberali su obično veliki domoljubi te drže do zaštite nacionalnih granica, vole i podržavaju "domaće ljude i proizvodnju", ali, za razliku od nacionalista i mnogih konzervativaca, konzervativni liberali razumiju da protekcionizam i trgovinske barijere nanose štetu njihovoj domovini, stanovništvu i proizvodnji pa favoriziraju slobodno trgovanje s drugim zemljama.

Konzervativni liberalizam se na političkom spektrumu nalazi desno od centra, na pola puta između klasičnog liberalizma i liberalnog konzervatizma (lib-konzervatizam je politički pravac temeljen na konzervativnom svjetonazoru s ekonomskom politikom liberalizma).

Razjedinjenost

Kao što možete vidjeti, razlike između različitih grana liberalizma su stvarno u nijansama, ali je problem što te "nijanse" imaju temelj puno dublje, u samom ljudskom uvjerenju (od progresivizma do religije). To je razlog zašto liberali diljem svijeta nisu politički ujedinjeni i teško se mogu okupiti oko zajedničkih, liberalnih ideja. Puno češće su rascjepkani po drugim strankama kojima liberalna politika nije primarni cilj: socijalni liberali nađu se uz socijaldemokrate ili čak u socijaldemokratskim strankama, konzervativni liberali u konzervativnim strankama, a klasični liberali ostaju individualno, kao pojedinci. To je valjda sudbina svjetonazora koji se čvrsto temelji na individualizmu.

Nadam se da vam je ovo šturo, ali jednostavno, objašnjenje pomoglo i da ste možda našli sebe u jednom od ovih opisa.