Na današnji dan, 28. lipnja 1956. godine započeli su jedni od prvih velikih antikomunističkih prosvjeda u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, znani kao "Poznanski prosvjedi" ili "Poznanska revolucija". Inicirani nezadovoljstvom radnika u teškoj industriji, prosvjedi u poljskom gradu Poznanu ugušeni su u krvi s između 57 i stotinu ubijenih te više stotina zatvorenih radnika.

Prosvjedima je prethodila šestogodišnja implementacija sovjetske ekonomske politike u Poljskoj, do najsitnijeg detalja. Središnja država pod patronatom SSSR-a preuzela je potpunu kontrolu nad svim radnim jedinicama pa lokalne i samoupravljačke moći više nije bilo. Radnička prava su umanjena, bonusi za najproduktivnije radnike u tvornicama počeli su se negirati, radničke plaće su smanjene. Došlo je do inflacije i nestašice osnovnih dobara zbog kolektivizacije poljoprivrednih farmi. Sve to skupa, dovodilo je do rasta nezadovoljstva među građanima, prvenstveno radnicima u gradskim tvornicama.

Dio prosvjednika činili su socijalisti koji su zahtijevali slabiju kontrolu Moskve i veću neovisnost poljske državne vlasti i ekonomske politike od SSSR-a. Drugi dio bili su antikomunisti u poljskim intelektualnim krugovima koji su sve glasnije spominjali mogućnost izlaska Poljske iz Istočnog bloka i odbacivanje socijalizma. Od 1950. do 1956. godine standard prosječnih građana Poljske konstantno je opadao.

Rano ujutro radnici velike tvornice metala, koja se tada zvala Staljinova tvornica u Poznanu, izašli su na ulicu. Uz pomoć sindikata pridružili su im se i radnici drugih tvornica, poput tekstilne industrije "Pariška komuna", općinske kompanije za prijevoz, tiskare "Marcin Kasprzak" i mnogih drugih. U prosvjedu je marširalo ukupno više od 100.000 ljudi. Nisu vikali ništa, u tišini su se kretali od tvornice metala do glavnog trga gdje je bilo sjedište partije.

"Oni koji su vidjeli tu procesiju, vjerojatno će je zapamtiti do kraja života", kasnije je rekao odvjetnik Michał Grzegorzewicz tijekom jednog od Poznańovih suđenja. "Dok su pristojno i tiho hodali u redu, bili su disciplinirani, ponosni i dostojanstveni. No, ne zaboravimo da to nije bio hod mirnih i staloženih ljudi...Bilo je to bijesno hodanje ljutite gomile. Kako se hod ubrzavao i mnoštvo povećavalo, pojačavajući zvuk njihovih koraka, tako je i rasla temperatura emocija. Takvo je raspoloženje poput dinamita. Svaka iskra postaje opasna."

Gomila se okupila na trgu s transparentima na kojima je pisalo: "Zahtijevamo kruha", "Gladni smo", "Prekinite iskorištavati radnu snagu", "Sloboda", "Slobodna Poljska", "Boljševizam van iz Poljske" i slično. Pjevala se poljska himna, a potom i vjerske pjesme. Međutim, pjevala se i komunistička himna "Internacionala". Lokalne vlasti su bile nemoćne budući da nisu mogle udovoljiti njihovim zahtjevima pa su prosvjednici tražili da im se obrati poljski premijer Jozef Cyrankiewicz. Oko 10 sati pojavila se informacija među prosvjednicima kako je vlast uhitila sindikalne pregovarače.

U tom trenutku prosvjednici odlaze pred zatvor, razoružavaju stražare, pa odlaze u policijsku postaju gdje su brzo preuzeli kontrolu budući da su im se pridružili i mnogi policajci. Do večeri preuzeli su kontrolu nad gotovo svim Vladinim uredima. Vojska je izašla na ulice, ali im se ubrzo i dio vojnika pridružio. Prosvjednici su zaposjeli dva tenka.

Tada poljski ministar obrane, sovjetski general Konstantin Rokossovsky uzima stvar u svoje ruke kako bi spriječio širenje bunta na ostatak Poljske. Skupa s ruskim oficirima stiže u Poznan i zapovijeda trupama - ukupno 10.300 vojnika - da uguše pobunu u Poznanu. Tijekom večeri i sljedeća dva dana, u sukobima između vojske i prosvjednika nije točno utvrđeno koliko je ljudi smrtno stradalo. Prema podacima tadašnje poljske vlasti, ubijeno je 57 ljudi, međutim u nekim radovima spominje se preko stotinu. Među smrtno stradalima bio je i jedan 13-godišnjak. Tijekom 3 dana, koliko su Poznanski prosvjedi trajali, uhićeno je oko 500 osoba.

Premijer je na lokalnoj radiopostaji dao poznatu izjavu: "Bilo koji provokator ili luđak koji podigne ruku protiv Narodne vojske Poljske može biti siguran da će mu ta ruka biti otkinuta".

Povjesničari danas smatraju Poznanske prosvjede 1956. godine jednim od ključnih trenutaka u poljskoj povijesti, kao prvi nagovještaj pada komunizma. Bez obzira na to, ne smijemo zaboraviti da glavni pokretač ovih prosvjeda nije bila nikakva antikomunistička ideologija, nego katastrofalni rezultati marksizma provedenog u praksi. Ljudi su bili očajni, gladni i u neimaštini, unatoč činjenici da su radili. Samo manjina među njima bila je svjesna toga da je to rezultat principijelne socijalističke politike. Ubrzo kasnije vlasti u Moskvi i Varšavi pristale su provesti neke reforme gospodarstva te je nakon toga oslabila kontrola Sovjeta nad poljskom ekonomijom. Slični prosvjedi sindikata održani su nekoliko godina ranije u Čehoslovačkoj i Istočnoj Njemačkoj.