Odluku Ustavnog suda ste do sada zasigurno pročitali ili ste čuli kako je "Ustavni sud odlučio da su mjere bile u skladu sa zakonom". U ovome trenutku svaki portal uključivši i ovaj piše o tome. Ustavni sud je odlučio. No, o čemu zapravo?

Točkom I, pod a) Odluke spomenutog Suda,odlučeno je o pojedinim prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti pojedinih odredaba određenih zakona s Ustavom; točkom I pod b) odlučeno je o pojedinim prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Odluka Stožera civilne zaštite s Ustavom; te je točkom II odlučeno o pravnom položaju zaštićenih najmoprimaca.

Kako su sve nas najviše pogodile upravo "mjere", ponajprije ću se osvrnuti na njih, ali samim time i na cijeli ovaj postupak pred Ustavnim sudom.

Dakle, mjere poput:

1) Odluka o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja
2) Odluka o načinu održavanja pogreba i posljednjih ispraćaja
3) Odluka o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima
4) Odluke o nužnim mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID – 19
5) Odluka o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj
6) Odluka o privremenoj zabrani prelaska preko graničnih prijelaza Republike Hrvatske

sud je "odbacio jer predlagatelji nisu naveli ustavnopravne relevantne razloge za osporavanje ustavnosti i zakonitosti, a iz pribavljenih očitovanja proizlazilo je to da su za donošenje osporenih akata postojali objektivni i racionalni razlozi".

Što to zapravo znači?

To znači da predlagatelji za pokretanje postupka ocjene suglasnosti spomenutih mjera s Ustavom i zakonom nisu naznačili koje im je Ustavom zajamčeno pravo bilo povrijeđeno, odnosno predlagatelji u svojim prijedlozima za ocjenu suglasnosti pojedinih mjera nisu naveli konkretne i obrazložene razloge povrede određenog ustavnog prava, a kako bi Ustavni sud mogao odlučiti o ustavnopravnoj biti stvari.

Dakle, zbog formalnopravnog propusta predlagatelja, ustavni suci zapravo nisu ni odlučivali konkretno o pojedinim mjerama, već su prijedloge odbacili budući da ne zadovoljavaju točno navedene uvjete za podnošenje prijedloga za pokretanje postupka ocjene suglasnosti.

O mjerama i njihovoj suglasnosti zapravo nije ni odlučeno već naprotiv, o tome nije ni pokrenut postupak jer za to nisu ispunjeni određeni uvjeti.

Važno je za napomenuti kako ne treba miješati prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom sa zahtjevom za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa. Naime, dok je podnošenjem zahtjeva postupak već pokrenut, o pokretanju postupka, kad je riječ o prijedlogu, Ustavni sud tek odlučuje rješenjem hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak.

Bit ću slobodan napisati laički kako sud nije uopće odlučio da su mjere u skladu ili da nisu u skladu s Ustavom RH, već je prijedloge odbacio budući ne zadovoljavaju uvjete propisane člankom 39. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, a koji taksativno navodi uvjete koje mora ispunjavati svaki zahtjev odnosno prijedlog.

OK. Tko je onda krivac, tko podnosi prijedlog, a tko zahtjev?

U ljudskoj je naravi da traži krivca, a tako je i ovdje čini mi se Ustavni sud iz svojih ruku bacio vrući krumpir u ruke nepoznatog predlagatelja zbog kojeg nije ni mogao pokrenuti postupak ocjene suglasnosti mjera s Ustavom RH. No, vratimo se mi pitanju.

Prijedlog može predložiti svaka fizička i pravna osoba dok Zahtjev mogu podnijeti samo jedna petina zastupnika Hrvatskog sabora, radno tijelo Hrvatskog sabora, predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske, Vrhovni ili drugi sud Republike Hrvatske ili pučki pravobranitelj.

Kako je Ustavni sud donio odluku kojom se odbacuju prijedlozi, izgleda da su se građani sami pokušali izboriti za ograničenja svojih ustavnih prava i to na način da su tražili samo priliku otvaranja postupka ocjene suglasnosti s mjerama dok iste institucije prethodno nabrojane, a čiji je to u krajnju ruku i posao, nisu učinile. Ako ništa, ovo je samo pokazalo kako se na kraju uvijek građani trebaju i moraju oslanjati isključivo na sebe, ne na institucije, jer očigledno i one imaju pametnijeg posla od samog pojedinca.

Na kraju krajeva pojedinac ide ispred države, a ako čitate Liberal, onda Vam o tome ne moramo puno dalje pisati.

Dakle, o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o sustavu civilne zaštite, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim izborima, Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, kao i o mjerama, sud nije odlučio već je naprosto odbacio prijedloge tj. nije prihvatio prijedloge za otvaranje samih postupka, a u kojima bi se tek naknadno donijela odluka.

Nadalje, opet laički rečeno, Ustavni sud je pokrenuo vlastiti postupak za odlučivanje o zabrani rada nedjeljom za vrijeme između 27. travnja 2020. godine do 26. svibnja 2020. godine, a koju je donio Nacionalni stožer civilne zaštite. Ovdje je Ustavni sud utvrdio da ta mjera zabrane rada nedjeljom u utvrđenom razdoblju nije ispunjavala zahtjeve razmjernosti. Ovo je jako važna odluka Ustavnog suda. Naime, ovdje je baš odlučeno u postupku kako spomenuta mjera nije bila niti nužna niti svrsishodna, za donošenje. Važna je ponajprije jer daje jaku pravnu osnovu mnogobrojnim poduzetnicima, trgovcima i svim ostalim građanima na tržištu koji su izgubili odnosno bilježili pad prihoda upravo zbog ove mjere, za razmišljanje o pokretanju određenog postupka pred nadležnim sudom. Napominjem kako odlazak u parnicu iziskuje određene troškove pa treba razmotriti rizik ulaženja u istu, no s odlukom Ustavnog suda mišljenja sam kako postoji mogućnost da se država nađe u mnogobrojnim problemima vezanih za naknadu štete trgovačkim društvima i ostalima pogođenim ovom mjerom.

Iako je Ustavni sud zapravo donio jednu jako bitnu i ponajprije kontroverznu odluku, budući je izvršna vlast na čelu s predsjednikom Vlade još donedavno čvrsto stajala iza svake mjere Civilnog stožera, u drugu ruku je donijela sljedeću, krajnje (za današnje vrijeme) ne prihvatljivu odluku.

Naime, Ustavni sud je odlučio i o pojedinim odredbama Zakona o najmu stanova te Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova na način da se većina tereta održavanja nekretnine ponovno vraća pod obveze vlasnika stana, a ne korisnika, kao i što se sama najamnina smanjuje. Dakle, vlasnik nekretnine kojom ne može slobodno raspolagati (riječ je o zakonu ograničenom pravu vlasništva) više nema pravo ni zahtijevati neznatno povećanje najamnine, već će morati i sam snositi pojedine troškove održavanja odnosno stanovanja zaštićenog najmoprimca. Nažalost, očigledno je da je riječ o političkoj odluci, ne o pravnoj niti profesionalnoj budući je sama odluka protivna svim pravnim načelima kao i samom Ustavnom zajamčenom pravu – pravu vlasništva.

Zaključno, Ustavni sud je dakle odlučio o samo jednoj mjeri (zabrana rada nedjeljom za određeno razdoblje) te je zaštićenim najmoprimcima donio smanjenje troškova za korištenje nekretnine u najmu dok o ostalim mjerama zapravo nije ni donijeta meritumna odluka. Rekao bih pomalo kukavički, i neprofesionalno.

O razlozima se jedino može nagađati, no stvari ipak postaju jasnije kada se vidi način odabira ustavnih sudaca te nas ovakve, političke, ne i pravne odluke, ponovno vraćaju na početak – treba li i ako da, kako mijenjati odabir sudaca za mjesto Ustavnog suca Republike Hrvatske s ciljem ostvarivanja zadaće samog Ustavnog suda, a koja se sastoji od nadziranja i ostvarivanja vladavine prava.