Na stranicama Ustavnog suda Republike Hrvatske objavljena je odluka koja je vrlo značajna za slobodu izražavanja i političke debate. Riječ je o sporu između političarke Karoline Vidović Krišto i udruge Zagreb Pride zbog članka objavljenog na stranicama navedene udruge 2013. godine dok je Vidović Krišto još bila novinarka i voditeljica na HRT-u.

U tom se članku problematizirala tema homofobije te su čitatelji pozvani da izaberu homofoba godine. Među ponuđenim kandidatima u anketi bila je Vidović Krišto koju je to jako povrijedilo pa je pokrenula tužbu, tražila odštetu u visini 50.000 kuna i javnu objavu presude. Općinski građanski sud u Zagrebu usvojio je veći dio njenog tužbenog zahtjeva i dodijelio joj odštetu u visini 30.000 kuna. Obje strane su uložile žalbu, a Županijski sud u Osijeku odbio je žalbe te potvrdio prvostupanjsku presudu. Udruga Zagreb Pride je zatražila reviziju pri Vrhovnom sudu RH, što joj je odbijeno pa je podnijela ustavnu tužbu.

Ono što je zanimljivo, to je radi čega je Vidović Krišto pokrenula sudski spor. Tvrdi da ju je jako povrijedilo što je bila u izboru za homofoba godine iako ne osporava da je napisala članak naslovljen "85% pedofila su homoseksualci", ali sudovi to nisu uzeli u obzir budući da je taj tekst objavljen nakon teksta o homofobu godine.

Ustavni sud je prihvatio tužbu i ukinuo obje presude (i prvostupanjsku i drugostupanjsku) te vratio predmet na početak. Pritom je citirao više puta ponavljani stav Europskog suda za ljudska prava:

"Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba
za njima mora biti uvjerljivo utvrđena..."

Zatim zaključuje:

"Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i u skladu s tim mora iskazivati veći stupanj tolerancije. (...) U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. (...) Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti, ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. (...)

Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se
izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect)."

U ovom konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je "sporna izjava dana u kontekstu debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda javne debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Vezano uz navedeno, što se tiče prirode samih navodno uvredljivih izjava podnositelja, Ustavni sud primjećuje da sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i nalaganjem podnositelju isplate 30.000,00 kuna nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti u kojima su te izjave dane. Tako, po ocjeni Ustavnog suda, nisu uzeli u obzir aktivističku narav spornih izjava, kao ni činjenicu da je podnositelj udruga osnovana radi zaštite i promicanja prava LGBTIQ osoba te da se u konkretnom slučaju radilo o natjecanju odnosno o nominaciji za "homofoba godine" koja je kao takva trebala biti provokativna te privući što veći broj građana na glasovanje, iako je to podnositelj isticao tijekom cijelog postupka. Samim time, navodi uz nominaciju za "homofoba godine", po ocjeni Ustavnog suda, pisani su u ironično satiričnom tonu, no, sudovi ih nisu ocijenili kao takve..."

Također, kako se navodi u odluci Usuda, "sudovi nisu uzeli u obzir ni društveno-političku atmosferu u trenutku u kojem su navodno uvredljive izjave dane, jer se upravo u to vrijeme vodila žustra javna rasprava o uvođenju spolnog odgoja u škole, u sklopu koje je svakodnevno dolazilo do iznošenja mnogih oprečnih i provokativnih stajališta te je i sama tužiteljica kao
urednica emisije na državnoj televiziji bila aktivno uključena u tu raspravu, nakon čega se i podnositelj nominiranjem tužiteljice za "homofoba godine" indirektno uključio u tu raspravu smatrajući cjelokupni rad i djelovanje tužiteljice protivnim ciljevima radi kojih je kao udruga osnovan. (...) Konačno, tužiteljica je javna osoba koja je u vrijeme nominacije za "homofoba godine" bila poznata široj javnosti kao voditeljica na državnoj televiziji, te bi stoga kao takva trebala iskazivati veći stupanj tolerancije na sporne izjave od privatnih osoba. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da sudovi uopće nisu razlikovali to što je podnositelj tužiteljicu nominirao za "homofoba godine" od toga što je za nju tvrdio da je "homofob godine", te da je podnositelj na ovaj način zapravo izrekao svoj vrijednosni sud o tužiteljici i njezinom radu, istinitost kojega nije dokaziva te koji treba razlikovati od izjave o činjenicama, čije se postojanje može dokazati."

Zašto je ova odluka iznimno bitna za nas? Zato što bi trebala spustiti desničare na zemlju i ukazati sudovima da malo bolje rade svoj posao kad je u pitanju sloboda govora, pogotovo kad je riječ o raspravama o bitnim društvenopolitičkim pitanjima. Desničari imaju potpuno krivu predodžbu o slobodi govora. Oni misle da je to ono kad slobodno iznose homofobna, pa i rasistička stajališta, javno u medijima, i da ih nitko zbog toga ne smije prozvati, da im se nitko ne smije suprotstaviti. U ovom konkretnom slučaju, Vidović Krišto je jasno i nedvosmisleno iznosila homofobne stavove, ali kad joj je netko ukazao na to - eh, to se ne smije! Eh, moji osjećaji! Eh, moj ugled, moja čast! A kako bi bilo da počnete misliti na svoj ugled i čast prije nego što krenete javno iznositi stavove za koje i sami znate da ne pripadaju ovoj civilizaciji?

Ja sam apsolutno za slobodu govora i ako netko ima potrebu i želju da pljuje druge samo zato što imaju drukčije seksualne navike ili drukčiju boju kože - slobodno. Kao što vidimo, to možete raditi jer nitko nije zabranio Vidović Krišto da širi homofobiju kao što nitko ne brani ni Marinu Miletiću da širi ksenofobiju i rasizam. Sve je to sloboda govora! Ali onda se, dame i gospodo, nemojte začuditi kada vas netko zbog toga prozove i iskaže neslaganje - jer i to je, vjerovali ili ne, isto sloboda govora! Istu tu slobodu, koju imate vi, imaju i vaši neistomišljenici. Tako to inače funkcionira, odnosno tako bi to trebalo funkcionirati.

Rekao sam to već stoput i ponovit ću opet: desničari, kojima su posljednjih godina puna usta tobožnje slobode govora, u stvarnosti ne bi mogli podnijeti slobodu govora. Žalosno je samo što su dvije razine sudova u RH napravile ovako veliku pogrešku potpuno zanemarujući utjecaj takvih presuda na pluralizam i javne rasprave u Hrvatskoj. Nevjerojatno je da je ovo moralo ići skroz do Ustavnog suda da čujemo razuman pravni zaključak u skladu s civilizacijom u kojoj živimo.