Zašto Hrvatska ne može brže napredovati, zašto naše društvo kaska za razvijenim dijelom svijeta? Dobar dio odgovora leži u mentalitetu.

Ekonomija nije kvantna fizika, nije teško shvatiti zakone po kojima funkcionira tržišna ekonomija. Konkurencija je motor koji ju pokreće i osigurava da potrošači dobiju što veći izbor i povoljne cijene, radnici što bolju plaću i poduzetnici, koji najbolje služe željama potrošača, najveću nagradu.

Sad u tu jednadžbu treba dodati još jedan fenomen, koji je posebno izražen u Hrvatskoj - jal. Nije ga teško naći.

Dovoljno je samo spomenuti mogućnost smanjenja stope PDV-a za turističke sektore i ugostiteljstvo, u roku odmah vidjet ćete pregršt komentara ogorčenih ljudi koji će istaknuti kako ugostitelji neće sniziti cijene ako im se spusti stopa PDV-a. Po njima, ona treba biti što veća.

Sniženje stope PDV-a ne mora rezultirati automatskim sniženjem cijena. Poduzetnik može tu razliku iskoristiti za ulaganje u biznis, radničke plaće ili povećanje dobiti. U bilo kojem slučaju državna blagajna ne trpi jer se bilo kojim novim ulaganjem, povećanjem radničkih plaća ili isplatom veće dobiti povećava i svota koja ide državi kroz druge poreze (porez na dohodak i porez na dobit).

Tako da to nije pitanje državnih prihoda. Uhljebi ne moraju biti u strahu da će biti manje novca za njih. Zaista nema razloga da bi itko iz vlastitih interesa bio protiv snižene stope PDV-a. Jedini razlog zašto mnogi ljudi jesu, to može biti samo zavist, odnosno jal. Ne žele da uspješni susjed ima više i da živi bolje. Žele mu zlo.

I tu ne govorimo o onome što bi Ivan Pernar nazvao pakosnom sirotinjom. Definitivno je pakost, ali nije sirotinja. To su uglavnom jako dobro plaćeni državni službenici. Takvi će prvi naglasiti kako će poduzetnik svako smanjenje poreza iskoristiti za "sebi u džep".

To je realna mogućnost. Poduzetništvo nije humanitarni rad. Poduzetnici su pokrenuli biznis s ciljem ostvarenja profita i sigurno se neće odreći svoga profita zbog tuđih interesa, isto kao što se profesor neće odreći svoje plaće zbog nekoga drugoga. Zašto bi?

Poduzetnik će se odreći dijela svoga profita samo ako ga konkurencija na to prisiljava - u tom slučaju snižava cijene i povećava plaće radnicima.

Ako država snizi PDV i poduzetnik može to iskoristiti da sebi poveća profit, to znači da je konkurencija još uvijek slaba. Ako se to dogodi, povećat će se profitabilnost u njegovom sektoru, što mora dovesti do otvaranja novih biznisa. U ovom konkretnom slučaju, otvarali bi se novi ugostiteljski objekti. Povećanje konkurencije mora dovesti do snižavanja cijena i boljih prilika za radnike.

Pritom država ne gubi ništa - ona dobiva još više kroz druge poreze (na dohodak i dobit) jer se povećala poduzetnička aktivnost, broj radnih mjesta, a moguće i radničke plaće. Na koncu, svi su na dobitku - poduzetnici, radnici i potrošači.

Koji je onda njihov problem? On nije ekonomski jer, kao što vidimo, kako god da se iskoristi razlika od snižene stope PDV-a, svaki građanin ovog društva je na dobitku, uključujući uhljebe.

Zašto su onda ljudi skloni navijati protiv vlastitih ekonomskih interesa, ako vjeruju da će njihov susjed poduzetnik tako biti kažnjen?

Tu dolazimo do hrvatskog jala. Nažalost, to je sastavni dio mentaliteta i jako pogađa dobar dio našeg naroda. Ljudi jednostavno ne vole vidjeti da susjed uspije, pogotovo ako je taj susjed izabrao put samostalnosti i rizika.

To nije zavist siromašne osobe prema nekome bogatijem jer ljudi koji se žale protiv poduzetnika nisu siromašni, vrlo često su bogatiji od većine poduzetnika u ovoj zemlji. To je prezir prema poduzetništvu, točnije uspješnom poduzetništvu.

Poduzetništvo je preuzimanje rizika. Mogućnost uspjeha postoji, ali uvijek postoji i mogućnost neuspjeha. Ako nekome bližnjem iznesete svoju ideju o nekom biznisu, vjerojatno ćete prvo čuti da to neće uspjeti i da se to ne isplati. To je takav mentalitet, od početka će vas društvo uvjeravati da to ne učinite. Ali ne samo to, ti isti ljudi će i potajno navijati da ne uspijete.

Jer vaš uspjeh bio bi njihov svojevrsni poraz, s obzirom da su vam predviđali neuspjeh. Bio bi to njihov poraz i zato što su oni sebi od starta opravdali vlastitu nepoduzetnost višim silama zbog kojih je ovdje poštenima uspjeh nemoguć. Vaš uspjeh značio bi potop svih njihovih opravdanja koje su sami sebi cijeli život davali, zašto su izabrali put linijom manjeg otpora, zašto nisu riskirali.

Taj jal je u konačnici poguban za hrvatsku ekonomiju, a time i društvo u cjelini. Jer poduzetništvo je stup na kojem društvo stoji. Ono kreira radna mjesta, dobra i usluge od kojih svi živimo. Prezir prema poduzetništvu je antidruštveni sentiment koji koči cijelo društvo, napredak koji bi svima bio koristan. Razmislite o tome.