Zamislimo na trenutak da su znanstvenici otkrili čvrste dokaze da kruh uzrokuje teške smrtonosne bolesti. Država je na to reagirala tako što je uvela potpunu zabranu proizvodnje, prodaje, kupovine i konzumiranja kruha i svih krušnih proizvoda.

Međutim, postoji problem. Iako su svi manje-više dobro informirani o štetnim posljedicama, jedan dio populacije i dalje ne može zamisliti obrok bez kruha. Jednostavno, navikli su, i ništa im ne može to zamijeniti. Traže kako mogu doći do kruha, gdje ga mogu kupiti, postoje li neki ilegalni kanali.

Ubrzo, ti se kanali za ponudu ilegalnog kruha na tržištu počinju pojavljivati. Kruh se nudi u zatvorenim Facebook grupama, u mračnim uličicama gradova čim padne mrak... Oni snalažljivi osmislili su načine proizvodnje tako da ne budu previše upadljivi i našli stalne kupce za koje redovito peku kruh.

Policija je ubrzo za to saznala i MUP se odlučio na veliku akciju čišćenja gradskih ulica od dilera kruha. To su ljudi koji ne samo da dovode brojne građane u životnu opasnost, već i čine veliku štetu državnom proračunu jer ne plaćaju porez. Policija je saznala tko su najveći ovisnici, upada im u stanove i kuće, privodi na ispitivanja kako bi doznala tko ih i kako snabdijeva.

Zatvori su odjednom pretrpani ovisnicima o kruhu i dilerima krušnih proizvoda (kruh, peciva itd.). Međutim, i dalje postoji ogromna potražnja pa su policijski načelnici, državni odvjetnici i neki vrlo visoko profilirani političari shvatili da mogu zaraditi dosta u dogovoru s krušnom mafijom. Prešutnim dogovorom dopustit će jednom velikom proizvođaču da prodaje kruh na području njihovog grada. On će uposliti hrpu svojih rasparčivača i tako će se posao razgranati. Nitko ga neće dirati dok bude proviziju plaćao pravim ljudima. Zauzvrat, svaki pokušaj konkurencije država će sasjeći u korijenu, hvaleći se u medijima kako se uspješno bore protiv krušne pošasti.

Krušna mafija je dobila posao u svakom gradu, tako su se stvorili karteli. Ovisnici su se, međutim, našli u velikim problemima jer cijene kruha odjednom su skočile u nebo, a njegova kvaliteta postaje upitna. Međutim, nemaju izbora. Kupuju to što mogu. Mnogi se zadužuju ili čak pribjegavaju sitnim krađama kako bi mogli platiti za kruh. Mnogi od njih završe iza rešetaka vrlo brzo.

Šira javnost je mirna jer je uvjerena kako se država uspješno bori protiv krušne mafije, ali s druge strane ljudi vide da ona i dalje postoji, da se kruh i dalje dila pa gube povjerenje u funkcioniranje pravne države. Osjećaju da tu nešto smrdi.

Tu i tamo stvari se dodatno zakompliciraju ako nekom ovisniku pukne film. Maltretiraju ga, traže ga da plati ogromne lihvarske dugove, prijete njemu i njegovoj obitelji. Nema se kome obratiti jer zna da, ako ih prijavi policiji, on će prvi završiti u zatvoru. Ne preostaje mu ništa drugo nego uzeti pušku u ruke i kao u nekom kaubojskom filmu izrešetati svakoga tko mu se nađe na putu. Javnost je ionako već toliko izgubila vjeru u pravosuđe i policiju, da će biti na njegovoj strani i smatrat će ga herojem. Naći će se potom i dežurni državobrižnici da nas podsjete da je uzimanje pravde u svoje ruke necivilizirani čin. I bit će u pravu s tom konstatacijom, ali ipak ostaje onaj gorki okus u ustima i vječni upitnik jer čini se da nije samo nepovjerenje u pravnu državu i mentalitet ono što ne valja. Tu još nešto smrdi.

U čemu je problem? Možda u samoj zabrani? To ne smije nitko ni spomenuti jer će ga odmah optužiti da je i on ljubitelj kruha, tog proizvoda koji odvodi ljude direktno u grob.

To vam je, dragi moji, opis situacije u kojoj se Hrvatska, poput mnogih drugih zemalja, danas nalazi zahvaljujući neuspješnom ratu protiv droge. Zakon koji zabranjuje opojne droge ima moralne razloge i vjerojatno je donijet s ispravnim namjerama, ali krajnje je vrijeme da priznamo kako nije ispunio ono što se od njega očekivalo. Očekivalo se da će suzbiti ovisnost i promet opojnim drogama. To se nigdje u svijetu nije dogodilo. Dakle, očito ta metoda borbe protiv droga nije uspješna.

Umjesto suzbijanja opojnih droga, zakon je diljem svijeta stvorio velike mafije moćnije i od same države, koje su isprepletene s državnim vlastima i službenicima, potkopao je vladavinu prava više no išta, ali i samo povjerenje građana u pravnu državu.

Istina je, kod nas je vjera u pravnu državu potkopana i mnogim drugim primjerima izvan domene opojnih droga, ali kad je riječ o svijetu opojnih droga, moramo znati jedno: dok su droge kriminalizirane, najveću štetu trpe žrtve, a to su ovisnici. Oni ostaju nezaštićeni jer ne smiju prijaviti zločine koje narko karteli čine nad njima. To može biti jako frustrirajuće i, kao što smo vidjeli, dovesti do krajnje dramatičnih i tragičnih posljedica.

Ništa ne pokopava vladavinu prava više od loših zakona. Zakon o opojnim drogama je na vrhu liste takvih - loših i nemoralnih zakona koji izjedaju pravnu državu iznutra. Jedino pravo rješenje, koje bi u isto vrijeme vratilo barem dio vjere građana u državne institucije, bitno smanjilo korupciju i dramatično smanjilo stopu kriminala, vrlo je jednostavno - loš zakon treba ukinuti.

Ako se slažete sa mnom da ulični dileri uništavaju ljudske živote i cijele obitelji, onda bi legalizacija narkotika najviše pogodila upravo njih. Oni bi ostali bez posla. To je jedini efikasan način da im se oduzme mogućnost profitiranja na tuđoj patnji.