Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU stvorio je mnoge probleme, ali i prilike, i za jednu i za drugu stranu. Iako je prerano nagađati kakav će biti neto rezultat, tj. hoće li Brexit odvući UK u izolacionizam i protekcionizam te EU učiniti rigidnijom i centraliziranijom kao reakcija na odlazak jedne od zemalja koja je bila njen stup, ili će u UK pokrenuti val deregulacija i više tržišnih sloboda, a političari u EU će shvatiti da ne mogu stvarati centraliziranu i birokratiziranu tvorevinu nalik SSSR-u te napustiti ideju o stvaranju naddržave, još ostaje vidjeti. Ali određeni efekti su se već pojavili i usudim se reći da su veliki zaokret u odnosu na dosadašnje prakse.

Jedan od neposrednih efekata Brexita je pobjeda Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima u Francuskoj, kao kompromisnog rješenja umjerene desnice, liberala i umjerene ljevice da bi se spriječio dolazak Marine Le Pen, koju se percipiralo kao radikalnu desničarku, na tu poziciju. Ako je suditi po dosadašnjim Macronovim potezima koji idu u smjeru oslobađanja Francuske od povijesno čvrstog stiska socijalističkih politika, onda postoji nada da se nešto jako dobro izrodi iz cijele situacije oko Brexita.

Kao rezultat gubitka velikih novčanih sredstava zbog odlaska Velike Britanije, koja je bila neto uplatitelj u proračun EU, neki izdaci iz zajedničkog proračuna i fondova EU su se morali rezati, a na udaru se najviše našla Zajednička poljoprivredna politika EU i velike subvencije za poljoprivrednu proizvodnju. Francuska je zemlja vrlo orijentirana na poljoprivredu, gdje je poljoprivreda na neki način dio nacionalnog ponosa, a ujedno je najveći proizvođač poljoprivrednih proizvoda u EU i četvrti najveći izvoznik u svijetu. Ali Francuska ujedno prima i najveći iznos poticaja od EU za poljoprivredu, ili 9 milijardi od ukupno 58 milijardi namijenjenih za subvencioniranje poljoprivrede zemalja članica. Prema trenutnom proračunu EU 40% sredstava odlazi upravo za Zajedničku poljoprivrednu politiku, što znači da 40% proračuna EU odlazi na poticaje za poljoprivredne proizvođače, ali je taj novac neravnomjerno raspoređen te se 80% sredstava isplaćuje za samo 20% farmi.

Kao i sve protekcionističke politike, iako imaju dobru namjeru, krajnji rezultat se svodi na državno reguliranje ekonomije i biranje pobjednika na tržištu. Kako se sa slobodnotržišne strane može opravdati da 4/5 sredstava odlazi za samo 1/5 poljoprivrednika? Nikako, to je tipično državno upravljanje gospodarstvom i biranje pobjednika na tržištu, praktički nekoliko koraka do nacionalizacije.

Francuske vlasti su do sada branile poljoprivredne poticaje „do zadnjeg eura“, ali manjak u EU proračunu od 12 milijardi eura zbog izlaska Velike Britanije stvorio je veliku rupu i EU pod utjecajem tog smanjenja pokušava smanjiti izdatke, a poljoprivreda je logični korak jer su takve mjere poticanja poljoprivredne proizvodnje zastarjele. EU smatra da postoje veći prioriteti, kao što su obrana, sigurnost, migracijska politika i digitalne tehnologije, a poljoprivreda je relikt nekih prošlih vremena. Poticaju za poljoprivredu su čak bili uvjet Francuske za prihvaćanje jedinstvenog tržišta te su francuski političari praktički samostalno stvorili Zajedničku poljoprivrednu politiku još 1962. godine.

Zbog čega u Francuskoj postoji taj povijesni fetiš na poljoprivredu bez obzira koja politička opcija bila na vlasti? Zbog čega poljoprivrednici u Francusku imaju toliku moć i utjecaj na javne politike iako tek 7% radnika Francuske radi u poljoprivredi?

Da bi odgovorili na to pitanje trebamo se vratiti u prošlost, točnije u 18. stoljeće i ekonomsku teoriju koju su razvili tadašnji francuski ekonomisti pod nazivom fiziokratizam. Fiziokrati su vjerovali da sve bogatstvo proizlazi isključivo iz vrijednosti koja se stvori „iz zemlje“ tj. iz poljoprivrede i da taj način privređivanja treba biti iznimno cijenjen. U suštini se teorija oslanjala na to da se nova vrijednost može stvoriti samo poljoprivredom i da je samo tu vidljivo stvaranje novoga, a ne mijenjanje oblika bogatstva. Fiziokrati su na proizvodnju dobara i usluga gledali kao na iskorištavanje viškova vrijednosti nastalih agrarnom proizvodnjom jer je većina korištene energije nastala iz ljudskog ili životinjskog rada, a ta energija je dobivena konzumacijom hrane, stoga je sav višak energije i dodatna vrijednost u izvornom obliku stvorena u poljoprivredi.

Kontekst vremena je bio taj što su gospodarstva u to vrijeme bila sasvim agrarna, pa i ne čudi ovakav stav. Fiziokrati nisu cijenili gradove i gradski način života te su ih smatrali samo potrošačima, a idealan način života im je bio seoski.

Fiziokrati su zapravo u mnogočemu bili preteča prve moderne škole ekonomije, klasične škole, i mnogi njihovi stavovi su utjecali na kasniji razvoj ekonomske misli. Fiziokrati su smatrali da je osobni interes pokretački mehanizam ekonomije te da svaki pojedinac najbolje zna što može i želi raditi i proizvoditi. Shvaćali su da će svaka osoba najbolje i najintenzivnije raditi za sebe samog, iako zadovoljenje potreba jedne osobe ovisi o radu drugih, a sistem najbolje funkcionira kada sloboda u razmjeni dobara između više pojedinaca u kojoj svatko teži zadovoljenju vlastitih potreba. Prema fiziokratima trgovine barijere sprječavaju da ispune svoje potrebe i želje te su upravo fiziokrati ti koji su popularizirali izraz „laissez faire“. Fiziokrati su začetnici mnogih ekonomskih teorema koji se koriste još i danas, kao što su zakon opadajućih prinosa i jedna od prvih teorija kamata.

Bili su u principu suprotnost jednoj drugoj struji ekonomske misli iz tog vremena, merkantilizmu. Merkantilisti su smatrali da je svjetsko bogatstvo zadano i konačno, a jedini način na koji se država može obogatiti je trgovina i pribavljanje više plemenitih metala, zlata i srebra. Prema tome je jedina dobra trgovina izvoz, koji se treba poticati, i tako u zemlju unositi sve više plemenitih metala što povećava bogatstvo zemlje. Ta ideja merkantilista je u samoj svojoj srži preteča socijalističke ideje o „jednom kolaču“ i ideji da je redistribucija jedino što država može i mora raditi i da porast bogatstva jedne osobe automatski znači pad bogatstva druge osobe. U skladu s njihovim stavovima o trgovini i favoriziranju izvoza, favorizirali su ekonomski protekcionizam i uspostavljanje trgovinskih barijera na uvozne proizvode. Merkantilizam je bio popularan kod engleskih mislilaca, sve do dolaska „klasičara“ Adama Smitha, Jean-Baptiste Saya, Davida Ricarda, Thomasa Roberta Malthusa i Johna Stuarta Milla koji su uspostavili školu klasične političke ekonomije.

Fiziokratske ideje o osobno interesu i slobodnoj trgovini su uvelike utjecali na Adama Smitha, oca klasične političke ekonomije, koji se i upoznao s mnogim fiziokratima u Parizu te im je odao priznanje u svom kapitalnom djelu „Bogatstvo naroda“.

Tako su slijedom povijesnih događaja fiziokratske ideje o slobodnoj trgovini i osobnom interesu prešle u Veliku Britaniju, a merkantilističke ideje su iz Velike Britanije prešle u Francusku. Glavni razlog tomu je Francuska revolucija, koja je u većini svojih učinaka bila više proto-socijalistička nego liberalna, i time sušta suprotnost liberalnim revolucijama poput Slavne revolucije u Engleskoj (1688.-1689) i Američke revolucije (1765.-1783.). Jedini trag fiziokrata u Francuskoj je ostala njihova fiksacija na poljoprivrednu proizvodnju, a ta fiksacija se u društvu još intenzivirala zbog velikih nestašica hrane (što je ujedno bio i jedan od okidača Francuske revolucije) prije, tijekom, i poslije Francuske revolucije. Vidimo da se ta opsjednutost poljoprivredom proteže sve do današnjih vremena i da je ta opsjednutost bitno utjecala na nastanak i razvoj EU te time politike današnjice, kako u Francuskoj, tako i u cijeloj Uniji, a slijedom toga i velikom broju ostalih zemalja izvan EU koje su zbog tog utjecaja i kao odgovor na njega morale razvijati svoje protekcionističke poljoprivredne politike.

Poanta je da sadašnjost nije određena samo trenutnim politikama, idejama i problemima. Sadašnjost je određena prošlošću puno više nego mi to mislimo. Tko je mogao očekivati da će jedna ekonomska škola, koja je bila više preteča ekonomije kao znanosti nego prva prava škola ekonomske misli, toliko korjenito i dalekosežno djelovati na Francusku, EU i cijeli svijet sve do danas? Jednom usađene i popularizirane ideje dobiju svoj vlastiti put odvojen od samih idejnih začetnika te krucijalno djeluju na daljnji razvoj događaja na načine kojih ljudi nisu ni svjesni. Zbog toga valja biti svjestan da svi mi imamo odgovornost ne samo prema sadašnjosti nego i budućnosti, te da naši stavovi mogu imati povijesno dalekosežan utjecaj. Na kraju krajeva, tko je mogao predvidjeti da će ideje Karla Marxa tijekom vremena prouzrokovati smrt stotina milijuna ljudi? Povijest treba proučavati da bismo bili svjesni da će naše ideje iz sadašnjosti imati dalekosežne posljedice u budućnosti, a to valja shvatiti kao smisao, nadu, odgovornost, ali i upozorenje.