U Mecklenburg-Vorpommernu, onoj rijetko naseljenoj sjeveroistočnoj pokrajini koja je u nedjelju birala Landtag, liberalna stranka FDP pala je na 1,03 posto. Prije pet godina imala je 5,8 posto. U Berlinu je dobila 2,54 posto. Tamo već ionako nije bila zastupljena od 2023. CDU je u Mecklenburgu prvi put u povijesti savezne republike pao ispod pet posto (4,9) i izletio iz pokrajinskog parlamenta. Krajnje desni AfD, čiji pojedini istaknuti članovi ne skrivaju neonacističke težnje, osvojio je 38,2 posto.
U Berlinu je Ljevica (nasljednica komunista iz DDR-a) postala prva stranka s 25,7 posto; slijede CDU 18,8, AfD 16,3, Zeleni 14,3, SPD 12,1.
To nije izolirani incident. FDP je u veljači 2025. na saveznim izborima pao na 4,33 posto i ispao iz Bundestaga. Nakon nedjelje sjedi još samo u četiri od šesnaest landtagova. Serija poraza traje od raspada "semafora" 2024., kad je Scholz smijenio Lindnera, koalicija pukla, a liberali platili cijenu vlastitih kompromisa i tuđe nesposobnosti. FDP je zapravo najviše kažnjen iako je bio najmanji partner u vladi lijevog centra i jedini služio kao kočnica totalnom socijalističkom ludilu.
U isto vrijeme raste ono što se u Njemačkoj već zove erozija političkog centra. Na istoku AfD, u Berlinu Ljevica, Zeleni i dalje kao etatistička sila koja više nije "alternativa" nego dio radikalno ljevičarskog režima. Birač koji traži rez, granicu, stan, jeftiniju energiju ili jednostavno osvetu establishmentu više ne ide k liberalima. Ide na rubove.
Brojke Weimara, bez mitologije
Tu bi trebalo zastati i provjeriti što se događalo u međuratnom razdoblju u Njemačkoj prije stotinjak godina. Paralela postoji - i mogla bi biti zastrašujuća.
Weimarski liberali nisu nestali preko noći. Nestajali su u valovima.
DDP, lijevoliberalna stranka Weimarske koalicije, 1919. ima oko 18,5 posto. Već 1920. pada na otprilike 8 posto. 1928. ima 4,9. 1930. 3,8. U srpnju 1932. ostaje na 1,0 posto.
Desnoliberalni DVP 1920. ima gotovo 14 posto, 1928. 8,7, 1930. 4,9, u srpnju 1932. 1,2 posto.
Dva liberalna tabora, koji su 1919. zajedno nosili četvrtinu ili više birača, do 1932. postaju statistička pogreška i potpuno ispadaju s političke pozornice.
To jest bio prvi znak. Ne zato što su liberali "krivci za Hitlera" - ta teza je jeftina - nego zato što je nestanak stranke koja još uvijek govori jezikom prava, ugovora, tržišta i parlamentarne procedure ostavio birača pred izborom između kolektivizama: crvenog, smeđeg, korporativnog, klerikalnog.
Kad više nema tko braniti ograničenu vlast kao princip, ostaju samo oni koji obećavaju neograničenu vlast u tuđe ime.
Paralela s 2024.–2026. nije identitet stranaka. AfD nije NSDAP. Die Linke nije KPD. Zeleni nisu Spartakovci. FDP nije DDP. Povijest se ne ponavlja kao kostimografija. Ponavlja se kao mehanika: kriza + etatizam + gubitak liberalnog jezika + polarizacija.
Što je Mises zapravo rekao
U knjizi "Svemoguća vlada: nastanak totalne države i totalnog rata" (1944.) Ludwig von Mises ne piše krimić o "njemačkom karakteru". Piše povijest ideja. Prvi dio knjige zove se The Collapse of German Liberalism (Kolaps njemačkog liberalizma).
Njegova teza je tvrda. Sredinom 19. stoljeća politički zainteresirani Nijemci još su većinom liberali. Ali njemački liberalizam nije stigao završiti svoj posao - parlamentarizam, slobodnu trgovinu, ograničenu državu - prije nego što ga je pregazila nova ideologija koju Mises naziva etatizmom. Etatizam nije "malo više države". To je uvjerenje da država mora upravljati gospodarstvom radi nacionalne moći i blagostanja.
Iz tog uvjerenja slijede carine, kontrole, karteli pod državnim kišobranom, socijalna politika kao instrument moći, pa onda nacionalizam - jer ako država hrani narod, granice postaju pitanje opstanka.
Mises odbacuje marksističku priču da je nacionalsocijalizam "kapitalizam u agoniji". Za njega je nacizam oblik socijalizma: forme privatnog vlasništva ostaju, ali kontrola i planiranje prelaze u ruke države (Zwangswirtschaft).
To je važno i danas, jer liberali koji misle da je dovoljno biti "protiv AfD-a" ili "protiv Ljevice" promašuju Misesovu poantu. Opasnost nije samo jedna stranka. Opasnost je konsenzus da tržište ne smije odlučivati, da cijenu, energiju, stanovanje, migraciju i industriju mora riješiti državni ured.
Još jedna Misesova opaska pogađa FDP izravnije nego što je ugodno. Antiliberalizam, piše, često osvaja umove prerušen u liberalizam. Ljudi koji se nazivaju liberalima počinju prezirati privatno vlasništvo i tržište, a slaviti mjere koje jačaju birokraciju. Demokraciju poistovjećuju sa socijalizmom. Tad liberalna stranka više ne gubi birače zato što je previše liberalna, nego zato što više nije posvećena obrani liberalnih načela. A formalno etatističke stranke ionako uvijek nude više države od formalno liberalne stranke - pa će birači koji žele etatizam opet glasati za neliberalne stranke.
Birači koji ne bi htjeli više države tada više nemaju za koga glasati - ili postaju nezainteresirani za sudjelovanje u izborima ili se priklanjaju onoj strani u kojoj vide "manje zlo". Ali to i dalje ostaje zlo.
U poglavlju o Weimaru Mises nabraja konkretne uzroke sloma: abortivnu socijalizaciju, naoružane stranke, Versailles, depresiju. Ali uzrok uzroka nije "loša sreća". Uzrok je da je intervencionizam već bio zdrav razum. Kad kriza dođe, birač ne traži manje intervencije. Traži drugog gospodara.
Zašto je FDP pometen, a ne "nesretan"?
FDP nije stradao jer je Njemačka iznenada zavoljela ekstrem. Stradao je jer je u vladi 2021.–2024. obećao revitalizaciju gospodarstva, a dobio semafor u kojem Zeleni guraju planiranje, SPD redistribuciju, a liberali veto na dug. Kad koalicija pukne, birač ne nagradi onoga tko je bio "razuman u sobi". Kazni onoga tko je obećao slobodu, a isporučio stagnaciju.
Analize nakon 2025. to već bilježe: dio bivših FDP-ovih glasača otišao je AfD-u - ne zato što su postali "fašisti", nego zato što je FDP govorio libertarijanskim jezikom, a nije dostavio deregulaciju, energiju ni rast.
Kao najmanji partner u lijevoj vladi, znamo da nije mogao dostaviti većinu onoga što bi njegovi birači htjeli. Ali oni to nisu tako vidjeli.
To je klasična liberalna katastrofa. Stranka slobode ulazi u koaliciju da spasi centar pa postane jamac tuđeg etatizma. Kad etatizam ne radi - skupa energija, slaba industrija, stanovanje, birokracija - centar puca na oba kraja.
Ljevica nudi stan i pravdu. AfD nudi granicu i Nord Stream. Zeleni nude plan. Liberali ne mogu ponuditi ništa što tako spektakularno zvuči. Međutim, kao što je F. A. Hayek jednom napisao, ništa nije učinilo više štete čovječanstvu od parola koje zvuče spektakularno.
Mises bi rekao: to nije slučajnost kulture. To je slučajnost politike. Državna kontrola poslovanja stvara sukobe za koje nema mirnog rješenja. Tko god obećava da će upravljati cijenom plina, kvotama, stanovima i granicama, mora imati neprijatelja.
Liberalizam je jedini program koji taj mehanizam rastavlja, jer ne obećava upravljanje ljudima nego pravila za razmjenu.
Znači li to da slijedi novi svjetski rat?
Nestanak liberala s pozornice nije sitnica. U Weimaru je bio rani simptom da republika više nema stranku koja drži proceduralni minimum bez mesijanstva. U Njemačkoj 2026. FDP-ovo brisanje s mape znači da više nema parlamentarng nosača klasičnog liberalizma: slobodne cijene, fiskalnog ograničenja, otvorene trgovine, vladavine prava umjesto identitetskog ili planerskog morala.
Međutim, to ne znači da Njemačka srlja u katastrofu kao 1930-ih. Njemačka 2026. ima NATO, EU, ustavni sud, federaciju, drugačije elite i drugačiji sram. AfD može ostati trajna oporbena sila koju ostali izoliraju, a Ljevica može vladati Berlinom kao skup lokalni socijalizam. To je loše za slobodu, ali nije automatski 1933.
No, Misesova opomena ostaje. Civilizacija ne puca kad pobijedi zlo. Puca kad dobri ljudi prihvate da država mora biti svemoguća pa se samo svađaju oko toga tko će sjediti za volanom. Tad liberali prvo izgube raspravu, zatim birače, zatim parlament.
Ekstremi ne dolaze usprkos tome. Dolaze zbog toga.
Pitanje nije "Hoće li se Njemačka vratiti u tridesete". Pitanje je starije i neugodnije: postoji li još politički liberalizam koji zna reći da etatizam - zeleni, crveni, nacionalni ili tehnobirokratski - nije varijanta slobode? Ako ne postoji, FDP-ov 1 posto nije anomalija. To je predznak.
Liberali nisu pometeni zato što je svijet postao iracionalan. Pometeni su zato što je iracionalnost etatizma postala zdrav razum, a oni su prestali biti njezina organizirana opozicija.
