Nedjelja, 20. rujna 2026., ostat će zapisana kao prekretnica njemačke prijestolnice. Die Linke (Ljevica), stranka koja je izrasla iz istočnonjemačkog PDS-a i nasljednica SED-a, prvi put u povijesti ujedinjenog Berlina postala je najjača politička snaga. S 25,7 posto glasova više nego udvostručila je rezultat iz 2023. (12,2 posto) i ostavila CDU na 18,8 posto.
Njihova kandidatkinja Elif Eralp, 45-godišnja odvjetnica turskog podrijetla, sada ima realne izglede da postane prva lijeva gradonačelnica Berlina.
Ovo nije pobjeda slobode, već najava novih ograničenja. Ljevica nije samo "socijalna" stranka koja se brine o visokim najamninama. Njezin program otvoreno zagovara "prevladavanje kapitalizma i izgradnju demokratskog socijalizma". To nije retorička figura nego ideološka srž.
Program koji ne skriva namjeru
U službenom programu stranke stoji: "Borimo se za promjenu političkog smjera koja će otvoriti put temeljnoj transformaciji društva, koja će prevladati kapitalizam." Cilj je "drugačiji, demokratski gospodarski poredak" temeljen na javnom i demokratski kontroliranom vlasništvu nad ključnim sektorima - energetikom, financijama, infrastrukturom i, konkretno u Berlinu, stambenim fondom.
U berlinskom izbornom programu to se konkretizira u jednu riječ: Vergesellschaftung - socijalizacija. Die Linke se obvezuje implementirati referendum iz 2021. ("Deutsche Wohnen & Co. enteignen") prema kojem bi velike stambene kompanije s više od 3.000 stanova morale predati oko 220.000 stanova u javno vlasništvo. Eralp je to učinila središnjim obećanjem. Nosila je lančić s natpisom "Mietendeckel" i ponavljala da će socijalizaciju učiniti "Chefinnensache" - osobnim prioritetom.
Njezine izjave ne ostavljaju dvojbe:
"Od danas mijenjamo Berlin zajedno."
"Kriza stanovanja najveći je društveni problem."
"Ako Ljevica pobijedi, bit će socijalizacije. To sam rekla i pri tome ostajem."
"Vratit ćemo si stambene blokove."
Članak 15. njemačkog Ustava doista predviđa mogućnost socijalizacije zemlje, prirodnih resursa i sredstava proizvodnje uz naknadu. Ali klasični liberali s pravom ističu da je privatno vlasništvo temelj osobne slobode, a ne privilegij koji država može oduzeti kad god politička većina odluči da je "društvena potreba" dovoljno velika.
Lockeov argument da je vlasništvo produžetak osobe, Hayekovo upozorenje na "fatalnu pretpostavku" da planeri mogu znati više od milijuna pojedinaca - sve to Die Linke otvoreno odbacuje.
Kako su došli do popularnosti
Uspjeh nije slučajan. Berlin je grad u kojem 83–85 posto stanovnika živi u najmu. Najamnine su posljednjih godina značajno porasle. Die Linke je tu stvarnu bol pretvorila u jednostavnu priču: krivci su "nekretninska mafija" i spekulanti, rješenje je država.
Među biračima od 16 do 24 godine osvojili su 43 posto, među 25- do 34-godišnjima čak 49 posto. U Friedrichshain-Kreuzbergu dominiraju. Članstvo u Berlinu eksplodiralo je - postali su stranka s najviše članova u gradu.
Mobilizirali su bivše nebirаče i preuzeli glasove Zelenih i SPD-a. Tema stanovanja bila je dominantna, a Ljevici su birači najviše vjerovali da je može riješiti.
To je klasičan populistički obrazac: identificirati vidljivog neprijatelja (velike vlasnike), ponuditi brzo rješenje (oduzimanje) i ignorirati uzroke nestašice - pretjeranu regulaciju, sporu izdaju dozvola, nedovoljnu gradnju i demografski pritisak.
Zanimljivo je da je ista anketa Infratest dimap odmah nakon izbora pokazala da 51 posto Berlinčana sada odbacuje eksproprijaciju, a samo 37 posto je podržava. Čak i među biračima potencijalnih koalicijskih partnera (Zeleni 42 posto, SPD 29 posto) podrška eksproprijaciji stanova je slaba. Pobjeda je dakle više izraz protesta i nade mladih nego duboke privrženosti socijalizaciji.
Radikalnost koja se ne može sakriti
Ljevica nije postala umjerena. Unutar stranke i dalje postoje struje koje tržišnu ekonomiju smatraju nepremostivim zlom, a liberalnu demokraciju tek instrumentom za njegovo održavanje.
Povijest SED-a i DDR-a - zid, nestašice, tajnu policiju - tretiraju kao "pogreške" koje se neće ponoviti, a ne kao logičnu posljedicu ukidanja tržišta i privatnog vlasništva.
Dodatni problem predstavljaju incidenti s antisemitizmom u dijelovima stranke, osobito u Neuköllnu. Nastup repera koji je pjevao "Death to the IDF" i "Yalla Intifada" na predizbornom skupu, suradnja s grupama koje njemačke službe povezuju s Hamasom i PFLP-om - sve to Eralp osuđuje, ali pokazuje da stranka nema čvrstu kontrolu nad vlastitim radikalnijim krilima.
Klasični liberali brane slobodu govora, ali ne i stranke koje toleriraju pozive na nasilje ili relativizaciju terora.
Zašto ovo neće funkcionirati – i zašto je opasno
Ekonomska literatura o kontroli najamnina gotovo je jednoglasna: smanjuje ponudu, smanjuje kvalitetu, stvara crno tržište i šteti upravo onima koje želi zaštititi.
Berlinski Mietendeckel iz 2020. Ustavni sud je srušio. Nova verzija za javne stanove i prijetnja eksproprijacijom poslat će jasan signal investitorima: Berlin nije sigurno mjesto za kapital. Ifo Institut i gospodarski savezi već upozoravaju da bi program Ljevice usporio gospodarstvo grada.
Država nije bolji vlasnik od privatnika. Javna poduzeća u Berlinu već imaju stotine tisuća stanova, a nestašica i dalje postoji. Problem nije vlasništvo, nego nedostatak novih stanova.
Rješenja klasičnog liberalizma - deregulacija gradnje, brže dozvole, ukidanje nepotrebnih prepreka, zaštita vlasničkih prava - manje su spektakularna od "vraćanja blokova", ali dugoročno jedina održiva.
Ljevica nudi mladima emociju pravde umjesto analize poticaja. To je privlačno u trenutku krize. Ali sloboda se ne mjeri time koliko je stanova država oduzela, nego time koliko pojedinac može slobodno raspolagati plodovima svog rada i štednje.
Berlin je 2026. odabrao put koji klasični liberali prepoznaju iz povijesti: put koji počinje s dobrim namjerama, a završava s manje slobode, manje stanova i više političke moći.
