Svaka sedma osoba živi u Africi i taj će se udio povećati s obzirom da Afrika nastavlja bilježiti rast nataliteta. Pretpostavlja se da će do 2050. godine Nigerija imati više stanovnika od SAD-a. Zato je razvoj ovog najsiromašnijeg kontinenta u interesu svih nas, a ne samo njegovih stanovnika.

Afrika danas nije više "beznadan" kontinent, kako ga je opisao časopis The Economist 2000. godine. U novom je tisućljeću došlo do ozbiljnih i brzih promjena, prosječni dohodak po stanovniku, prilagođen inflaciji i kupovnoj moći, narastao je više od 50 posto, a rast BDP-a u zemljama Afrike u prosjeku iznosi oko 5 posto godišnje.

Povećanje investicija, ekonomskih sloboda i bogatstva dovelo je do poboljšanja života prosječnog građanina. Još je 1999. godine 58 posto Afrikanaca živjelo s manje od 1,90 američkih dolara dnevno, a do danas je taj udio pao ispod 40 posto. Ako se tako nastavi, afrička stopa siromaštva će do 2030. godine iznositi 24 posto (što je tek malo više od Hrvatske).

Uz životni standard došlo je i do poboljšanja prosječnog životnog vijeka; prije 17 godina prosječni Afrikanac je doživio 54 godine, a sada 62. Stopa smrtnosti novorođenih je prepolovljena, a bitno je smanjena i smrtnost od AIDS-a, malarije, tuberkuloze i drugih bolesti.

Afrički rast može se zahvaliti otvorenijim granicama za uvoz, stranom investiranju i slobodnijem kreiranju cijena na tržištu. Desetak godina nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, i afrički su narodi počeli odbacivati socijalističke i protekcionističke ekonomske modele.

Međutim, glavna kočnica afričkog razvoja je u nedostatku vladavine prava. Prema Freedom Houseu, veći dio Afrike i dalje nije slobodan. Korumpirane državne institucije i diktatori koriste razne nedorečenosti u zakonima kako bi zadržali svoju moć, a to bitno usporava razvoj, odbija mnoge investitore i onemogućuje pravednu tržišnu utakmicu.

Dvije zemlje se po tom pitanju posebno ističu kao slobodnije u svakom pogledu, a to su Ruanda i Bocvana.

Bocvana - od treće najsiromašnije do najbolje u razvoju

Bocvana se izborila za neovisnost 1960-ih godina. U tom je trenutku bila treća najsiromašnija zemlja na svijetu. Novo je vodstvo odlučilo nešto totalno neobično za taj kontinent: pokušati uspostaviti demokratski, pravni poredak i usvojiti što slobodniju tržišnu ekonomiju. Već desetak godina kasnije Bocvana je postala najbrže rastuća ekonomija na svijetu.

"Već prvo demokratski izabrano vodstvo Bocvane bilo je sačinjeno od ljudi koji su poštivali osobne slobode. Gledali su što je postojalo tada u zemlji i onda su to nadogradili, proširili slobode i dozvolili ljudima da rade svoje bez nepotrebnih zapreka za poduzetnički duh. Više nema razloga za debatu u kojem ekonomskom sistemu trebamo živjeti, jasno se vidi povezanost između ekonomske slobode i gospodarskog rasta", rekao je Temba Nolutshungu, direktor Zaklade za slobodno tržište Bocvane.

"Da biste izmjerili uspjeh neke zemlje, trebate izmjeriti uspjeh njenog privatnog sektora. Vlada je u razgovorima s poduzetnicima, zajedno gledamo što je najbolje za zemlju. Imamo najniže poreze za biznise, korporacije i radnike u regiji. Imamo i snažnu zakonsku obranu privatnog vlasništva. Ako dođeš u Bocvanu i tu kupiš komad zemlje, on je zaista tvoj. Zato smo primamljivi investitorima", objasnio je Lekwalo Leta Mosienyane, poduzetnik iz Bocvane.

Bocvana ima samo 2 milijuna stanovnika, a danas je druga najbogatija zemlja srednje i južne Afrike prema BDP-u po stanovniku te je zemlja s najbrže rastućim gospodarstvom na cijelom kontinentu. Vjerojatno bi rasla i mnogo brže da nije u užasnom (protekcionistički orijentiranom, korumpiranom i politički nestabilnom) geopolitičkom okruženju što bitno sputava rast ove male zemlje.

Ruanda

Slično bi se moglo dogoditi i Ruandi, gdje je još 2001. godine prosječni stanovnik živio s manje od 50 centa (3,75 kn) dnevno, da bi do danas poraslo na 1,50 dolara. Stopa siromaštva je iznosila preko 60 posto, da danas iznosi ispod 40 posto.

Ruanda može zahvaliti ovaj rast ekonomskim reformama koje su u više navrata i nekoliko valova uslijedile od 1995. godine do danas. Vlada je značajno oslobodila poslovanje i trgovanje preko granice, kao i unutar granica.

Najbolji primjer je ruandski sektor proizvodnje kave u kojem radi više od pola milijuna obitelji. Još prije 20-ak godina taj je sektor bio iznimno reguliran i kontroliran od strane države, to je bio glavni izvor prihoda za državni proračun. Poljoprivrednici su se morali odreći najmanje četvrtine svoje zemlje, koju je državna agencija otkupljivala po niskoj cijeni, znatno ispod tržišne. Vlada je zatim prodavala kavu koju je proizvodila, a privatnici su morali plaćati i posebni porez na izvoz.

Takav je nepravedni intervencionizam doveo do korupcije u vladi i obogatio političare i njihove prijatelje u privatnom sektoru. Poljoprivrednici su legalno bili pljačkani. Tek je krajem 1990-ih vlada Paula Kagamea oslobodila taj sektor maknuvši zakonske zahtjeve i omogućivši poljoprivrednicima da slobodno trguju s kupcima iz svih dijelova svijeta. To je, naravno, dovelo i do povećanja investiranja, pokretanja novih biznisa i inovacija. Stanovnici Ruande su uz pomoć Zapada krenuli raditi na poboljšanju kvalitete umjesto kvantitete, a time su poboljšali učinkovitost.

Porasla je konkurencija, kvaliteta, a cijene su se spustile. Tako je profitirala cijela zemlja. U isto vrijeme, oko 50.000 kućanstava je počelo zarađivati dvostruko više nego prije. Mnogi od njih su po prvi put bili u mogućnosti platiti školovanje svojoj djeci, lijekove, ali i investirati u svoje biznise.

Karol Boudreaux iz Mercatus centra Sveučilišta George Mason pisala je 2007. o toj reformi u sektoru kave u Ruandi: "liberalizacija nije samo poboljšala ekonomske mogućnosti i potencijale stanovnika, nego je povećala i društvenu kooperaciju i koheziju, zbližavanje dvaju naroda - Tutsija i Hutua, koje je očajnički bilo potrebno nakon genocida 1994. godine."